fbpx

Posavski januar 1993: iz dvice u keca

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

U zoni odgovornosti Drugog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine kraj 1992. i početak 1993. godine bili su prekretnica u zaustavljanju zahuktale mašinerije srpskog agresora. Bili su to mjeseci kada su se dani odmora ili predaha između bitaka na linijama razgraničenja mogli prebrojati na prste. Početkom januara agresor je otpočeo jake artiljerijske napade na cijelu liniju odbrane Gradačca. Bili su to nesumnjivo odlučujući dani u odbrani “kapije Bosne”.

Agresor 4. januara otpočinje jaku ofanzivu koja će biti preduvjet za njihovu snažnu ofanzivu na slobodnu teritoriju Brčkog. Jasno je bilo da će to biti žestoka i duga ofanziva. Vojnički i strategijski ubrzo se vidjelo da je ofanziva centrirana na pravcima Jasenovca i Ulica i Njivice – Panići, na strateški teško branjiva područja zbog jake prohodnosti tehnike i ljudstva, koje je agresor s lahkoćom prebacivao za nekoliko sati.

Krajem januara, u jutarnjim satima, šalju nas s gradačačkog ratišta iz rejona Vida 1 na posavsko ratište. U dva se dana na tom dijelu zone odgovornosti Drugog korpusa našla velika koncentracija naših snaga.

Mi smo trebali zauzeti položaje na pravcu Gorice – Donji Vukšić – Tišnjak. Već pri dolasku mogle su se vidjeti slike jakog djelovanja agresorovog artiljerijskog oruđa kojim je selektivno tukao po civilnim ciljevima. Većina kuća bile su ruševine bez krovova, a mnoge još u plamenu.

Na glavnom pravcu agresorskog napada ovdje su prije dva dana stigle jedinice iz Prve operativne grupe (1. OG), iz Tuzle, Živinica, Lukavca, Kalesije.

Žestoki agresorski napadi počeli su već u poslijepodnevnim satima. Na dijelu naše linije krenuo je tenkovsko-pješadijski napad s jakom artiljerijskom podrškom. U prvim momentima uspijevamo ih odbiti, ali djelovanjem artiljerije smrtno stradaju naša četiri borca. Nepravovremenim popunjavanjem rovova u kojima su oni bili agresor uspijeva ovladati tim dijelom linije. Pedesetak metara desno od nas otpočinje borba prsa u prsa. Iako u veoma teškoj poziciji, borci iz Kalesije nisu se povukli i do prvog mraka uspijevaju očuvati desni bok.

Noć je bila puna iščekivanja. Niko nije znao šta donosi jutro. Te noći stižu informacije da agresor paralelno s napadima na dio linije na kojem smo se mi nalazili napada velikim intenzitetom i na Dizdarušu, Lički Most, a da je najteža situacija na Suljagića Sokaku, gdje pripadnici Armije RBiH posljednjim snagama uspijevaju odbaciti tehnički i vojno izuzetno nadmoćnijeg agresora. Na našem dijelu noć protječe u sporadičnoj pucnjavi i eksploziji ručnih granata koje su četnici, zbog blizine rovova, s lahkoćom bacali na naše položaje.

Na dijelu naše linije, u rejonu Donjeg Vukšića, agresorski napad započinje rano sutradan. Oko 5 sati i 30 minuta njihove jake pješadijske snage nadiru preko odvodnog kanala i uspijevaju izbiti na lijevi bok naše odbrane. Uz nestašicu materijalno-tehničkih sredstava (MTS), odbranu otežava i jaka susnježica praćena vjetrom. Uspijevamo zalomiti liniju i povući lijevi i desni bok unutra. S još nekom nadom, u iščekivanju sam posmatrao lica saboraca. Bili su samouvjereniji više nego ikada da ćemo uspjeti sačuvati ove položaje. Još nismo dobili ništa ni za doručak ni ručak. Onako mokri i promrzli, pripremali smo se za nadolazeći četnički napad.

Oko 14 sati, desno od nas, na nekih 300 metara, jake pješadijske snage, između 500 i 600 agresorskih vojnika, u pratnji pet tenkova i tri “prage” kreću u jak napad. Snažna pucnjava iz pješadijskog naoružanja s naše strane odjekivala je linijom. Telefonom se tražilo pojačanje već deset minuta od početka napada. Kompletan dio linije izbacuje po dva borca sa svakog rova i pomiče se ka desnoj strani. Na tom dijelu na koji je agresor napao bili smo za nekoliko minuta. Četnici su nam se uspjeli približiti uz pomoć “praga”, bilo je pitanje vremena kad će iz rovova istisnuti naše branioce.

