Plenkovićevi evropski sni i domaći košmari

Velika prednost HDZ-a, po ispitivanjima nekoliko agencija, počela se topiti, iako stvarno stranka Zna se nema trenutno ozbiljnog izazivača. Premda su rezultati izbora za Evropski parlament pokazali prve znakove slabljenja podrške aktivnog biračkog tijela koje većinski glasa za HDZ i, zbog neaktivnosti drugih birača, dovodi tu stranku na vlast u barem dva mandata uzastopno. Glavni razlog pada nije samo razočarenje biračkog tijela i nešto veća aktivnost glasača tzv. lijevog centra na čelu sa SDP-om već i polarizacija desnog spektra i glasača HDZ a na stvarno desne i one koji slijede Plenkovića

Piše: Faris NANIĆ

Premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković prvo je smijenio jednog ministra. Ovaj put riječ je o Lovri Kuščeviću, ministru uprave i ranije graditeljstva. I za ovaj potez odricanja od još jednog ministra trebalo mu je duže vremena unatoč otkrićima medija o nemaštovitim, ali učestalim zloupotrebama izmjena Prostornog plana jedne male općine na Braču, kojom je Kuščević gazdovao u dva mandata. Naravno, priskrbivši sebi velik broj nekretnina koje je čak “zaboravljao” upisivati u zemljišne knjige i katastar, a Plenković ga imenovao za ministra uprave. Za razliku od ministrice Dalić, koja je smijenjena 2018. godine, nakon što se afera “Hotmail”, koja je otkrila zavjeru za preuzimanje posrnulog koncerna “Agrokor” 2017. godine opasno približila samom premijeru, Plenković s bivšim načelnikom minijaturne općine nije imao zajedničkih poduhvata, pa nije imao razloga za strah od kompromitacije. Branio ga je dok je mogao, odnosno dok HDZ gremiji nisu odlučili da je, zbog niza nezakonitih i nemoralnih poteza, Kuščević, ujedno i politički tajnik stranke Zna se, postao stranačkom pasivom.

Nakon maratonskog sastanka u Vladi s koalicijskim partnerima koji su tražili da premijer smijeni provincijalnog tata, kao i sastanka u materi stranci, a sve u želji da ovakvu, krhku vladu sačuva do kraja mandata, odnosno do općih izbora iduće godine, Plenković je odlučio da Kuščević ponudi ostavku koju je odmah prihvatio. Korištena je ista metoda kojom je odstrijeljena Dalićkinja, uz nadu da je ovo posljednja afera koja će destabilizirati Vladu.

Nakon toga ostavku je dao ministar državne imovine, Hercegovac Goran Marić. To je onaj koji je predložio zakon o raspolaganju imovinom država bivše Jugoslavije i time ju de facto oteo, posebno Bosni i Hercegovini. Lik je inače bivši nogometni sudija i komentator spornih situacija na utakmicama, saborski zastupnik, a kako je bio jako ljut što je ispao iz kadrovskih kombinacija za ministra bilo čega u slaganju Vlade, Plenković je za njega izmislio ministarstvo državne imovine.

Iskazao se u donacijama imovine Katoličkoj crkvi. I njemu su našli neprijavljene ili lažno prijavljene i sumnjivo nabavljene nekretnine u Zagrebu i na dijelu istočnojadranske obale koju Hercegovci jako vole – Makarskoj rivijeri. U Zagrebu se spekulira da je ova hercegovačka ljubav za more oko Tučepa, a posebno prema kućama na tom moru, zapravo, odraz sjetnog sjećanja na doba kada je Hercegovina bila u istoj državi s Dalmacijom – Bosni. Uostalom, svi ti nostalgičari koji se zaklinju u Hrvatsku i hrvatstvo imaju u pričuvi poneku nekretninu u Bosni, ali i bosanski pasoš. Zato ih hrvaćanski Hrvati ne smatraju Hrvatima, već, kako je i ispravno, Bosancima. Plenković je u misiji spašavanja Vlade nešto ranije ove godine uspio sačuvati dvoje ministara koji su bili pod udarom medija i javnosti.

I onda su nakon Marića iz Vlade otišli još neki Plenkovićevi ministri. Tačnije, njih još troje.  

