fbpx

Plenkovićev pretkrizni menadžment – vlast prije ekonomskog sloma

Ispitivanja raspoloženja birača pokazuju da su HDZ, koji na izbore izlazi samostalno, i SDP-ova koalicija Restart gotovo izjednačeni. Ovisno o metodi i uzorku, ankete pokazuju razlike koje odudaraju do tri posto, ali trendovi pokazuju uglavnom izjednačenu utrku u kojoj bi svaki glas mogao biti važan. Pojava Miroslava Škore i njegovog Domovinskog pokreta dodatno komplicira situaciju, i to prvenstveno za HDZ

 

Piše: Faris NANIĆ

Hrvatska izlazi na prijevremene parlamentarne izbore 5. jula. Vladajuća većina procijenila je da je korisnije izbore održati čak pola godine ranije nego čekati jesen i prve stvarne rezultate krize. S obzirom na to da je Hrvatska prilično dobro upravljala zdravstvenim segmentom korona krize, prilikom donošenja takve odluke premijera Andreja Plenkovića HDZ je stajao najbolje u anketama, unatoč porazu njihove predsjedničke kandidatkinje i slabijem rezultatu izbora za Evropski parlament. Kampanja je započela gotovo odmah nakon ukidanja najvećeg broja protuepidemijskih mjera koje su upravljale životima ljudi puna tri mjeseca, u atmosferi vanrednog stanja. Mjere upitnog ustavnog utemeljenja, a u početku čak i protuzakonito, donosio je tzv. Nacionalni stožer Civilne zaštite, tijelo bez političkog legitimiteta pod, ispostavilo se nakon početnog oduševljenja, punom kontrolom HDZ-a.

Kako je opasnost slabila, ta se partijska kontrola nad njim sve više otkrivala, a “Stožer” je počeo donositi odluke koje su bivale kontradiktornim, ali u skladu s namjerama HDZ-a o održavanju prijevremenih izbora, skoro potpunom relaksacijom protuepidemijskih mjera u vrlo kratkom vremenu. Da se Plenkoviću žuri poentirati na dobrom rejtingu Vlade radi uspješnih protuepidemijskih mjera, a prije nego se ozbiljni efekti osjete propašću turističke sezone na koju se veže barem 30 posto BDP-a, potvrdio je i austrijski Der Standard, koji je objavio da je Plenković sazvao izbore prije “ekonomskog sloma najesen”. Naravno, treba voditi računa i o mogućem “drugom talasu” pandemije i potrebi ponovnog uvođenja mjera koje bi onemogućile održavanje izbora, posebno zato što Hrvatska nema mogućnost dopisnog i elektronskog glasanja.

Ispitivanja raspoloženja birača pokazuju da su HDZ, koji na izbore izlazi samostalno, i SDP‑ova koalicija Restart gotovo izjednačeni. Ovisno o metodi i uzorku, ankete pokazuju razlike koje odudaraju do tri posto, ali trendovi pokazuju uglavnom izjednačenu utrku u kojoj bi svaki glas mogao biti važan. Pojava Miroslava Škore i njegovog Domovinskog pokreta dodatno komplicira situaciju, i to prvenstveno za HDZ. Škorin pokret, naravno, ne može niti teorijski biti relativnim pobjednikom, ne samo zbog HDZ-ove većine koju dobiva na desnici već i zbog drugih desnih stranaka koje će privući dio birača nezadovoljnih HDZ-ovim otklonom od nacionalnih i “domoljubnih” vrijednosti, ma šta to značilo. Ilustrativno je da je na predsjedničkim izborima Zoran Milanović pobijedio čak i u tradicionalnim, dalmatinskim utvrdama HDZ-a poput Zadra, što se ne mora preslikati na parlamentarne izbore, ali pokazuje da se stvari mijenjaju. U prvom krugu predsjedničkih, doduše visoko personaliziranih izbora, za razliku od parlamentarnih, Škoro je osvojio dio glasova na koje je HDZ računao, no ne samo HDZ već i Most ili neke male desničarske stranke. Zahvaljujući izbornom sistemu, čiju je izmjenu zbog nepravednosti, odnosno nesrazmjernom broju birača po jedinicama u kojima HDZ ostvaruje dobre rezultate, tražio Ustavni sud, HDZ bi mogao u Lici, Slavoniji i Dalmaciji ostati najjača stranka, ali s manje mandata. S druge strane, SDP-ova koalicija bi, prema sadašnjim trendovima, mogla postati relativni pobjednik izbora, s vrlo malim šansama za sastavljanje vlasti jer mu je postizborni koalicijski kapacitet nedovoljan.

