Pismo sirijskog ministarstva dovelo do velikog zaokreta

Predsjednik Erdoğan ponovio je da će, ako se u roku od dvije sedmice ništa ne promijeni u stavovima SAD i NATO partnera u pogledu zone sigurnosti, Turska krenuti u formiranje sigurne zone sama. To, za razliku od prethodnih samita, nije izazvalo nikakvo protivljenje njegovih sagovornika

Piše: Bojan BUDIMAC

Peti samit garantora mirovnog procesa iz Astane – Irana, Ruske Federacije i Turske – održan u ponedjeljak 16. septembra u Ankari, uprkos starim i stalnim nesuglasicama, zračio je (umjerenim) optimizmom. Kada se uporedi s trećim (8. septembra 2018) u Teheranu, gdje su nesuglasice bile vidljive i po izgovorenom i po govoru tijela, ili četvrtim (14. februara ove godine) u Sočiju, na kojem je Rouhani bio izuzetno vokalan u protivljenju formiranja zone sigurnosti pod kontrolom Turske, samit u Ankari mogao bi se opisati kao “izuzetno harmoničan”.

Kada se razgrnu opća mjesta i deklaracije o podršci sirijskom jedinstvu, teritorijalnom integritetu i nemogućnosti izlaska iz krize vojnim putem, što je nešto oko čega nikad nije bilo (deklarativnog) neslaganja, otkriva se kamenje spoticanja i promjene pozicija.

Situacija u Idlibu i oko njega stara je i stalna nesuglasica. Ako (veliko ako) je na sastanku iza zatvorenih vrata i došlo do nekog proboja po tom pitanju, on se nije mogao registrirati na konferenciji za štampu. Naime, za Rouhanija i Putina Idlib je (i dalje) isključivo leglo terorista, kao i za Asadov režim, stav koji je bezobziran prema skoro četiri miliona civila u toj provinciji. Za Tursku je to pitanje od vitalnog značaja jer posljednje što joj je potrebno jeste novi izbjeglički val.

Kada je riječ o promjeni pozicije, ona je najočiglednija u odnosu Irana na zonu sigurnosti koju Turska zagovara godinama. Još su u februaru i Putin i Rouhani bili vrlo hladni (eufemizam) prema toj ideji. Putin je, u međuvremenu, promijenio mišljenje i podržao ju je u augustu. Sada se čini da se i Iran otkravio. Dva su faktora presudna u toj promjeni pozicije. Februarski samit u Sočiju dešavao se kada je još postojala nada da će se Trumpova najava povlačenja američkih trupa ostvariti. Ta nada više ne postoji. “Trump je prošle godine rekao da će se američke trupe povući iz Sirije, ali ishod tog obećanja bio je poput njegovih ostalih obećanja”, rekao je Rouhani.

Drugi, pak, faktor promjene došao je iznenada, u vidu pisma sirijskog ministarstva inostranih poslova generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda u kojem se navodi da su tzv. Sirijske demokratske snage teroristička separatistička organizacija. Prema pisanju sirijske novinske agencije, u pismu se tvrdi da SDF sudjeluje u činjenju zločina međunarodne koalicije “nad sirijskim narodom”, optužujući ga za “otmicu, mučenje, ubijanje i raseljavanje civila”, kao i za djelovanje u skladu sa “shemama” Sjedinjenih Američkih Država i Izraela. Tempirano na jedan dan prije samita u Ankari, ovo pismo odjeknulo je poput bombe i svojevrstan je “game changer”.

Naime, nije tajna da se tzv. SDF, koje su u suštini po američkom ukusu našminkana teroristička tzv. Radnička partija Kurdistana (PKK), prostituirala s Damaskom istovremeno bivajući “najpouzdaniji američki saveznik”. Međutim, apetiti ohrabrivani podrškom SAD-a i, vjerovatno, obećanjem formiranja nekog de facto PKK-istana, koji bi zahvatao većinski arapske dijelove istočne Sirije, uključujući Deir Ezzor, previše su za Asadov režim, te su dojučerašnji (prešutni) saveznici postali teroristi (što su uvijek i bili). To je spremno dočekano od Rusije i Irana.

