fbpx

PERFORMANSI SVAKODNEVNOG ŽIVOTA

Reklame su, naravno, svojevrsni performansi. Svijet reklamokratije toliko se proširio da to više i ne primjećujemo. Zapažamo i pamtimo samo one koji nas dotaknu i ganu, bez obzira na ono što prodaju. To je možda paradoks, a možda i nije, nego samo uspješan performans

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Bilo je neko vrijeme kad je sve bilo performans.

I danas je samo što to ne prepoznajemo na isti način.

Svi hoće da budu performer ili performeri, niko samo gledalac izvedbe.

Vidio sam popriličan broj takvih izvedbi u poznatim svjetskim središtima, o kojima se poslije pričalo (one koje nisam vidio gledao sam kasnije na snimku, uostalom, video je postao uobičajen element instalacija ili sličnih konceptualnih izvedaba).

Živi likovni oblici i prizori od kojih je satkan duh teatra. Bilo je to na poseban način i osvajanje svih mogućih sloboda.

Zato su primjereni tabu segmenti u izvedbama bili naglašeni.

Čak sam i pisao o tom (neobjavljeni tekst za konceptualno otvorenje izložbe grupe “Biafra” pod nazivom Sveti Juraj uništava avangardu, uvodna riječ za izložbu plakata Borisa Bućana i niz drugih, kao komentar ili prikaz).

Vrijeme je učinilo svoje.

Počeo sam primjećivati performanse svuda oko sebe.

Pamtim jednog čovjeka koji je ušao u vagon podzemne željeznice u Berlinu i održao govor. I izgled mu se počeo mijenjati dok je govorio. A govorio je jasno i glasno, bez patetike. Objasnio je sve što mu se dogodilo i zbog čega je prinuđen da prosi. Potom je ispružio ruku i krenuo od čovjeka do čovjeka.

– Nevjerovatno – rekoh kad je prošao.

– To je ovdje običaj – reče mi rođak i prijatelj s kojim sam išao na neki dogovor.

– Svi prosjaci koji uđu ispričaju svoje razloge?

– Svi.

I zaista je tako. Bilo ih je poprilično. Sve sam ih zaboravio. Zapamtio sam samo ovog, možda zato što sam to prvi put vidio.

Slične sam stvari uočavao i razmišljao o njima gdjegod da sam se zadesio.

Na putu ili u stalnom životnom okruženju.

Zagledao sam se nedavno u jednog čovjeka negdje u Čaršiji. Bio mi je poznat. Sarkastična odsutnost svijesti. Vidio sam ga prije mnogo godina na tom istom mjestu. Bilo je to nemoguće, znao sam, ali sličnost je bila nevjerovatna. Možda je sin onome? Ili unuk?

Nije se znalo prosi li ili samo sjedi.

Kao i onda.

Jedan moj prijatelj, u to doba mladi pisac, pričao mi je šta će učiniti s knjigom koju piše.

– Na koricama ću objaviti njegovu fotografiju, a preko fotografije svoje ime. I, naziv knjige, naravno.

– Kako će ti se zvati knjiga?

– Ne znam ni sam. Naš budalaš. Ili tako nekako…

Šta je on vidio u tom licu? Neko svoje drugo lice? Ili očaj što se je prepoznao?

Nije to učinio.

I njegov kasniji put bio je usmjeren stazom miljenika, s nužnim malim ispadima primjerenim kućnim ljubimcima. Sve su to bile smišljene izvedbe.

Lice mu je ostalo isto.

S nečim na njemu što niko nije otkrio osim samog sebe onog dana na Čaršiji.

A onda iziđe jedan čovjek, kao iz stare anegdote, i reče onom što je sjedio:

– Tako, dakle, stislo se, ne može se, a svaki dan nova zakrpa.

To je ličilo na neku crnu dosjetku, ali niko se na nju nije nasmijao.

Ni oni koji su čuli, niti oni koji nisu.

Mnoge se stvari događaju kao u pričama s mjesta gdje se ljudi druže i gdje je sve moguće, dadaistički i performerski.

Tako govori jedan, a baš se zapalio:

– Kad sam bio tamo u pustinji, odlutao sam jedanput, ne znam zašto, zamislio se i gledam taj pijesak svuda oko sebe.

Neki su ga slušali, neki baš i nisu.

– Najednom se kao probudim i, vidim, preda mnom lav. Spreman da skoči. Razjapio onu zubatu labrnju. Kud ću, šta, nema druge nego na drvo.

Šutjeli su i gledali ga.

– Čekaj, čovječe, otkud drvo kad je pijesak svuda oko tebe?! Pustinja. Nema u pustinji drveća…

– Nema tu da nema. Lav je to!

Završena priča.

I svi su elementi tu.

Kako su se samo isprepleli.

Jedan dijalog nikad neću zaboraviti.

– Žurim se – reče. – Čeka.

– Ko?

– Grah.

– Zar ga nisi jučer ručao?

– Jesam.

– A šta si, ako nije tajna, prekjučer?

– Grah.

– Čovječe, svaki dan grah.

– Kad se ima – ima se.

Koliko je samo tu rečeno?!

Razmišljali o tom jučer ili danas, ostaje nešto tjeskobno neizrečeno.

Reklame su, naravno, svojevrsni performansi.

Svijet reklamokratije toliko se proširio da to više i ne primjećujemo.

Zapažamo i pamtimo samo one koji nas dotaknu i ganu, bez obzira na ono što prodaju. To je možda paradoks, a možda i nije, nego samo uspješan performans.

Razna izvođenja iz mladosti gotovo je nemoguće ponoviti u starosti. Sva su značenja i iskazi izmijenjeni. Ili, naprosto, ne postoji više želja za tim.

Možda je samo u onome što činimo, a nismo svjesni.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!