Praznici i podsjećanje: Bosna, u tom vječnom prevrtanju

A da li vi znate išta o sebi? Recimo, ko ste vi, to jest – mi, Bošnjaci? Ne znate. To se mora znati. Čujete li, mora. Mi se sami sebi moramo objasniti, ko smo, što smo, odakle smo, pa onda to reći drugima, čvrsto i bez dozvole da se posumnja. Zidao ti Aja Sofiju ili brvnaru, udarao ti na bečke zidine ili tebi noću udarala kiša u pendžere, moraš znati ko si, šta si, čovjek li si, ili si pašče

Piše: Derviš Sušić

 

Sva Bosna mre u bijelim samrtnim mukama,

od gladnih godina,

od izgibija hiljada muških glava,

od silesije neskućenih izbjeglica,

od pošasti,

od požara,

od kuge i kugom suždrebne ružne uprave,

od duge,

od bijele tišine što gasi odžake sirotinjske i djecu na oči,

od nemoći zamrzlih, roditelja, ubija smrznoćom.

Jedva se nekako pročistiše drumovi. Sela se probiše prokopima jedno drugom. Drumovima počeše stizati vijesti gore za gorom –

Austrija i Moskovija se, biva, dogovorile da podijele ovo Turske, od Stambola naovamo, Švabo uzima Bosnu, Srbiju, Arnautsku, Kara-Bogdansku, a ostalo, bezbeli, druga strana.

Švabo za granicom vojsku prikuplja,

carska uprava iz Stambola za Bosnu nema ni groša, snađi se, Bosno, kako znaš, pošalji mi još osam hiljada ljudi ovamo na daleka crnomorska bojišta, a ti… tamo, biva, iscijedi iz svog polumrtvog tijela snage da se odbraniš.

Ali-paša Hećimović, vezir, lijeće po Bosni i štapom, bičem, sabljom goni sve živo gradove da utvrđuje, a i sam, kažu, suh hljeb jede, ne šalje Stambol Bosni ni groša, ni koliko da joj vezir smoka prismoči,

heej, Beč je skupio vojsku,

Beč grdnom silesijom zapasuje nadaleko, hoće Bosnu da pritisne sa sve četiri strane, vidi – Bosna se u samrtnim mukama koprca, čekao to i dočekao, i sad će da udari da je jednom zasvagda satare, preore i po svome preuredi.

Snijeg se prebrzo hučnom jugovinom istanji i izvjetri, raskaljanim isprovaljivanim drumovima lomataju se glasnici,

sve,

sve,

sve što može zemljom hoditi i kakvim gvožđem izmahnuti, da ustaje i ide na travničko polje? Ko se do drugog petka kod kuće zateče, ima se objesiti na vlastitim vratima!

E, vidiš, jarane, tu ti se nešto čudno dogodi. Gospoda ajani bosanski, uvijek kao po dogovoru nesložni, sebičnjaci svadljivi, vukovi surevnjivi, najednom se složiše, a ostaće mi nepoznato jesu li se složili što im je Ali-paša bio dovoljno vješt, ili što su uvidjeli da im je svima zajedno imetku i guzici pripržilo. Trehnuše kesama i poletješe da na odbranu Bosne potroše sve – uticaj, ugled, bogatstvo, pa i glave, samo da novi tuđin ne nastupi ovamo, jedva se devera i sa starim. Mislim da su se više bojali osvete rajine, kojoj bi Švabo otvorio begovske kapije, nego samog Švabe. A mnogi je pamtio miris dima svog čardaka od vremena Savojskog, pa naovamo, u nekoliko navrata.

Tako se dogodi da se u pohodu nađoše jedinstveni jedan do drugog i beg i bosonog irgatin i graničar od zanata i izgladnio softa sa ćitabom pod pazuhom, a s nožinom za pojasom, i mlad razbojnik i star hadžija… i u toj šarenoj, a strašnoj vojsci i ja jadan sa svojih sedamdeset i sedam godina. Da izginemo, ali da se Beču ne damo.

 

(Odlomci iz knjige Hodža Strah)

 

PROČITAJTE I...

Mulabdić je, uz Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Safvet-bega Bašagića, zasigurno bio ponajvažnije ime cjelokupnog bošnjačkog preporoda na razmeđu stoljeća. Na izazove koje je donijelo novo vrijeme i ulazak Bosne u zapadnoevropski kulturni krug i sastav Austro Ugarske Mulabdić je odgovorio na izuzetan način, aktivno se uključivši u oblikovanje političke, društvene i kulturne stvarnosti Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!