“Teroristi su istočno od rijeke Eufrat u Siriji, a područje kontrolira SAD”, rekao je Rouhani, što je u odnosu na februar zaokret od 180 stepeni. On je spomenuo i sporazum iz Adane. Sporazum koji je 1998. godine bio prvi korak u tadašnjem raprošmanu između Sirije i Turske, a kojim je turskim oružanim snagama dopušten prelazak sirijske granice u potrazi za PKK teroristima. Spominjanje tog sporazuma jeste suštinsko davanje legitimiteta eventualnoj turskoj intervenciji. Putin je, pak, rekao da Turska ima pravo da se brani. Predsjednik Erdoğan ponovio je da će, ako se u roku od dvije sedmice ništa ne promijeni u stavovima SAD i NATO partnera u pogledu zone sigurnosti, Turska krenuti u formiranje sigurne zone sama. To, za razliku od prethodnih samita, nije izazvalo nikakvo protivljenje njegovih sagovornika.

Međutim, najopipljiviji rezultat samita garantora mirovnog procesa iz Astane jeste (konačno) formiranje Ustavotvornog komiteta u skladu s Rezolucijom 2254 Vijeća sigurnosti UN iz sad već daleke 2015. godine. Komitet ima 150 članova, po pedeset iz tri glavna sirijska bloka – režima, opozicije i nevladinih organizacija. Pismo ministarstva vanjskih poslova Sirije izgleda da je presudno utjecalo da PKK ni u jednom obliku neće imati predstavnike u komitetu. Sva tri lidera naglasila su da Astana proces nije alternativa nego komplementaran proces duboko hiberniranom procesu UN-a u Ženevi. Nada da će rad komiteta početi brzo, bez želje da daju bilo kakav raspored, jeste i nada da će se ženevski proces oživjeti.

Umjereni optimizam u Ankari u oštrom je kontrastu s dešavanjima u regiji. Svijet je taman s olakšanjem dočekao vest da se Trump kutarisao savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, glavnog vašingtonskog ratnog huškača, kojem je jedini “diplomatski” alat bombardiranje (posebno se oštrio na Iran i Sjevernu Koreju). Međutim, prije nego što je uzdah olakšanja završen, u subotu 14. septembra dogodio se napad bespilotnim letjelicama na dva glavna naftna postrojenja “Saudi Aramcoa”, saudijske državne naftne kompanije. Nanesena šteta prepolovila je proizvodnju Kraljevstva, odnosno smanjila je globalnu opskrbu naftom za 5%. Jemenski pobunjenici Huti preuzeli su odgovornost, ali je SAD uperio prst ka Iranu.

Iran negira umiješanost i tvrdi da je optužba sračunata da se opravda akcija protiv njih. Martin Griffiths, izaslanik UN-a za Jemen, rekao je Vijeću sigurnosti da nije u potpunosti jasno ko stoji iza napada, ali da je prihvatanje odgovornosti od Ansar Allaha (zvanično ime Huti pobunjenika) već dovoljno loše, te da ovaj napad povećava mogućnosti za regionalni konflikt.

Preuzimanje odgovornosti od Huta vrlo je upitno. Ne zato što oni to ne bi uradili. Naprotiv, u krvavom, a od pogleda svjetskog javnog mnijenja skrajnutom, sada četverogodišnjem ratu protiv koalicije koju predvodi Saudijska Arabija već su pokušavali napade na naftna postrojenja i/ili civilne ciljeve u Saudijskoj Arabiji (no, u odnosu na bjesomučnost saudijske intervencije u Jemenu, naročito glede civila, ti pokušaji izgledali su bezazleno). Upitnost je čisto tehničke prirode – da li Huti posjeduju bespilotne letjelice koje mogu prevaliti 1.100-1.300 km i hirurškom preciznošću pogoditi vitalne dijelove naftnih postrojenja? Teško.