Smjene nestašnih ministara nisu jedini politički problem Vlade. Dvije referendumske inicijative s desnog političkog spektra nisu uspjele prikupiti dovoljno potpisa, iako su imale demokratski kapacitet, nisu uzdrmale Vladu i premijera niti približno koliko uspjela inicijativa referendumskog izjašnjavanja o najnovijoj mirovinskoj reformi, odnosno njezinom odbijanju. Reforma je nužna jer sistem međugeneracijske solidarnosti u uvjetima odnosa penzionera i zaposlenih od gotovo 1:1, uz samo 20 posto penzionera koji imaju puni radni staž i stalna iseljavanja radno sposobnog stanovništva, ne može opstati bez ozbiljnih budžetskih injekcija od preko 2 milijarde eura godišnje. Sindikati koji su pokrenuli inicijativu za raspisivanje referenduma zamjerali su Vladi da je zanemarila socijalni dijalog i da pogrešno pristupa problemu jer izjednačava deficit koji nastaje zbog lošeg odnosa zaposlenih i penzionera i onaj koji nastaje zbog penzija po posebnim propisima koje bi trebale stvarno biti budžetske. Javna rasprava samo je naelektrizirala dio javnosti koji je potpisom za referendum zapravo izrazio politički protest Vladi koja plaća povlaštene mirovine poput tzv. braniteljskih iz budžeta, a preko leđa radnog stanovništva koje plaća svoje obaveze.

Istovremeno, velika prednost HDZ-a, po ispitivanjima nekoliko agencija, počela se topiti, iako stvarno stranka Zna se nema trenutno ozbiljnog izazivača. Premda su rezultati izbora za Evropski parlament pokazali prve znakove slabljenja podrške aktivnog biračkog tijela koje većinski glasa za HDZ i, zbog neaktivnosti drugih birača, dovodi tu stranku na vlast u barem dva mandata uzastopno. Glavni razlog pada nije samo razočarenje biračkog tijela i nešto veća aktivnost glasača tzv. lijevog centra na čelu sa SDP-om već i polarizacija desnog spektra i glasača HDZ-a na stvarno desne i one koji slijede Plenkovića. Ti stvarno desni radosni su zbog smjene Kuščevića jer im je minirao dvije referendumske inicijative, kako oni smatraju. Jedna je bila i vrlo opasna jer je zadirala u prava nacionalnih manjina, a nju je posebno podržao Most, sva manje utjecajan politički eksperiment dijela Katoličke crkve.

Neslužbeni lider nacionalističke desnice unutar HDZ-a također je kompromitirani prepisivač diploma, organizator otkucavanja podataka iz policijske istrage kriminalnom miljeu Milijan Brkić, još jedan Bosanac u vrhu partije. Jedan od razloga nezadovoljstva desnog krila HDZ-a i ekstremnijih desničara jeste i koalicija s HNS-om, barem formalno liberalnom strankom koju smatraju jugoslavenskom, udbaškom. HNS je stranka koja ne može opstati bez utapanja svojih ljudi u koalicijske liste s puno većim ponderom negoli ga ima. Zbog svijesti da ovakva idejno inkompatibilna koalicija više neće biti moguća, dio HNS-ovih čelnika počeo je propitkivati korist odluke o koaliciji s Plenkovićevim HDZ-om. Ukazuje to na pripreme za iduću, izbornu godinu, u kojoj se nakon dvadeset godina prvi put održavaju i predsjednički i parlamentarni izbori. Počele su i na ovom, važnijem dijelu spektra – saborskom, koji će iznjedriti novu vladu koja ima stvarnu političku moć.

Plenkoviću je cilj dovršiti mandat, dobiti još jedan, te se nadati evropskoj karijeri koju je, izgleda, zasad uprskao tokom pregovora o novim liderima Evropske komisije, parlamenta i vijeća. Naime, on je ispred EPP-a, uz litavskog narodnjaka, imenovan za pregovarača u procesu narodnjačko-socijalističko-liberalno-zelenog dogovora o kandidatima za ključne evropske funkcije u cilju sprečavanja ekstremnim i protuevropskim strankama koje su dobile nešto veći broj glasova da kontroliraju institucije u doba ozbiljne evropske krize. Unatoč dogovoru ključnih lidera o liberalnom kandidatu Fransu Timmermansu za šefa Evropske komisije kao kompromisnom rješenju zbog odbijanja Manfreda Webera kao špic-kandidata, Plenković se navodno stavio na stranu lidera narodnjačkih stranaka “neliberalnih” demokratija Višegradske grupe, koji su bili protiv Timmermansa, najviše zbog njegovog zalaganja za poštivanje prava, iako su to pokrivali brigom za EPP, koja je dobila najviše glasova pa treba dati predsjednika Komisije. To je izazvalo bijes njemačke kancelarke i francuskog predsjednika, posebno zato što je Plenković pustio spin o sebi kao jednom od kandidata za čelno mjesto u Komisiji i minirao teško postignut kompromis. Novi kompromis koji je postignut bez Plenkovića mogao bi pasti u Parlamentu. Hrvaćanski mediji, pak, tvrde da je Plenković odigrao za Hrvatsku, a ne toliko za Višegradsku skupinu jer je spriječio izbor Timmermansa, koji “nije naklonjen Hrvatskoj”. Ta nenaklonost najviše se očituje u njegovom stavu da Hrvatska treba priznati arbitražu o granici sa Slovenijom kako bi demonstrirala poštivanje pravne države. Takav se stav u Hrvatskoj tumači kao “nenaklon”. No, čini se da se ipak, što bi rekli srpski nogometni komentatori, prekombinirao.

