PJESNIKINJA U KASARNI I PJESNIK POD “NESTABILNIM EKSPLOZIVIMA”

Krajem godine 1968. sjedio sam u “Tingl-Tanglu” s Josipom Prudeusom kad se pojaviše Ružica Orešković s Điđijem, za kojeg nikad nisam shvatio čime se zapravo bavi, i Salih Alić, o kojem tek zadnjih mjeseci saznajem ko je i što je nekoć bio. Bio je, ukratko, jedan od onih “uništenih i odbačenih pjesnika”, koji je tumarao po Zagrebu potpuno osamljen i tužan. I za njega su rijetki, koji su ga nekoć poznavali kao pjesnika, vjerovali da je davno otputovao na onu stranu svijeta

Piše: Ibrahim KAJAN

TAMARA VOJNIKU U ZAGREB ZATRANDALA

Leškario sam u vojničkom krevetu u slatkoj osamljenosti – jer su svi “na izlasku”! – pa je u spavaonici neki omamljujući mir pogodan za zanosne i omamljujuće vizije svake vrste. U to neko s treskom otvori vrata i drekne iz sveg glasa: Kajan! Posjeta!

Otrčao sam na portirnicu glavnog ulaza u kasarnu. Bio sam iznenađen jer nikoga nisam očekivao, niko mi se nije najavio, a u Zagrebu nisam poznavao nikog ko bi me mogao posjetiti, osim, možda, Gorana Babića. Baš me zanima njegovo mišljenje o Arabiji ljubavi, koju sam mu darovao još u Dugom Selu. Prošlo je gotovo pola godine od njezina izlaska. Doživjela je lijep odjek u štampi (Lica su joj posvetila duplericu, s dva briljantna esejistička teksta Džemaludina Alića i Stevana Tontića, u Oslobođenju odlična kritika, a zabilježena je u Delu i Mladosti). Ne temelju nje sam primljen i u Društvo pisaca Hrvatske. Računao sam da ću, čim se vratim u “civilni život”, jednostavno prenijeti svoje članstvo u matično staleško udruženje Bosne i Hercegovine, što je inače i bilo pravilo: pripadaš udruženju republike u kojoj živiš.

Ulazeći u sobu za posjetioce, sleđa sam spazio žensku figuru nagnutu nad stolom. Činilo se da lista neku reviju i da ne čuje moj ulazak. Približih se toj zagonetnoj prilici i zaprepastih se: preda mnom je sjedila Tamara Đedović, jedna od mojih pjesničkih drugarica iz Mostara. Sjedila je za grubim vojničkim stolom i listala, potpuno okupirana, prve jugoslavenske novine s primjesom soft pornografije, “čuveni vojnički ČIK”!

“Tamara!?”, kliknuh u nevjerici, ali ona me ne pogleda, nego mi mahnu rukom govoreći: “Gledam obaj Cik! Poslat ću im onu svoju Zeno, zeno, prokleto ti deseto koleno!” Tamara je imala govornu manu. Bila je lijepa, ali i nesretna. Jedna joj je noga bila poprilično kraća, da je u hodu uočljivo šepala.

Gledao sam je ne vjerujući očima i slušao ne vjerujući ušima! Tamara Đedović mlada je mostarska pjesnikinja, a poznajemo se od dana kad sam kao 15-godišnji dječak ušao u Debatni klub mladih pisaca, koji je osnovao i dugo vodio Alija Kebo, legendarni mostarski novinar, boem, književnik i ribolovac.

KUĆA MLADIH UMJETNIKA

“Vidiš odakle sam ja zatrandala da dođem do tebe!?”, govorila je (iz torbice izvadila neku knjigu), vraćajući me svojim mostarskim akcentom u rodni grad. Kroz misli mi munjevitom brzinom protutnjaše “slikopisi” bezbrojnih susreta koje smo, mi, pjesnički poletarci, imali u domu njezine gostoljubiće majke Ljubice, ličke udovice doseljene nakon strašne ratne kataklizme, u mali, ratom poharani Mostar. Koliko sam puta u tom udovičkom stanu bio ugošćen, uz pjesnike Ivana Kordića, Radu Budalića, Mišu Marića, glumca Gojka Šantića, slikare Krešu Ledića ili Tihomira Cucu Stajčića, koji je umro 2016. u Italiji u izbjeglištvu. Pozivali su u goste – goste Mostara. To što Tamara Đedović usred Mostara piše pjesme čistom ekavicom bilo je manje čudno od “poplave ekavskih pjesnika” i u Sarajevu i u Mostaru, pa čak i u malom Konjicu! Pevali su i Bošnjaci, Safet Burina, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Meho Rizvanbegović…, a Alija Isaković jednom je zapisao da se u Sarajevu nakon 1945. “više Muslimana pisaca opredijelilo za ekavicu nego Srba”!