David Hearst, glodur portala Middle East Eye, objavio je dan nakon napada da je napad lansiran iz baze popularnih mobilizacijskih snaga (Hashd al-Shaabi) na jugu Iraka. Hashd al-Shaabi krovno je ime za četrdesetak od iračke države sponzoriranih šiijskih milicija koje su bile udarna pesnica u oslobađanju Iraka od ISIL-a. “Najnoviji napad dolazi iz dva razloga: još jedna poruka Irana SAD-u i njegovim saveznicima da, sve dok traje opsada Irana, niko neće imati stabilnost u regiji. Međutim, drugi izravniji razlog je iranska osveta za nedavne izraelske napade bespilotnih letjelica lansiranih iz područja u Siriji pod kontrolom SDF-a protiv proiranskih Hashd al-Shaabi baza”, citira Hearst (naravno anonimnog) iračkog obavještajca. U tekstu se navodi da su izraelski napadi (s teritorije pod kontrolom SDF-a) bili sponzorirani od Saudijske Arabije.

Ova verzija koja bi opravdala američko upiranje prsta na Iran logična je i tehnički izvodljivija. Iz Iraka bi bespilotne letjelice imale da pređu svega 500-600 km do ciljeva. No, zvanični Irak negira da je za napad na Saudiju korišten njegov zračni prostor, a, što je pomalo čudno, i američki državni sekretar Mike Pompeo apsolvira Irak od umiješanosti u incident.

Bivši šef vojne obavještajne službe Turske Hakı Pekin misli da bi za tako uspješan, precizan i devastirajući napad bilo potrebno najmanje dvadeset dronova, što je dvostruko od broja koji Huti tvrde da su upotrijebili. Ne govoreći eksplicitno, ali implicirajući da je sasvim moguće da se radi o “false flag” napadu. Ni ta verzija ne može biti odmah odbačena. Gubitkom Boltona izraelsko-saudijska koalicija koja radi 24/7 na uvlačenju Amerike u rat s Iranom izgubila je glavnog jastreba i vjerovatno je spremna na mnogo štošta kako tenzije u regiji ne bi splasnule.

Hoće li će se Amerika i ovog puta suzdržati, kao u slučaju otkazanog napada na iranske ciljeve nakon obaranja američke bespilotne letjelice? Kako god da bude, napetost u regiji ubrzano postaje neodrživa.

Na konferenciji za štampu, upitani da prokomentiraju napad na saudijska naftna postrojenja, Rouhani, Putin i Erdoğan dali su vrlo slične odgovore. Zapravo ne odgovorivši na pitanje, odnosno ne komentirajući napad, ukazali su na katastrofu (Putin) u Jemenu, te da se mora pogledati kako je to počelo i da jemenski narod ima pravo na samoodbranu. Interesantno!

 

 

PROČITAJTE I...

Uzalud je resornoj ministrici RS-a Srebrenki Golić slati urgencije u Zagreb, kao što je uzalud načelniku Bosanskog Novog Miroslavu Drljači prijetiti tužbom protiv Hrvatske, koja će izgradnjom nuklearne deponije ugroziti zdravlje i živote na stotina hiljada stanovnika Bosanske krajine, sve dok “njihov čovjek” u državnom predsjedništvu ne shvati da se interesi Srba, Bošnjaka, Hrvata i svih drugih građana mogu zaštititi samo kroz institucije Bosne i Hercegovine, koja jedina ima međunarodnopravni subjektivitet

Trumpova odluka da pozove islamiste da posjete Camp David bila je veoma neobična, i to samo tri dana prije osamnaeste godišnjice napada 11. septembra, ali Trump je u tome vidio dobru priliku za neke glasove na narednim izborima, unatoč činjenici da sukob s Afganistanom nikada nije bio na njegovom dnevnom redu niti je ikad posjetio svoje trupe u toj zemlji.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!