Uspjeli smo nabrzinu izvući nekoliko teško ranjenih boraca i prihvatiti borbu. Za petnaestak minuta na ovom dijelu linije iz borbenog stroja biva izbačeno najmanje još dvadeset ljudi, a neposredno do nas poginula su nam dva borca. Naredba je bila stroga, da se ranjeni po svaku cijenu odmah moraju evakuirati s linije, da, ako dođe do njenog pada, ne bi došli u ruke agresoru.

Ponovo počinju jaki vjetar i snijeg. Desno od nas “praga” i tridesetak četnika uspijevaju zauzeti jednu od zemunica i upadaju u naše tranšeje. Njihova samohotka dobija potporu tenka te uz dodatnu pomoć u ljudstvu zauzimaju taj dio naše linije.

Nekako smo, pod kišom metaka, uspjeli osigurati bok i pomoći izvlačenje preostalog dijela linije. Pad je bio neminovan. Dio boraca iz Kalesije dolazi i daje nam podršku, iako su znali da postoji velika mogućnost da kao odstupnica ostanemo u potpunom okruženju. U svom tom haosu motorolama javljaju da jake četničke snage uz pomoć tenkova i oklopnih transportera na dijelu linije između nas i Tuzlanskog bataljona kreću u snažan tenkovsko-pješadijski napad i da branioci neće moći još dugo izdržati. Minutu-dvije nakon toga dolijeće tenkovska granata i pogađa direktno naš rov. Jaka detonacija razbacala nas je na sve strane. Taman što sam pokušao ustati, drugi projektil pogađa direktno u balvane na grudobranu ispred nas. Jak val zraka od detonacije kao da mi je bio isisao sav zrak iz pluća. Bio sam bačen unazad osjetivši težak udarac po očima. Mrak i zujanje u ušima. Osjetio sam da me neko podiže, a onda ponovo huka u ušima. Čujem još dvije detonacije, a nakon njih udara nas zračni val. Govorio sam da mi odoše oči, ostalog se ne sjećam.

Neko me je polijevao i trljao snijegom. Odjednom sam progledao, ali kao kroz maglu. Bio je to Mensur: “Ne brini, nije ti ništa, nabilo ti je zemlju u oči. Dobro je, nisi nigdje okrznut.” Odahnuo sam. U tom su dotrčali momci iz Kalesije vičući da se povlačimo. Okrenuo sam se i pogledao. Nekih 150 metara niz ravnicu pet ili šest tenkova i mnogo agresorske pješadije praktično je pregazilo našu liniju odbrane. Forsirali su desnom stranom kanala pravo na naš dio linije. “Idemo”, reče jedan od boraca, “idemo na rezervne položaje.”

Gore, na izlazu, bili su momci iz Tuzle i Živinica pristigli kao pojačanje. Dobijamo informaciju da je kompletan bataljon Tuzlanske brigade ostao u špicu i došao gotovo u potpuno okruženje. Iako s izbijenim bokovima, nisu odstupili sa svojih položaja, čime bi upali u bezizlaznu situaciju.

Saznajemo da su dva bataljona cijelu prethodnu noć i taj dan pravili rezervnu liniju kilometar iza naših leđa u rejonu Vitanovića i Bajića. Svi koji su bili sposobni određuju se odmah na tu liniju, koju zaposjedamo oko 15 sati. Uskoro pod okriljem noći držimo odstupnicu pa se kompletan bataljon Tuzlanske brigade izvlači iz okruženja bez ikakvih gubitaka.

Velike snage Armije Republike Bosne i Hercegovine dolaze u ispomoć na Vitanoviće i Bajiće, gdje se uspostavlja stub odbrane koji nije smio ni centimetra natrag. Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru, kako u tehnici, tako i u ljudstvu. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika.

Ali to je jedna druga priča koja će morati biti napisana, jer ljudi koji su tih dana branili taj prostor zaslužuju da ih se prisjetimo. Naročito oni koji su tih dana, u tim bitkama, u temelje naše domovine ugradili ono najveće i najuzvišenije što su imali – svoje živote.

 

PROČITAJTE I...

Često sam u snu čula glas koji je izgovarao tvoje ime, samo glas, lik nikad, a i tebe bih ponekad vidjela, istog onakvog kakav si bio kao mali dječak, baš istog, pa dilema oko tvog imena nisam ni mogla imati. Eto, tako si dobio ime”

Bagawat mi je izgledao kao grad za stanovanje i življenje, ali, ne, ovdje je sve bilo mrtvo. Grad mrtvih živio je dok nisu pomrli živi koji su u njemu posjećivali one koji su bili prije njih. Sada ih posjećuju samo horde turista, proračunato, najčešće iz dokone znatiželje ili intelektualne maštovitosti i radoznalosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!