fbpx

Parada počinje na ulici, ali završava u našim domovima

Indikativno i simptomatično da slogan ovogodišnje parade “Nije život četiri zida” najvatrenije podržavaju upravo oni koji inače redovno vjernicima poručuju da “svoju vjeru drže među svoja četiri zida”. Jer o tome se u suštini radi, obnovljenom ideološkom i kulturološkom sukobu, srazu dvaju suprotstavljenih koncepta života, borbi za moralne norme i sistem vrijednosti društva, odluci šta će (p)ostati normalno, a šta će da ide “među četiri zida”, vjersko uvjerenje ili seksualno opredjeljenje

Piše: Mustafa Drnišlić

Iako na prvi pogled poprilično štura, informacija kako su premijer Kantona Sarajevo Mario Nenadić i kantonalni ministar unutrašnjih poslova Ismir Jusko održali sastanak s predstavnicima organizacija koje promoviraju LGBTIQ ideologiju, prilikom čega je premijer Nenadić poručio da će Vlada Kantona Sarajevo podržati ovaj skup, ipak govori mnogo toga.

Tri važne poruke

Kao prvo, sasvim je jasno da je prošlogodišnja “Parada ponosa” u Sarajevu bila presedan nakon kojeg više ništa neće biti isto. Iako je činjenica da je “Parada” održana za vrijeme vladavine “frankenštajn-koalicije”, abnormalnog političkog čeda pojedinih ambasada, nekima sugerirala da je riječ o fenomenu koji se neće ponoviti u normalnijim političkim okolnostima, zaboravilo se da su praktično sve stranke tadašnje “frankenštajn-koalicije” podržale održavanje “Parade”, što znači da je sama ideja njenog održavanja postala legitimna za većinu ovdašnje političke scene te da, kada su takve stranke u pitanju, podrška neće izostati niti u drugačijim aranžmanima vladajuće kantonalne većine. Ukratko, takve stranke ideološki su se i politički opredijelile po ovom pitanju pa su upravo takvo opredjeljenje i demonstrirali kadrovi SBB-a Mario Nenadić i Ismir Jusko. Dugoročno, ovo znači da će bilo kakva koaliciona vlast u budućnosti uvijek biti sastavljena od jedne ili nekoliko stranaka koje podržavaju “Paradu” te da će ona postati gotovo neizbježna, osim ako kakvim čudom neka od tih stranaka ne promijeni svoje stajališta.

Drugo, odluka da se negodovanje prepusti ili dobroj volji građana ili marginalnim grupama jasan je znak da su ovdašnje elite usvojile i internalizirale narativ kako je “Parada” naprosto neizostavan i neizbježan element “evropskog puta” Bosne i Hercegovine. Činjenica da od “evropskog puta” Bosne i Hercegovine do daljnjeg nema ništa, što nam je jasno i glasno, i to nekoliko puta poručeno s najviših evropskih adresa i iz više evropskih prijestolnica, ne igra nikakvu ulogu.

Treće, činjenica da su organizatori “Parade” samo informirali prisutne, tj. premijera i kantonalnog ministra policije, da će se i kada će se parada održati, umjesto što su tražili i molili za dozvolu, pokazuje stvarnu političku dominaciju ove grupacije, ili, bolje rečeno, dominaciju njenih sponzora nad lokalnim političkim akterima. Naravno, organizatori se predstavljaju kao nemoćne žrtve, neko ko je ugrožen, a ne ugrožava, neko ko traži tek ravnopravnost, a što je sve već dobro uhodani viktimološki narativ kao dio disimulacije, pokušaja da se jedan utjecajan i odlično finansiran lobi s ideološkim pretenzijama i debelom političkom podrškom predstavi kao autentični lokalni pokret jedne nemoćne i ugrožene grupacije. A o kakvoj se šaradi radi, pokazuje to da, iako se održavanje “Parade” najavljuje usred eskalacije pandemije Covid-19, takva najava nije naišla na bilo kakvu kritiku, pogotovo od onih koji su do neki dan problematizirali i okupljanje na ramazanskim iftarima, a što ustvari pokazuje koliki je društveni i medijski utjecaj ove male, ali očigledno moćne ideološke grupacije. Na sve to treba dodati da takva vrsta viktimološkog narativa ima i političku dimenziju jer su ga prisvojile i ljevičarske i liberalne opozicione političke grupacije koje LGBTIQ agendu upotrebljavaju za politički obračun. Pojava takve sinteze i savezništva gotovo da garantira budući kulturmarksistički nasrtaj na tradicionalne vrijednosti bošnjačkog društva.

