fbpx

Praznici i podsjećanje: Bosna, u tom vječnom prevrtanju

A da li vi znate išta o sebi? Recimo, ko ste vi, to jest – mi, Bošnjaci? Ne znate. To se mora znati. Čujete li, mora. Mi se sami sebi moramo objasniti, ko smo, što smo, odakle smo, pa onda to reći drugima, čvrsto i bez dozvole da se posumnja. Zidao ti Aja Sofiju ili brvnaru, udarao ti na bečke zidine ili tebi noću udarala kiša u pendžere, moraš znati ko si, šta si, čovjek li si, ili si pašče

Piše: Derviš Sušić

 

Sva Bosna mre u bijelim samrtnim mukama,

od gladnih godina,

od izgibija hiljada muških glava,

od silesije neskućenih izbjeglica,

od pošasti,

od požara,

od kuge i kugom suždrebne ružne uprave,

od duge,

od bijele tišine što gasi odžake sirotinjske i djecu na oči,

od nemoći zamrzlih, roditelja, ubija smrznoćom.

Jedva se nekako pročistiše drumovi. Sela se probiše prokopima jedno drugom. Drumovima počeše stizati vijesti gore za gorom –

Austrija i Moskovija se, biva, dogovorile da podijele ovo Turske, od Stambola naovamo, Švabo uzima Bosnu, Srbiju, Arnautsku, Kara-Bogdansku, a ostalo, bezbeli, druga strana.

Švabo za granicom vojsku prikuplja,

carska uprava iz Stambola za Bosnu nema ni groša, snađi se, Bosno, kako znaš, pošalji mi još osam hiljada ljudi ovamo na daleka crnomorska bojišta, a ti… tamo, biva, iscijedi iz svog polumrtvog tijela snage da se odbraniš.

Ali-paša Hećimović, vezir, lijeće po Bosni i štapom, bičem, sabljom goni sve živo gradove da utvrđuje, a i sam, kažu, suh hljeb jede, ne šalje Stambol Bosni ni groša, ni koliko da joj vezir smoka prismoči,

heej, Beč je skupio vojsku,

Beč grdnom silesijom zapasuje nadaleko, hoće Bosnu da pritisne sa sve četiri strane, vidi – Bosna se u samrtnim mukama koprca, čekao to i dočekao, i sad će da udari da je jednom zasvagda satare, preore i po svome preuredi.

Snijeg se prebrzo hučnom jugovinom istanji i izvjetri, raskaljanim isprovaljivanim drumovima lomataju se glasnici,

sve,

sve,

sve što može zemljom hoditi i kakvim gvožđem izmahnuti, da ustaje i ide na travničko polje? Ko se do drugog petka kod kuće zateče, ima se objesiti na vlastitim vratima!

E, vidiš, jarane, tu ti se nešto čudno dogodi. Gospoda ajani bosanski, uvijek kao po dogovoru nesložni, sebičnjaci svadljivi, vukovi surevnjivi, najednom se složiše, a ostaće mi nepoznato jesu li se složili što im je Ali-paša bio dovoljno vješt, ili što su uvidjeli da im je svima zajedno imetku i guzici pripržilo. Trehnuše kesama i poletješe da na odbranu Bosne potroše sve – uticaj, ugled, bogatstvo, pa i glave, samo da novi tuđin ne nastupi ovamo, jedva se devera i sa starim. Mislim da su se više bojali osvete rajine, kojoj bi Švabo otvorio begovske kapije, nego samog Švabe. A mnogi je pamtio miris dima svog čardaka od vremena Savojskog, pa naovamo, u nekoliko navrata.

Tako se dogodi da se u pohodu nađoše jedinstveni jedan do drugog i beg i bosonog irgatin i graničar od zanata i izgladnio softa sa ćitabom pod pazuhom, a s nožinom za pojasom, i mlad razbojnik i star hadžija… i u toj šarenoj, a strašnoj vojsci i ja jadan sa svojih sedamdeset i sedam godina. Da izginemo, ali da se Beču ne damo.

 

(Odlomci iz knjige Hodža Strah)

 

PROČITAJTE I...

Praktično, posljednji dan, kada smo mi rekli porodici da se očekuje smrtni ishod predsjednika Izetbegovića za dan-dva, on je primio tadašnjeg predsjednika turske Vlade Recepa Tayyipa Erdogana. Ta njegova snaga je bila fascinantna, rekao je ranije u ekskluzivnom intervjuu za AA prof. dr. Enver Raljević, dugogodišnji šef Klinike za bolesti srca, krvnih žila i reumatizam KCUS-a i šef konzilija koji je liječio Izetbegovića

Boraveći u zatvoru u Foči nakon sudskog procesa na nivou Okružnog suda u Sarajevu, zatim Vrhovnog suda BiH i na kraju Saveznog suda Jugoslavije, Alija Izetbegović je 8. aprila 1986. godine podnio saveznom javnom tužiocu Zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda 1985., i Okružnog suda u Sarajevu 1983. i Vrhovnog suda BiH 1984. godine. Ovaj dokument, koji je Izetbegović ispisao rukom pa prekucao na pisaćoj mašini i koji je, treba to naglasiti, bio posljednje pravno sredstvo kojim se Izetbegović uopće mogao braniti nakon presude Saveznog suda, na najbolji način svjedoči njegovu nevjerovatnu upućenost u detalje krivičnog prava. Istovremeno, ovaj dokument otkriva Aliju Izetbegovića i kao izuzetnog “čitaoca” koji je kadar dekonstruirati tri presude tako moćno i uvjerljivo da se postavlja pitanje kako je uopće bilo moguće donijeti osuđujuću presudu, čak i u jednom montiranom procesu kakav je bio Sarajevski proces. Dokument je ispisan na četrdeset stranica, pa ćemo, zbog dužine teksta, jedan njegov dio prepričati, a drugi citirati. Posebno je zanimljivo što se Izetbegović u tekstu ponajviše bavi Islamskom deklaracijom, djelom koje je i dalje predmetom javnih rasprava. Izetbegović ne ostavlja prostora sumnji da to nije njegovo autorsko djelo, već potvrđuje autorstvo i uvjerljivo brani svoja stajališta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!