Zbog ovog neki analitičari smatraju da koalicija Restart neće moći sastaviti Vladu. Žarko Puhovski, koji nije uvijek pogađao rezultate i razvoj situacije, za portal Index izjavio je da mu se to čini izglednim. “I sam Plenković je rekao da na izborima očekuje isti broj mandata kao 2016, a to mu nije dovoljno za sastavljanje vlasti. S druge strane, SDP praktično nema s kime koalirati. Ako neka od lijevih ili liberalnih koalicija i prijeđe prag, s njima su se već posvadili oko raspuštanja Sabora. Čak su im i odnosi s IDS-om jako loši jer se dio SDP-ovaca zalaže za ukidanje županija, a IDS-ovci nikada neće dozvoliti da se Istra administrativno spoji s nekim drugim. Oni Učku doživljavaju kao Himalaje koje ih dijele od ostatka Hrvatske”, rekao je Puhovski.

SDP je stoga prihvatio sve uvjete za saradnju koje je postavio IDS. Ostale “lijeve” stranke koje su se priključile koaliciji Restart slabog su kapaciteta, tek bi neki pojedinci koji su javnosti poznatiji kao aktivni saborski zastupnici mogli računati na preferencijalne glasove i biti izabrani po tom osnovu. Ako neka od manjih lijevih ili liberalnih opcija i dobaci do Sabora i uz to bude voljna za saradnju, to im neće biti ni približno dovoljno za većinu, smatra Puhovski. I dok je SDP u Restartu okupio manje-više sve s kojima može sarađivati te nema puno manevarskog prostora za privlačenje dovoljno nužnih zastupnika za sastavljanje saborske većine, mnogi računaju da bi HDZ mogao sastaviti većinu sa Škorinim zastupnicima i manjinama.

Puhovski smatra da “Škoro može dobaciti do 15, možda i 20 mandata. Čak i ako se Plenković i Škoro dogovore, sigurno im trebaju manjine (zastupnici nacionalnih manjina – op. a.). No tu ima puno problema. Dio onih na Škorinim listama cijelo svoje političko postojanje temelje na sukobu s Miloradom Pupovcem, kao zastupnikom srpske nacionalne manjine, ili sa samim Plenkovićem. Ti teško da bi pristali ući u takvu većinu”, rekao je. Ovdje je još interesantan i Most, koji je pao u anketama, ostao bez dijela svojih viđenijih članova, ali i skrenuo dovoljno udesno da je privukao u svoje redove i na kandidacijske liste bračni par Selak-Raspudić, koji je na krilima opće retuđmanizacije društva postao novim zvijezdama desnog spektra, posebno zato što se radi o obrazovanim ljudima s prilično dobro razvijenim sposobnostima medijske manipulacije te artikuliranja i argumentiranja svih važnih tema za desnicu, posebno onih koje je HDZ “izdao”, poput narodnih referenduma o osnovnim ljudskim pravima, saradnje s manjinskim zastupnicima koju oni vide kao “Vučićevo upravljanje Hrvatskom”, usvajanja Istanbulske konvencije, te elektronskog i dopisnog glasanja. Na ovom potonjem Most insistira od početka svog djelovanja.

Naravno, ukupan rezultat ovisi i o glasovima tzv. dijaspore, odnosno prvenstveno glasovima bosanskih Hrvata, posebno onima iz Hercegovine. Plenković je toga itekako svjestan pa već početkom predizborne kampanje odlazi u Bosnu, glumata prisnost s Čovićem, od koga dobiva javnu podršku, i pri tome otvara početak izgradnje proizvodnog pogona “Podravke” u Hercegovini. Pri tome krši pravila pristojnosti, što su radili svi premijeri Hrvatske, uključiv i Milanovića, ne razgovara sa svojim parnjakom, predsjedavajućim Vijeća ministara, sastaje se s čelnikom jednog parlamentarnog doma, krši osnovne protokole bilateralnih susreta, ergo šparta Bosnom kao da je hrvaćanska kolonija, a sve radi pridobivanja glasova ovdašnjih Hrvata. Dosad se ta taktika HDZ-u isplatila, posebno ako je izlaznost bila veća, i samo jednom nije dobio sve mandate rezervirane za dijasporu, koji mu, posebno u uvjetima relativne izjednačenosti sa SDP koalicijom, daju prevagu za status relativnog pobjednika izbora, što omogućuje sklapanje postizbornih koalicija s manjinskim i zastupnicima manjih stranaka.