U tom duhu lažne “ugrozbe” jeste i izjava organizatora: “Svjesni smo da povorka neće promijeniti svijet i da postoji puno LGBTIQ osoba koje neće moći reći ko su. Međutim, smatramo da je vrijeme da se počnu razbijati predrasude. Postojimo i nikoga ne ugrožavamo. Imamo prava biti ravnopravni građani i građanke.” Naravno, niko ne spori da postoje LGBTIQ osobe, niti im brani da kažu ko su, a ne postoji niti jedan pokazatelj da su takve osobe manje ravnopravne u smislu prava u odnosu na građane s drugačijim seksualnim preferencijama, ali cijela poenta jeste u njihovoj želji da nametnu svoje svjetonazore i vrijednosti čitavom društvu. Da li je potrebno i spominjati da se čitava ta priča neće zaustaviti na običnom paradiranju te da se pod “pravima” koja se namjeravaju izboriti podrazumijevaju društvena legitimizacija i zakonska legalizacija istospolne bračne zajednice te pravo na usvajanje djece od takvih bračnih partnera, potpomognute promjene spola na koje će imati pravo čak i maloljetnici, izmjene nastavnih planova i programa u školama gdje će se takve stvari budućim generacijama predstavljati kao sasvim odgovarajuće, ili čak i poželjne, a što će sve biti praćeno zakonskom legislativom koja će kao govor mržnje označavati i proganjati sve i svakoga ko se i pomisli tome dovoljno glasno usprotiviti, čak i s džamijskog minbera ili crkvene propovjedaonice. Sve se to već dešava na Zapadu, gdje se već odavno s borbe za gej prava prešlo na borbu za “prava transrodnih osoba”.

Borba za duše

Sve od navedenog pokazuje da će “Parada” u budućnosti biti prije svega političko pitanje. Sama “Parada” jeste tek prvi korak nastupajuće ideologije koja ima namjeru da mijenja društvene vrijednosti pa i sam kulturni obrazac jednog društva, no takva promjena ima i sasvim opipljive dugoročne političke posljedice. Detradicionalizacija jednog društva možda počinje na ulici, ali zatim ulazi u institucije, a nakon toga i domove te, pored svjetonazora, trajno mijenja i političke ukuse. Stvara se zatvoreni krug u kojem društveni inžinjering proizvodi političke posljedice da bi zatim politički akteri provodili isti takav društveni inžinjering. Zbog svega toga je bilo kakav pokušaj većinskog i tradicionalnog dijela bošnjačkog društva, one tihe većine, da održi neki status quo unaprijed osuđen na propast ne samo zato što je oluja koju se želi prebroditi šutnjom fenomen koji neće nestati već i što je to defetistička pozicija koja ne artikulira vlastite vrijednosti, već trpi nametanje tuđih. Bez aktivne (s mjerom naravno) intelektualne, političke i medijske artikulacije vlastitih vrijednosti bošnjačko društvo čeka poražavajuća budućnost. U najboljem slučaju, za generaciju ili dvije doći će do potpune promjene “kulturnog koda”, a u najgorem za manje od decenije morat ćemo na ulicama svojih gradova, zatim javnih ustanova, a na kraju i svojih domova mirno i u tišini posmatrati scene krajnje degeneracije, pa im čak i aplaudirati.

