fbpx

Poštovani profesore Kamberoviću, znate li kad se rodio Isus

Ideološki zaularen, u takvoj mjeri da je doslovno nesposoban baratati argumentima, Kamberović je odlično demonstrirao sve strahote, ali i opasnosti intelektualnog diletantizma s kojim kuburi ogromna većina “građanskih intelektualaca”. Istinska opasnost ovog fenomena leži u kombinaciji istovremenog manjka zdravog razuma i intelektualnog poštenja, te viška ambicije i želje da se utječe na društvena kretanja

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Novi dan, novi maestralan zgoditak Husnije Kamberovića. Doduše, pravo u vlastitu mrežu, ali karakterna i intelektualna predodređenost ka stalnom postizanju autogolova i jeste ono što je problematično u vezi s vrstom “građanskih intelektualaca” među koje se Kamberovića svrstava. Njemu, nekako, polazi za rukom da iz reakcije u reakciju vlastitim riječima potvrdi ama baš svako od iznijetih kritičkih zapažanja u vezi sa školom mišljenja kojoj pripada i ideologijom koju baštini. Ovakvo umijeće još je jednom demonstrirao u svom tekstu Kako mjesec strpati u jedan dan.

Drž’te lopova

Iako pokušava utjecati na društvene procese u takvoj mjeri da arbitrira i čitavom društvu nameće svoje svjetonazore, Kamberović na kritiku reagira tako što zauzima defanzivnu poziciju nemoćne žrtve. Štaviše, uglavnom nametljivi, ambiciozni i prodorni Kamberović kritike smatra apsurdnim, i to u takvoj mjeri da sebe vidi kao junaka Kafkinog romana kojeg optužuju i proganjaju nevidljive i mračne sile, a što Kamberoviću, umjesto da razmisli o valjanosti primjedbi, samo daje snagu “da nastavi svoju borbu”.

U kontekstu takve “borbe”, on i dalje insistira na bajci o “revizionističkoj historiografiji iz 1980-ih” kao uzroku endemičnog antibošnjačkog šovinizma u srpskom društvu te, opet sasvim očekivano, pravi zamjenu teza, te za ideološku ostrašćenost optužuje one koji se ne slažu s njegovim ideološki obojenim revizionizmom. Pokušaj skretanja pažnje s vlastitih, neargumentiranih, kvaziznanstvenih i sasvim ideološki obojenih pozicija na lik i djelo kritičara tipična je, gotovo stereotipna reakcija gotovo svih ljevičarskih “angažiranih intelektualaca” kada se suoče s kritikom, pa njenom demonstracijom Husnija Kamberović dodatno potvrđuje vlastiti intelektualni pedigre i habitus.

Ideologija umjesto historije

Potpuno je isto i s njegovim optužbama za duhovni i intelektualni primitivizam i zatucanost, a što je gotovo opće mjesto ljevičarskih stereotipa spram neistomišljenika. Kamberović svoju namjeru da uzroke za tradicionalni, običajni i sasvim mitomanski antibošnjački šovinizam srpskog društva traži u popuštanju komunističke stege tokom osamdesetih godina 20. stoljeća, a ne u tradicijama i kulturološkim devijacijama, brani od kritike tako što neistomišljenike optužuje za mitomaniju! Pritom sam sebi skače u usta pa, iako tvrdi da dobro zna šta je “povijest, a šta mit”, navodi historijske primjere koji jasno pokazuju da je riječ o fenomenu koji je daleko stariji od “revizionističke historiografije iz 1980-ih”.

Nije baš jasno šta je za Kamberovića “povijesno zbivanje”, a šta “narativ po povijesnim zbivanjima”, jer primjeri koje koristi u tekstu kako bi osporio kritiku ne idu u prilog njegovoj tvrdnji o izostanku tradicionalne mržnje kao motiva za zločine nad Bošnjacima. Pogotovo to nije slučaj u vezi s primjerom koji navodi, primjerom Kulen-Vakufa i Ljutočke doline, gdje se zločini Srba nad Bošnjacima ciklično ponavljaju od 1875. godine. U tom smislu imamo i zapise Arthura Johna Evansa, koji je u to vrijeme bio prisutan na tom prostoru. Iako prosrpski raspoložen, Evans je ipak ostavio svjedočenje iz kojeg se može sasvim jasno uočiti i tradicionalni srpski stav i narativ o komšijama muslimanima, ali i tragedija bošnjačkih izbjeglica, koje su, nakon što im je spaljena sva imovina, spas našli u Kulen-Vakufu, iako su se i tu našli praktički pod opsadom. Budući da su konstantno opadali bošnjački kapaciteti da se zaštite, isto će se, samo s daleko gorim posljedicama, ponoviti i 1941. i 1992. godine, kada su Bošnjaci Ljutočke doline bili izloženi zločinima genocida od svojih srpskih komšija. Gotovo potpuno isto bilo je i u Srebrenici, Foči, Višegradu…