Tamara mi je donijela Život, ljetni broj 8/9, 1967. godina, koji se, kasneći, pojavio kad sam ja već dobrano gazio strojevim korakom u Dugom Selu. Hvala joj. Unutra su bile tri moje pjesme. Mak je podržavao mladog pjesnika, pa sam u Životu već “stekao neko malo ime” i u ranijim godinama, kad su mi objavljene prve pjesme, 1964. i 1965. godine.

Želeći je počastiti bar kolačima u nekoj slastičarnici, krenuli smo pješice prema Trgu Republike. Išli smo sporo zbog njezinog otežanog hoda, često zastajkujući uz izloge. Nisam joj imao što posebno pričati o svom vojničkom životu, ali sam nadoknađivao svojim ozarenim riječima o prvoj zbirčici pjesama koje je većinom poznavala s naših malih, zajedničkih mostarskih književnih večeri. Povremeno bismo nastupali s Kebom u Đačkom domu, u Narodnom univerzitetu, u ponekoj srednjoj školi, u ponekom seoskom domu kulture (u Potocima, Raštanima, Gorancima…) koji su trebali postati rasadnici socijalističke kulture. Nisu joj bile poznate samo pjesme koje je Izet Sarajlić izbacio iz Arabije ljubavi. Izbacio je sve one za koje je zaključio da su “religioznog karaktera”. Te nisam, doduše, mogao objaviti ni u bh. časopisima.

MOJ BRAT MIRZA

Pita me Tamara zašto sam neočekivano, i još samoinicijativno, odlučio za odlazak u vojsku. Teško je objasniti, valjda sam odrastao, suočavao se prvi put – kako ono kažu: u raljama stvarnosti između želja i nemogućnosti. Nikad nije jedan razlog. Razlozi se, gle ti to, talože jedan na drugi i isprepliću se. Imao sam 15 godina i za rođendan sam dobio, prvi put u svom životu, ručni sat. Darovao mi ga je brat Mirza te godine, 1959. Mirza je bio glumac prve generacije Lutkarskog pozorišta. Kad bi bio dežurni vikendom, tamo sam provodio sate u polumraku dvorane, ulazio među lutke koje su visile na nevidljivim koncima, otvarao klavir i dodirivao tipke koje bi zabrujale čudesnim zvucima koji nisu bili od ovog svijeta. Jednu sam večer u snu osjetio snažnu zubobolju, bol od koje sam se probudio plačući. Kad sam otvorio oči, iznad mene je bila moja majka. U velikom je grču, u nijemom je plaču. Rekla je: Mirza je umro. Tako sam ostao bez brata u nesretnom, kobnom slučaju. Imao je 9 godina više od mene, samo 24. A roditelji? Nisam mogao podnositi njihovu patnju ni ono što je iz tog proizlazilo… Otišao sam, tragom molbe za poslom u školi, u potpuno nepoznato, udaljeno mjesto Kamenica, kraj Bihaća. Ali… tu sam, u bolnom jadu materijalne bijede krajiškog stanovništva, gdje sam usred snijega viđao bosonoge starice, od učenika dobio uši. Bio sam stidljiv mladić, ali tada sam propadao u zemlju od srama da to neko ne sazna. Dočekavši polugodište, 15. januara napustih gotovo krišom Kamenicu i iz Bihaća se noćnim busom vratih u Mostar. U proljeće smo Rade, Ivan i ja dobili u Dubrovniku odobrenje svojih diplomskih tema. Diplomirat ću iz vojske, valjda! – ispričah tako Tamari s osmijehom.

ZAGREBAČKI PISCI GOSTUJU U MOSTARU

Pita Tamara neumorno. Pita kako mi je u vojsci, je li mi neobično i je li mi teško, posjećuje li me iko ovdje, tako daleko od Mostara… Spominjem da se tu i tamo vidim s Goranom, da sam upoznao i “hrpu pjesnika od Maribora do Gjevgjelije” na “Goranovom proljeću” i spomenuh, na kraju, da sam jednom susreo i “onog poznatog hrvatskog pjesnika” kojeg je njezina mama, kad je gostovao u Mostaru, pozvala na ručak. Pozvali ste i mene, dodao sam.