Ne smije se zaboraviti da nema društva u kojem ravnopravno postoje dva međusobno isključiva svjetonazora i sistema vrijednosti te je uvijek prisutna latentna tenzija i sukob, ma koliko to možda bilo nevidljivo na površini. Na kraju uvijek jedan od svjetonazora odnese pobjedu, postane dominantan i općeprihvaćen, dok onaj drugi, poraženi, postaje manjinski, stvar društvenih margina ili pak prošlosti. U tom kontekstu, indikativno je i simptomatično da slogan ovogodišnje “Parade” “Nije život četiri zida” najvatrenije podržavaju upravo oni koji inače redovno vjernicima poručuju da “svoju vjeru drže među svoja četiri zida”. Jer o tome se u suštini radi, o obnovljenom ideološkom i kulturološkom sukobu, srazu dvaju suprotstavljenih koncepta života, borbi za moralne norme i sistem vrijednosti društva, odluci šta će (p)ostati normalno, a šta će da ide “među četiri zida”, vjersko uvjerenje ili seksualno opredjeljenje.

Kolektivno “saljevanje strave”

No, rješenja postoje. Problem političke podrške ovakvim događajima moguće je riješiti na sasvim jednostavan način; ili ne glasati za one stranke koje podržavaju LGBTIQ i rodnu ideologiju i preoblikovanje naših društvenih struktura ili glasati za one stranke koje zagovaraju tradicionalne vrijednosti, i to u takvom broju da mogu samostalno formirati vlast. Tim jednostavnim činom riješili bismo problem nametanja društvenih promjena političkim diktatom, ali bismo i dodatno legitimizirali one političke snage koje se bore za pozitivne tradicionalne vrijednosti te osnažili njihovu rezistentnost na nametanja vanjskih centara.

Fenomen kolektivne bošnjačke tjeskobe, te manifestacije egzistencijalnog straha od geopolitičkog okruženja u kojem se živi te posljedične potrebe da se nekakvom “inkluzijom” svega onoga što dolazi sa Zapada dokazuje vlastita pripadnost nauštrb vlastitih vrijednosti, može se izliječiti angažiranjem “poštene” ili, bolje rečeno, “iskrene inteligencije”, tačnije aktiviranjem onih ljudi koji se ne boje misliti, pisati, govoriti ili djelovati kao Bošnjaci i u skladu s bošnjačkim interesima. Je li u našem interesu da kažemo bolnu istinu, poput one da je naš evropski put suspendiran do daljnjeg te da se kompromisi u tom smislu čine besmislenim? Naročito je bitno da se javne ličnosti i javno odrede spram određenih društvenih tema i pojava. Takav je za sada još uvijek usamljen primjer člana Predsjedništva SDA Harisa Zahiragića, koji se javno ogradio od podrške koju su predstavnici Vlade Kantona Sarajevo uputili “Paradi”, te ju je osudio i pozvao ministre iz SDA u Vladi Kantona Sarajevo da se također ograde. Zahiragić je konstatirao da je čitav proces, kojeg je, da opet ponovimo, “Parada” tek početak, ustvari “kuhanje žabe”, a da on ne pristaje da bude “skuhan”.

No ovakvo istupanje, ma koliko hrabar postupak pojedinca, ne može imati većeg društvenog efekta ako ostane tek individualni čin jer je za izlječenje Bošnjaka od kompleksa prouzrokovanog njihovom teškom i krvavom historijom potreban javni i aktivni angažman čitave plejade intelektualaca, političara i javnih ličnosti koji konačno moraju početi raditi na razbijanju ovih mentalnih okova. Bošnjaci su uspješnom odbranom od Agresije položili najvažniji historijski ispit koji može zadesiti jedan narod, te je vrijeme da takve lekcije konačno i usvoje. Alternativa uvijek postoji, jedino mjesto gdje je zaista nema i gdje je nikada ne smije biti jeste vlastiti identitet.

PROČITAJTE I...

PLO je osnovao svoj Odjel za umjetnost i nacionalnu kulturu 1965. godine, pod ravnanjem umjetnika i historičara umjetnosti Ismaila Shammouta. Do kraja 1970-ih PLO je objavljivao više od 100 časopisa, magazina i dnevnih novina iz Bejruta. Za ove publikacije bile su potrebne naslovne fotografije koje bi se mogle izrezati kao plakati. Joshua Hills, pomoćnik urednika u magazinu History Today, napisao je priču o borbi palestinskog naroda kroz plakate i druge oblike umjetničkog izričaja u nemogućnosti da sa svijetom komuniciraju putem televizije ili drugih masovnih medija

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!