Moglo bi se primijetiti da je jedan od razloga za takva opetovana stradanja upravo problem revizionističkog historijskog narativa koji su svojevremeno zagovarali komunisti, a kojeg danas zagovara i pokušava rehabilitirati Kamberović, tj. odbijanja da se pogleda istini u oči te namjere da se pravi razlozi za “povijesna zbivanja” zatrpaju ispod naslaga ideoloških izmišljotina i “političko korektnih” budalaština. To Kamberović i demonstrira kada osporava istrebljivačke namjere spram Bošnjaka navodeći anegdotalne primjere o tome kako su muslimani štitili pravoslavce, a zatim i pravoslavci muslimane. Kao da takvi primjeri lične hrabrosti, humanosti i komšijske solidarnosti amnestiraju stavove i ponašanje ogromne većine jednog kolektiva ili pružaju drugačiji kontekst onome što se dešavalo.

Takvi primjeri zabilježeni su i tokom protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa i tokom Drugog svjetskog rata, no mijenja li to činjenicu da je nad Bošnjacima izvršen genocid i da je u njemu učešće imao srpski kolektiv? Da li, recimo, činjenica da su u 1. korpusu Armije Republike Bosne i Hercegovine bile stotine Srba nekako umanjuje činjenicu da je Sarajevsko-romanijski korpus VRS-a, koji je godinama zločinački opsjedao Sarajevo, imao 18.000 pripadnika? Da li nekoliko stotina pojedinaca amnestira nekoliko desetina hiljada? Ko ima veće pravo da kaže da je njegov stav i izbor ustvari stav i izbor jednog naroda i društva? Da li primjeri pojedinaca amnestiraju jedan kolektiv od onoga u čemu je učestvovao, a čime se i danas sasvim javno ponosi? Da li, recimo, mit o Srđanu Aleksiću amnestira endemično četništvo Srba Istočne Hercegovine?

Naravno, Kamberović potvrđuje, kako smo već primijetili, da nije kadar pošteno ni razmisliti, a kamoli govoriti o implikacijama i stvarnim razlozima određenih događaja, jer bi se onda morao suočiti s potpunim besmislom vlastitih svjetonazora i bankrotom ideologije koju baštini. Umjesto toga, on kritičare optužuje ne samo za mitomaniju već i da ne razmišljanju i ne čitaju, da im nisu jasni konteksti niti komplicirane ideje te čak navodi i koju bi to literaturu trebali čitati da bi se prosvijetlili, a što je, opet, samo još jedan pokušaj da se delegitimira neistomišljenik te tako skrene pažnja s vlastitog nedostatka argumenata.

Istina kao govor mržnje

Kamberović je opet potvrdio i vlastito intelektualno nepoštenje tako što bilo kakvo skretanje pažnje na odlično dokumentirane “razloge” kojima se već dva stoljeća u srpskom društvu opravdava progon Bošnjaka naziva govorom mržnje! U skladu s tim, pravi i nevjerovatne logičke akrobacije pa činjenicu da je takva mržnja sasvim mitomanske prirode okreće na glavu te tvrdi da su mitomani ustvari oni koji je primjećuju. On se upušta i patetičnu harangu pa tvrdi da njegovi neistomišljenici koriste maliciozne narative o “balkanskim divljacima” i “vjekovnoj plemenskoj mržnji”, kojim se svojevremeno opravdavalo odbijanje međunarodne zajednice da intervenira u Bosni i Hercegovini te zaustavi velikosrpsku agresiju.

Kamberović, naravno, odbija prihvatiti da taj argument nije problematičan zato što “vjekovne mržnje” nije bilo, već zato što je ta mržnja revizionistički podijeljena i raspoređena “na tri strane”, u ciničnom pokušaju da se izostanak intervencije opravda tvrdnjom da su “svi isti”, a što je u suštini vrlo blisko i samim Kamberovićevim stavovima. Problematizaciju fenomena mržnje nazvati govorom mržnje može samo onaj kojem je bitnija ideologija od istine, onaj kojem je od činjenica važnije održati u životu iluziju nekadašnjeg “bratstva i jedinstva”.

Srp i čekič protiv sablje

Šta tek reći za Kamberovićeve tvrdnje da je pružio “dokaze” za svoje potpuno ideološke razloge odbijanja bilo kojeg datum osim 6. aprila kao relevantnog za sve građane Sarajeva? Jedino što je demonstrirao, osim ljevičarske ostrašćenosti, jesu neukusni autošovinizam i kompleksi zbog kojih smatra da su predrasude nekih volšebnih i samo Kamberoviću poznatih “katolika i pravoslavaca” spram osmanskog naslijeđa Sarajeva i historijskih činjenica sasvim legitimne te da im se i činjenice i većina građana Sarajeva moraju prilagoditi.