“Zlatka? Zlatka Tomicica?!”, trepnula je i koketno se nasmijala. “Joj, s bradom boje meda! Puno ga pozdravi, molim te. I od moje mame… Kako je samo hvalio naše stihove! Za moju pjesmu Zeno, zeno, prokleto ti deseto koleno rekao je, sjećaš li se, da je antologijska!” “Odbij mu malo na vino, a i pjesma ga je… narajcala, činilo se!”, okrenuo sam, bezobrazno, na šalu.

Ne mogu se pouzdano sjetiti kad je u Mostaru gostovala grupa zagrebačkih pisaca. Vjerovatno u ranu jesen, odmah po padu Aleksandra Rankovića, kad su na našem Narodnom univerzitetu (iznenada!) uočili veliki “debalans gostujućih hrvatskih kulturnih radnika na konto srpskih i crnogorskih”. Ekipu su činili dr. Miroslav Vaupotić, Jozo Laušić, Josip Pupačić i Zlatko Tomičić. Priređene su dvije književne priredbe, za odrasle i za srednjoškolce u dupke punoj kino-sali JNA na Mejdanu. Laušića se slavilo po novom romanu Kostolomi, a Pupačića i Tomičića dizalo u vrh, “odmah uz bok Juri Kaštelanu i Vesni Parun”. U biografiji Zlatka Tomičića, na kojeg je pikirala gospođa Ljubica, vidno mjesto zauzimale su pjesničke zbirke Vode pod ledinom i Četvrtog ne razumijem, putopisi Nestrpljivi život i knjižice o narodnim herojima, Stjepan Sekulić Jucko i Ivan Senjug Ujak. Publika je izuzetno toplo primila zagrebačke pjesnike i to je gostovanje zaista počastila svojom velikom naklonošću.

Prošlo je podosta vremena od Tamarine posjete. Vojnički se život nastavljao. Dlanovi su mi bili puni žuljeva od nošenja sanduka s “nestabilnim eksplozivima”. Jedino su me pjesme podizale iznad zemlje. I njihove objave. U jednom septembarskom broju Telegrama izašle su i one pjesme koje je ispustio Sarajlić iz Arabije: Potomku tatarskom, Stare bratove knjige itd., a u antologijskom izboru S. Mihalića u splitskom časopisu Vidik br. 5 – i Akšam olur, koja će snažno utjecati na moju sudbinu.

Krajem godine 1968. sjedio sam u “Tingl-Tanglu” s Josipom Prudeusom kad se pojaviše Ružica Orešković s Điđijem, za kojeg nikad nisam shvatio čime se zapravo bavi, i Salih Alić, o kojem tek zadnjih mjeseci saznajem ko je i što je nekoć bio. Bio je, ukratko, jedan od onih “uništenih i odbačenih pjesnika” koji je tumarao po Zagrebu potpuno osamljen i tužan. I za njega su rijetki, koji su ga nekoć poznavali kao pjesnika, vjerovali da je davno otputovao na onu stranu svijeta. O svom je trošku objavljivao brošurice anegdota o Tinu Ujeviću što ih je bilježio, kao Tinov intimus, iz najneposrednije blizine, ili je i sam njihov junak u Tinovoj sjenci. Njegova nesreća je bila što je prvu zbirku Lirske akvarele objelodanio u Zagrebu 1942, pa je odmah potom uvršten u zajedničku knjigu Ranjeni golub, s prijateljima Alfirevićem, Šopom, Krklecom, Vlaisavljevićem i Balentovićem – iste te godine.

“Dobro da te susretoh”, reče mi Salih, “Zlatko priprema književnu akademiju Grupe ‘Tin’, želi te pozvati, a nema ti adrese, pa eto, da znaš, bit će u Pionirskom kazalištu Trešnjevka. Zapiši: 14. prosinca 1968.”

Otišao sam na akademiju posvećenu Tinu Ujeviću grupe, kako sam saznao, pretežno radnika pisaca, ali i ljudi koji – ideologijom komunizma potirani – nisu više nigdje pripadali. Osim vrlo značajnog, što će se kasnije ispostaviti, bošnjačkog pjesnika Saliha Alića, tu večer upoznah i vrlo markantnog, elegantnog gospodina s leptir-mašnom i cigaretom među prstima, nekoć bogatog bega i književnika Envera Čolakovića.

PROČITAJTE I...

U tom momentu Alen se okrenu prema meni i pogleda me. Ništa nije rekao, samo je slegnuo ramenima, podigao redenik svoje osamdeset četvorke sa zemlje i iskočio preko grudobrana. Cijela se šuma tresla. Kroz tutnjavu sam čuo kad je uzviknuo: “Ojhhaaaaa, đe ste, braćo Srbiiiii”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!