Ovaj postizborni kalkulus ovisi i o rezultatima dosadašnjih partnera i njihovoj spremnosti da se pridruže HDZ-u ako ostane najjačom parlamentarnom strankom, poput stranke Milana Bandića HNS-a. Kako stvari stoje, Bandić, nakon kardinalno lošeg upravljanja krizom nakon potresa u Zagrebu, i kompromitirani HNS teško mogu postići iole zapažen rezultat. Bandićev je klub zastupnika ionako samo bio “kanta” za otpadnike iz drugih stranaka, dok je njegova partija osvojila tek jedan zastupnički mandat na izborima 2016, pa se radilo o jednom od naljigavijih vidova političke korupcije u kojem umjetno narastajući klub bez izbornog legitimiteta podržava sve slabiju vladu i pomaže joj da opstane u zamjenu za ustupke stranaka vladajuće koalicije Bandiću u katastrofalnom vođenju Zagreba. Koruptivni model upravljanja glavnim gradom pokazao je sve slabosti nakon potresa u martu i Bandić je sigurno izgubio i ono malo političkog kapaciteta na državnom nivou koji može biti zanimljiv za postizborno koaliranje.

Vrlo lahko moglo bi se dogoditi da izbori iznjedre situaciju s tri veće grupe od kojih ni jedna ne može sakupiti natpolovičnu većinu 76 zastupnika za sastavljanje Vlade. Zbog te vjerovatne pat-situacije, barata se s nekoliko mogućih scenarija. Prvi i najizgledniji jeste ponavljanje izbora. To odgovara SDP-u, odnosno njegovoj koaliciji koji bi na ponovljenim izborima mogli postići bolji rezultat, tvrdi Puhovski. Josip Kregar, profesor sociologije na Pravnom fakultetu, svojevremeno neuspješan politički oponent Bandiću u Zagrebu s aureolom protukorupcijske borbe, smatra da ponavljanje izbora odgovara SDP-u, ali i Plenkoviću jer još neko vrijeme nastavlja vladati kao i dosad, a uz to, njemu su ovi izbori ionako više trenutak za konačni odstrel stranačke opozicije nego prilika za potvrdu legitimiteta vlasti. Tako je ponavljanje izbora za nekoliko mjeseci, u kojima će se bezuspješno pokušati sastaviti Vlada, prvi scenarij za rasplet političke krize.

Ti ponovljeni, jesenski izbori, međutim, odvijali bi se u uvjetima ozbiljne, stvarne ekonomske krize. U tim uvjetima sazrijevat će potreba za ozbiljnom Vladom, kadrom da se suoči sa svim izazovima. Ta vanredna situacija mogla bi iznjedriti tzv. veliku, crno-crvenu koaliciju, HDZ i SDP. Ona je predmet spekulacija više od deset godina kao jedno od rješenja za postizanje stabilne većine koja može provesti nužne reforme, posebno u administrativnom, skupom ustroju zemlje. Kritičari tog koncepta ukazuju na koruptivnu narav i jedne i druge stranke pa bi njihova velika koalicija bila posljednji stadij pljačke Hrvatske u kojem otimačina neće biti ni najmanje kontrolirana jakom ili bilo kakvom opozicijom. Međutim, lideri obiju stranaka to, dosad i zasad, vehemetno odbijaju. Za takav rasplet trebali bi novi izbori. Baš kao u Njemačkoj pred koju godinu.

Treći je scenarij dogovor Miroslava Škore i Andreja Plenkovića, odnosno postizborna koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta. Ovdje je pitanje kakve bi uvjete postavio Škoro (saradnja s manjinskim zastupnicima, daljnji put udesno, referendumi) na koje bi Plenković mogao pristati. Plenković je već pokazao da hoće i može sa svakim trgovati ako će ga to održati na vlasti, Škori to znači veliki uspjeh na samom početku političke karijere. Plenkoviću je jako bitno, u njegovom putu u Evropsku komisiju, da osvoji još jedan premijerski mandat. HDZ ne napada Škoru prejako, barem ne na državnoj razini, pod kontrolom drži svoju unutarnju “desnu” opoziciju i time drži otvorenom mogućnost postizborne saradnje. Doduše, kampanja je na početku, ali su se očekivali “znatno dulji noževi”. Kregar ne smatra da je potpuno nemoguć dogovor Plenkovića i Škore jer poslije izbora će nastupiti period bez ikakve ideologije i gledat će se samo matematika. Škoro u toj situaciji može puno tražiti, ali zatraži li mrvicu previše, Plenković će ići na nove izbore. “Oni koji ucjenjuju mogu se vrlo lako prevariti”, rekao je.

Ukoliko ekonomska kriza bude duboka i teško upravljiva, mogući je četvrti scenarij, iako je, kako se sada stvari čine, najmanje izgledan. Ovdje se referira na ratnu vladu nacionalnog jedinstva kada je, zbog dubine krize i nesposobnosti HDZ-a da ju vodi, a posebno želje da podijeli odgovornost za eventualan krah avanture s nezavisnošću i ratni poraz, Tuđman nagovorio lidere opozicijskih stranaka da uđu u Vladu. Tuđman nije vodio Vladu, ali je koristio autoritet predsjednika Republike i služeći se sujetom lidera SDP-a i HSLS-a uspio u naumu. Stvarno je Vladu vodio HDZ-ov Franjo Gregurić, najvažnije resore svakako je kontrolirao Tuđman, ali je odgovornost bila podijeljena.