Gotovo da je tragikomično njegovo sitničarenje i odbijanje da prihvati 1. februar 1462. godine kao datum osnivanja Sarajeva, pogotovo u svjetlu činjenice da mu ne smeta 6. april, mada je poznato da su jedince 16. muslimanske brigade NOVJ ušle u Sarajevo 5, a ne 6. aprila 1945. U tom smislu, nije poznato kako se Kamberović ravna u odnosu na većinu drugih praznika ili kako uopće devera sa samom hronologijom ako se uzme u obzir da se danas uglavnom držimo kalendara koji počinje godinom rođenja Isaa, a. s., odnosno Isusa, iako nije pouzdano utvrđen niti dan niti godina kada se on rodio.

Naravno, Kamberovićevo infantilno i providno sitničarenje samo je u funkciji očuvanja komunističkog praznika kao dominantnog, onoga koji jedini može biti relevantan za sve građane Sarajeva. Potpuno je isto i s besramnim i klevetničkim izmišljanjem da neko datumom osnivanja Sarajeva želi da “sabljom briše predosmansku historiju grada” (opet ta sablja!). A tvrdnja da postoji “predosmanska historija grada” historijski je revizionizam i mitomanija takve maliciozne magnitude da bi Kamberoviću trebalo poništiti diplomu jer je svima jako dobro poznato da ne postoji nikakva predosmanska historija Sarajeva, jer Sarajeva prije Osmanlija nije ni bilo, već se radi o historiji kotline rijeke Miljacke i njenih sela.

Izlišnost polemike

Ipak, najžalosnije od svega, nakon što je u prošloj reakciji kritičarima imputirao radikalizam i želju da sa srpskom nejači obračunavaju nekakvim sabljama (zanimljiv orijentalizam!), jeste to što je Kamberović sada spao na stadij ad hominema, korištenja verzije “argumentum ad hitlerum” kako bi delegitimizirao neistomišljenike. Za one koji ne znaju o čemu se radi, riječ je o jeftinom polemičkom triku u kojem se neistomišljenika pokušava dezavuirati tako što ga se poredi s Hitlerom, po principu “Hitler je volio pse, X voli pse, znači da je X isti kao Hitler”. Naravno, Kamberović u skladu s duhom vremena koristi “reductio ad dodikum” pa tvrdi da su oni koji odbijaju zajedništvo kakvo zagovara Kamberović, zajedništvo zasnovano na historijskom revizionizmu i neistinama, potpuno isti kao i Milorad Dodik, koji a priori odbija bilo kakav suživot! Štaviše, oni koji ne pristaju da žrtvuju istinu radi mira u kući i obnove “bratstva i jedinstva” na takvim već dokazano truhlim temeljima, po Kamberoviću, ne samo da su isti kao Dodik nego podjednako krivi za “razbijanje Bosne i Hercegovine”.

Jadno, tužno i porazno, no potpuno u skladu s već pokazanim Kamberovićevim intelektualnim nepoštenjem i ideološkim radikalizmom. Sve to, u suštini, pokazuje da je Kamberović dostigao takav stadij ideološke ostrašćenosti da je s njim nemoguće polemizirati jer ne priznaje niti kritiku niti činjenice. Ideološki zaularen, u takvoj mjeri da je doslovno nesposoban baratati argumentima, Kamberović je odlično demonstrirao sve strahote, ali i opasnosti intelektualnog diletantizma s kojim kuburi ogromna većina “građanskih intelektualaca”. Istinska opasnost ovog fenomena leži u kombinaciji istovremenog manjka zdravog razuma i intelektualnog poštenja, te viška ambicije i želje da se utječe na društvena kretanja. U tom smislu, možda je najbolji odgovor studiozno ignoriranje, barem dotle dok se bošnjačko društvo ne emancipira od restlova komunizma u toj mjeri da ih je sposobno poslati na društvene margine.

PROČITAJTE I...

Koliko će se naš svijet promijeniti u narednim mjesecima, teško je i zamisliti, ali promjene koje smo doživjeli za nekoliko dana takve su da bi trebala desetljeća da se provedu u normalnim okolnostima. Čitave zemlje postale su socijalni eksperimenti. U svega nekoliko sati donesena je odluka da se kompletan obrazovni sistem preseli na internet. Niko se nije bunio. U normalnim okolnostima za provođenje takve odluke trebale bi godine. Kada bi to u normalnim okolnostima firme dopustile rad od kuće? Prisustvujemo epohalnim promjenama i imamo “privilegiju” da ih promatramo uživo, iz prvog reda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!