Važan test za parlamentarne izbore u novembru bit će oni predsjednički u februaru. Iako je još itekako prerano za kampanju, ona je neslužbeno počela. Aktualna je predsjednica, nakon pokušaja blijedog političkog profiliranja napadima na Plenkovića i Vladu te njezinu ekonomsku politiku (što je sve paradoks, jer HDZ nema ekonomsku politiku, a plavušica o tome nema pojma), ipak savjetovana da bez stranačke predsjedničke infrastrukture jedine direktne izbore u Hrvatskoj ne može dobiti, pa su napadi prestali, a premijer ju je čak na skupu HDZ-a pozvao da bude njihova kandidatkinja. On je odgovorila da će s objavom kandidature pričekati tzv. Dan domovinske zahvalnosti, 5. augusta, jer želi za taj datum (obljetnica pada Knina 1995) obilježiti kao predsjednica, a ne predsjednica u izbornoj kampanji.

Neki analitičari smatraju da Kolinda još uvijek važe svoje šanse za drugi mandat, pa zato odlaže odluku. Na izazivačkoj strani poredali su se bivši SDP-ov premijer Zoran Milanović, koji obećava povratak normalnoj Hrvatskoj, koja nije ksenofobna niti isključiva, već moderna. Tu je i Miroslav Škoro, pjevač narodnih pjesama s ekspresne dvije diplome i doktoratom Osječkog univerziteta, koji itekako računa na desne nezadovoljnike izvan HDZ-a (pravaše, suvereniste), ali i nekih 20 posto prema istraživanjima javnog mišljenja i unutar te partije. Već je požurio i najaviti da će tražiti veće ustavne ovlasti za predsjednika, posebno pravo raspisivanja referenduma, ali i upravljanja, nalik na Tuđmanova. S nekom šansom bivši je sudac Trgovačkog suda koji je napadao i SDP-ov zakon o predstečajnim nagodbama koji je dobar dio struke i javnosti ocijenio koruptivnim koji pogoduje dužnicima, ali i HDZ-ov zakon o ovrhama, Mislav Kolakušić. On je brzo sastavio listu za izbore za Evropski parlament i dobio zavidan broj protestnih glasova jer je populistički obećavao moral i pridržavanje propisa te je postao član Evropskog parlamenta.

Tu su i bivši šef Živog zida, populističke strančice protestnog, antisistemskog tipa Ivan Pernar, politički netalentirana bivša predstojnica Povjerenstva za sukob interesa Dalija Orešković, koju prati medijski iskonstruiran aoreol borca za pravdu, neustrašive mlade i obrazovane žene koja je spremna boriti s vjetrenjačama. Kandidaturu hoće i bivši Mostov ministar Tomislav Panenić, koji će zbog samostalnog nastupa biti izbačen iz stranke, najavila ju je i Katarina Peović iz ljevičarske marginalne Radničke fronte. Oni već spadaju u marginalne kandidate, sam Pernar izgubio je svoju stranku, a Oreškovićka nije uspjela u izborima za Evropski parlament.

Kako vrijeme odmiče, vjerovatno će se profilirati maksimalno četiri kandidata. U svim kombinacijama prema ispitivanjima javnog mišljenja, u ovom trenutku Kolinda Grabar Kitarović trebala bi dobiti još jedan mandat, u srazu s Milanovićem u drugom krugu, u kojem bi najveći broj Škorinih desnih birača glasao za Kolindu kao manje zlo u njihovim očima, iako joj mnogo štošta zamjeraju jer su za nju glasali 2015. kao za veliku Hrvaticu koja neće koketirati s partizanijom i Jugoslavijom. Iako ona to rijetko ili uopće ne čini, taj dio biračkog tijela ipak njome nije zadovoljan, no ne i toliko da bi pustio lijevom Milanoviću da dobije izbore. Međutim, produbi li se ekonomska kriza, nastavi li HDZ gubiti podršku, iznenađenja nisu isključena. I pri tomu ne mislimo na Milanovićevu pobjedu.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!