Uostalom, s dobivanjem međunarodnog priznanja i prvim uspjesima u oslobađanju manjih dijelova teritorije, Tuđman je 1992. raspisao izbore, pomevši opoziciju i ta je Vlada ugašena. Za ovaj scenarij zato je nužan ozbiljan angažman predsjednika Republike Zorana Milanovića i odgovornost koju on, kako smatraju analitičari u razgovoru za Index, najvjerovatnije ne želi preuzeti. “Milanović se gotovo histerično pokušava prikazati neutralnim i sigurno neće nikome ići naruku. Pogotovo ne SDP-u. Dat će mandat onome tko donese 76 potpisa podrške, iako oni zapravo ništa formalno ne znače”, smatra Puhovski, dok Kregar drugačije vidi njegovu ulogu kao aktivniju jer će ga na to natjerati prilike. Milanović se nastoji distancirati od SDP-a, stranke s čijom je infrastrukturom dobio izbore, kao što su to činili svi predsjednici koji nisu došli iz HDZ-a, ali ne želi biti previše blizak s HDZ-ovim premijerom, s kojim se i ne slaže oko nekih za Hrvatsku i dalje bitnih ideoloških pitanja, posebno kada je riječ o žrtvama partizanskih zločina na kraju Drugog svjetskog rata i komunističkog perioda, što je demonstrirao napuštanjem obilježavanja godišnjice oslobađajuće operacije “Bljesak” iz maja 1995. nakon provokacije s ustaškim pokličem koji Plenkoviću očito ne smeta. Barem javno.

Predsjednikova ustavna pozicija načelno je neutralna i tu su se korektnije ponašali Mesić i Josipović od smotane Kolinde Grabar Kitarović. Tuđman je svakako bio demokrator i predsjedničke su ovlasti bitno reducirane nakon njegove demisije na vječna lovišta upravo radi Tuđmanovih zloupotreba. Stoga je saradnja u vođenju države neka vrsta kohabitacije predsjednika iz jedne i premijera, odnosno vlade iz druge partije ili koalicije nužnost, posebno u uvjetima teže ekonomske, a to znači i društvene krize.

Pri svakoj analizi ne smije se zanemariti i datum izbora koji će, zahvaljujući relaksaciji mjera protuepidemijske zaštite i sezoni godišnjih odmora, sigurno utjecati na ukupnu izlaznost. Što je ona veća, bliža 60 posto ili više, to znači da je dio tradicionalnih, a ne baš previše “discipliniranih” glasača liberalnih i lijevih stranaka odlučio glasati, što posljedično povećava izborni rezultat koalicije Restart, pa se ovi scenariji donekle mogu mijenjati. Odabir datuma u sezoni odmora, pretpostavlja se, smanjit će izbornu izlaznost i time pogodovati HDZ-u i desnim strankama čije je biračko tijelo “discipliniranije” i radije obavlja tu građansku dužnost. Međutim, prosječan se građanin još uvijek pita za koga uopće glasati jer je nepovjerenje u političku klasu izrazito veliko, pa i ta apatija igra ulogu u rezultatima izlaznosti. Na predsjedničkim izborima izlaznost je bila veća, posebno lijevih i liberalnih glasača, nego inače jer je bilo potrebno otarasiti se katastrofalne predsjednice čiji bi drugi mandat bio nepodnošljiv za zemlju i njezin ionako ne prevelik ugled koji nije popravljen neuspješnim predsjedanjem evropskim semestrom. S obzirom na to da se u dobrom dijelu biračkog tijela, posebno onom odlučujućem, smatra da su obje velike partije suštinski iste, raspoloženja za promjenom na vlasti nema kao na predsjedničkim izborima.

PROČITAJTE I...

Provodi se institucionalni teror manjine nad većinom, zloupotrebljava se institut vitalnog interesa, kontinuirana je blokada imenovanja sudaca, a vlada potpuna kontrola tužilaštva od osovine SNSD-HDZ, dok najbrojniji narod nema svoje zastupnike u vrhu tužilaštva i pravosuđa. Ugrožena je država i njezin najbrojniji narod, pretvoren u taoca politika koje navodno prezentiraju interese druga dva. Bosna i Hercegovina zanemarila je svoje prijatelje i saveznike, neke je čak i pod diktatima odbacila. Vrijeme je da ih vrati i da stječe nove. To se može samo ustrajnim, sistematskim i istinitim prezentiranjem stvarnosti provedbe Dejtonskog sporazuma, od individualnih kontakata do državne razine, gdje god je to moguće (da ne nailazi na blokade srpsko-hrvatskog protubosanskog savezništva)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!