fbpx

Povratak u srednji vijek zvuči utješno

Slijepo se bacivši na osvajanje spoljašnjeg svijeta, čovjek je izgubio samog sebe. I bit će izgubljen sve dok ga tjeskoba ne probudi, makar se probudio u svijetu košmara i virusa korona. Nesiguran i nespokojan – kakav je i bio, samo je volio vjerovati drugačije – iznova će, u nepodnošljivoj lahkoći postojanja, početi tragati za samim sobom. Nešto mu šapuće da je uprkos svemu, pa i policijskom satu i zatvorenim granicama, slobodan

Piše: Hamza RIDŽAL

 

Prijetnje da će nas ekonomska kriza nakon virusa korona vratiti u srednji vijek mogu zvučati strašno, ali samo zbog toga što smo olahko povjerovali u linearnu evoluciju historijskog napretka. Iz islamske perspektive, slijepa vjera u napredak može se anulirati jednim Poslanikovim hadisom koji veli da su najbolje generacije bili Poslanikovi savremenici, onda sljedeća generacija, zatim generacija iza nje.

Ako porušimo kipove materijalnog progresa, najvećeg kumira u hramu kapitalizma, prijetnje povratkom u srednji vijek zvuče utješno. Ne samo zbog toga što sjećanje jednog muslimana na srednji vijek jeste sjećanje na zlatno doba. Ne. Ovdje je riječ o ontološkoj perspektivi. Sagledamo li fenomene i iz kršćanskog ugla, na moment zaboravivši velike tragedije, ratove i sva zlodjela Katoličke crkve – od inkvizicije, preko sputavanja naučnog progresa, pa sve do križarskih ratova – teško je ne primijetiti da je temelj srednjovjekovnog svijeta bila zemlja. Živjelo se računajući na vječnost. Živjelo se za vječnost. Stoga je i ono prirodno vrijeme, vrijeme zemljoradnika i čobana, buđenja i poslovanja, ljubavi i čovjeka: bilo vječnost. Kao i vrijeme, i prostor srednjovjekovnog čovjeka nije odgovarao zakonima fizike, već načelima metafizike. Kako primjećuje hispanoamerički pisac Ernesto Sabato u eseju Nepoznati Leonardo da Vinči, velična Bogorodice na slici nije imala nikakve veze s proporcijama, već sa svetim hijerarhijama.

Svijet koji će uslijediti nakon srednjeg vijeka izgubit će iz vida i osjećaj za vječnost, i svete hijerarhije, i zemlju kao svoj temelj. Stvarnost koja će uslijediti težit će da bude profanija, iluzorno pretpostavivši da će proces desakralizacije proći bez ozbiljnih nedoumica i dramatičnih razdora. Stavljen je znak jednakosti između prostora i topografije, i pogubnije – između vremena i novca. Kazaljke na mehaničkim satovima zamijenile su smjene dana i noći, prirodne rotacije godišnjih doba, cikluse života i smrti. Istina je da su prve nanose pijeska u metafizičkoj pustinji kojom korača savremeni čovjek donijeli vjetrovi renesanse, ali se renesansni čovjek ne može ni porediti s postčovjekom – kako bi rekao teoretičar kulture Terry Eagleton imenujući insana u nevaktu ahiri-zemana. Ako su mehanički satovi zamijenili cikluse života i smrti, onda su digitalna vremena u potpunosti prognala taj ciklus iz naših vidika. Više ne živimo u iskonskom vremenu bića, već u vremenu vlastitih časovnika. Čini mi se da je to, opisujući razloge naše otuđenosti od samih sebe, negdje objašnjavao Dževad Karahasan, ali i ako nije, zvuči kao da je to njegovo: Ljudi se danas rađaju u porodilištima, a umiru u bolnicama i staračkim domovima. Čudo rođenja i čin smrti prognani su iz naših vidika.

Hibridnost postmodernog vakta donijela je i hibridne forme duhovnosti koje su nas uvjeravale da im je nijet vratiti nas izgubljenim vrijednostima koje nas čine ljudskim bićima. Međutim, instant-duhovnost pokreta “New Age” samo je intenzivirala perverzije našeg vremena u kojem je individualizam izopačen u narcizam, samoodređenje u moralnu anarhiju, širokogrudost u razuzdanost, tolerancija u vrijednosnu neutralnost, iskreno druženje u nivelaciju, osjećajnost u plačljivost, opreznost u odbijanje preuzimanja rizika, poštovanje u pribojavanje, fleksibilnost u mržnju prema tradiciji.

Vratiti se u srednji vijek, nakon svih ovih iskustava i lomivrata kojima čovječanstvo – ili bar jedan njegov značajan tok – hodi stoljećima, i ne bi bilo toliko loše. Okidač za naše pojedinačne povratke sigurnim temeljima kojima je hodio srednjovjekovni čovjek ne mora biti apokaliptičan pad svjetskog tržišta uzrokovan pandemijom virusa. Za to je dovoljna samorefleksija. Ukoliko se čovjek navakat uspije iz apstrakcija digitalnog svijeta spustiti na zemlju, onda će znati kako njome hoditi i u slučaju apokalipse.

Slijepo se bacivši na osvajanje spoljašneg svijeta, čovjek je izgubio samog sebe. I bit će izgubljen sve dok ga tjeskoba ne probudi, makar se probudio u svijetu košmara i virusa korona. Nesiguran i nespokojan – kakav je i bio, samo je volio vjerovati drugačije – iznova će, u nepodnošljivoj lahkoći postojanja, početi tragati za samim sobom. Nešto mu šapuće da je uprkos svemu, pa i policijskom satu i zatvorenim granicama, slobodan.

Ili barem da to može biti, sada i lakše nego ranije, dok je “slobodno” hodio zemljom nemajući vremena za samorefleksiju. Shvata da bi njegova svrha mogla biti uzvišenija od svrhe jednog zupčanika. Čak mu je utješna i spoznaja o vlastitoj smrtnosti, jer mu i ona dokazuje da je on nešto različito od zupčanika. Dokazuje mu da je ljudsko biće. Ništa više, ali i ništa manje nego Čovjek.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!