fbpx

Pobjeći s groblja od tamburaša, što dalje pobjeći

Ulazim u mezarje, oprezno, polahko, koracima mehkim kao pamuk, zemlju da ne povrijedim u kojoj počivaju nedužno stradali mladići i djevojke

 

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Nakon duge šetnje padinskim dijelovima grada, kroz utihle, opustjele mahale, polahko, bez žurbe, jer razloga za žurbu nemam, stižem do prelijepog tuzlanskog šetališta kakvim bi se podičili i mnogo veći gradovi. Tuzlaci ga zovu Slana banja ili samo Banja. Nekad je tu, Austro-Ugarska ga je podigla, postojalo lječilište, slana banja, lijepo, arhitektonski ostvareno i u prostornu matricu oivičenu visokim crnim borovima skladno uklopljeno zdanje. Odavno ga nema. Slijeganje tla učinilo je svoje, a ljudski nemar zdušno je pripomogao.

Na istom mjestu, ili otprilike istom, nalazi se mezarje-groblje u kojem su ukopani stradali na Kapiji 25. maja 1995, uglavnom mladi, premladi ljudi, ubijeni navođenim četničkim projektilom ispaljenim s planine Ozren. Zastajem i dugo gledam u bijele, ovalno oblikovane nadgrobne spomenike.

Kako su u mezarju-groblju ukopani pripadnici svih konfesija, dvojim se, i nije mi prvi put, da li da dignem ruke i proučim Fatihu. Ipak, opet kao i svaki put, dižem ruke i učim, skrušeno, s pijetetom, od srca.

Potom ulazim u mezarje-groblje, oprezno, polahko, koracima mehkim kao pamuk, zemlju da ne povrijedim u kojoj počivaju nedužno stradali mladići i djevojke.

Prilazim jednom od mezara i spuštam se u čučanj. U njemu je ukopana moja negdašnja komšinica, u to vrijeme gimnazijalka, krhka, tiha, smjerna, učtiva i, ubrzo ću to doznati, izrazito darovita poetesa. Katkad bi dolazila kod nas. Moja supruga uvijek bi je srdačno dočekala, izljubila, posjela kraj sebe i izokola, radoznalošću svojstvenom ženama, zapitkivala ima li momka i, ako ima, kad ćemo ga upoznati.

Ona bi, pak, stidljivo (Bože, gdje li je nestao stid, a u toj djevojci, djevojčurku zapravo, toliko ga je bilo), zajapurena u licu, poluoborene glave i kroz blagi osmijeh tiho odgovarala da momka nema. Dakako, razgovor između njih dvije time se nije završavao, otvarale su se druge teme, a, nerijetko, kad bih osjetio da sam suvišan, da svojim prisustvom kočim ili reduciram protočnost njihovih ženskih priča, ispričavao bih se i odlazio u drugu sobu.

Pola sata kasnije, supruga bi me pozvala, a naša mlađahna komšinica, jedva čujno i nekako još stidljivije, pružala bi mi nekoliko listova s pjesmama na njima, uz ljubaznu molbu da ih pročitam i iskreno se odredim vrijede li ičemu. A uglavnom su vrijedile. I iznenađivale. Tako, u njenoj poeziji nisam nalazio ni najmanju naznaku patetike, profane ljubavne patetike, svojstvene njenim adolescentskim godinama, naprotiv, iščitavao sam misaonu, začuđujuće zrelu liriku, premreženu, u građenju lirskog prosedea, uspjelom upotrebom stilskih figura, nenametljivim metaforiziranjem ponajprije, riječju, čisti simbolizam, u njenom slučaju nesvjestan, intuitivan, katkad i mračan, što sam joj u jednom razgovoru i rekao, a ona se složila, priznala da ne zna šta je simbolizam, ali, eto, samo tako zna pisati, ma kako god se to zvalo.

Sačuvao sam jednu njenu pjesmu, mada je imala i boljih. Evo je:

U htijenju bez žurbe,

Stigoh do ruba smisla.

“Samo smiješak zadržite, molim!”

– promače natpis odnekud.

Vidim – horizont treperi

I snovi se ukazuju.

Samo šapat, ali ne! – to jeka odobrava:

Tu si, tu, tu…

Sumnje više nema:

Gospodaru svjetova povratak je moj.

Začudo, premda sam joj sugerirao, nikad nije ni pomišljala objaviti neku od svojih pjesama, a, na koncu, rekla mi je i zbog čega, no kako je riječ o dubokoj intimi, o nečemu što je, kako je kazala, povjerila meni, mojoj supruzi i nikom više, ne bih o tome. Neka tajna koja je otišla s njom ode i sa mnom.

Neposredno pred početak četničkog divljanja, odselio sam s porodicom u drugi dio grada. Nisam je ponovo vidio. Nikad.

I, evo, sad, u ovom dvadeset petom danu mjeseca novembra, prohladnom, škrto osunčanom, usred mezarja-groblja, usred teške, mukle tišine koja, za one koji je mogu čuti, zvoni od rječitosti, čučim ispred njenog mezara, potpuno prazan, bespomoćan, zakovan. Jedino što sam uspio izustiti bilo je: “Lijepo dijete moje”, a zatim sam se digao i otišao.

Dan je državnosti. Tim povodom, na Trgu slobode, okupili se nekakvi tamburaši, razvili zastavu, sviraju, pjevaju, a nijemo i nezainteresirano gleda ih dvadesetak prisutnih, migranti uglavnom. Jadno. Prolazim pored njih, idem svojim putem. Pružam korak, zamičem za prvi ugao i idem dalje, što dalje. Bez zastajkivanja, osvrtanja, samo što brže, što dalje.

PROČITAJTE I...

Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!