PAMTIM DAVNU PREDSTAVU U OKVIRU PROBE

Jedna je lijepa glumica vrisnula i opsovala. Neka od opaski očito je bila na njen račun. Onda je rekla nešto brutalno, zbog čega smo se svi zamislili. Stvorila se tu istinska drama. Strasna. Bez zadrške. Svađa. Predstava u probi

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Kad se zadesite u prošlosti, bez obzira na koji način, bilo koje to doba bilo, osjećate se spokojno i smireno, sve dok radoznalost ne potakne neki trenutak. Taj trenutak otvara i klupko uspomena. U njemu je i razlog tog sjećanja.

Sjećam se kad nas je stari profesor vodio u teatar. Odlazak u teatar bio je nužan jer je jedan od četiri temeljna elementa mog studija bila teatrologija. Pratili smo tako, na razne načine, nekoliko predstava, od teksta i čitače probe do premijere. I išli u različite teatre. Bili smo ovaj put u teatru na zavidnom glasu. Tu je bio i ugledni režiser. Jedan od najuglednijih u tom vremenu.

Pratili smo predstavu od početka. Čitali smo tekst, slušali režiserov stav, bili na čitačkoj probi. Danas smo trebali biti na probi s kostimima i rekvizitima i gledati kako se predstava počinje uobličavati. Bila je to Dantonova smrt Georga Büchnera.

Ušli smo tiho u salu, sjeli nekoliko redova iza režisera, a profesor je sjeo uza nj. Pozornica je bila otvorena i najednom ispunjena glumcima, odjevenim onako kako je to izgledalo u vrijeme Francuske revolucije.

A predstava je već živjela u ondašnjoj našoj zemlji. Replike iz nje odjekivale su s autobusa i ubitačno pogađale u stanje društva. Kako je bilo dopušteno postavljanje još jedne predstave na isti tekst, pravo je čudo. Proba je nekako neobično krenula. Kao da igra nije bila u pravom ritmu.

Onda se nešto dogodilo. Režiser je bio nezadovoljan. I zaustavio sve. Očekivalo se da proba krene od početka. Glumci su ostali sami na sceni. Poznati glumci iz filmova ili televizijskih drama.

I mi u mraku sale. Mi od kojih su mnogi na različite načine probdjeli svoje šezdesetosmaške noći. S nama je u tim noćima bio i Büchner. Glumci su se počeli igrati sa scenskim rekvizitima. Jedan je zagrizao teniski reket (njegov sušeni but očito još nije bio završen u radionici), zgodna gospođica popravljala je nešto na sebi, a dželat svoju giljotinu. Nekoliko pijanaca u pozadini počeli su plesati. Onako kako su maločas plesali.

Sve je izgledalo iščekivajuće autentično. Sve dok se nije vratio režiser. Profesor nije. Možda je bio negdje tu. Nismo znali. U svakom slučaju, stanka je nestala. I predstava je krenula iz početka.

Predstava koja je pokazala sve ono što se događalo u godinama i decenijama, čak i stoljećima, nakon što je napisana. Revolucija je zavodljiva. Revolucija je okrutna. Revolucija jede svoju djecu.

Bili smo u istom trenutku u dva vremena. Ili je to bilo isto vrijeme jer su se u njemu događale slične stvari. Mislili smo na ono što se događa. Na mladog Büchnera. Kako je lucidno sve vidio. Mnogi su proživjeli njegove vizionarske slike. I na sebe, naravno, u svemu tome.

Do kraja probe režiser je prekinuo još dva puta. Glumci na sceni bili su sve inventivniji. Igrali su se kao djeca. A onda su se najednom prestali igrati. Počeli su govoriti svoje kućne probleme, ne obraćajući pažnju na nas, koji smo sve razumijevali jer se govoreno manje-više ticalo svih. Pričali su o svojoj djeci. O ženama i ljubavnicama. Glumice su bile suzdržanije. Padale su tu raznorazne dosjetke, neke zaista duhovite, ali neke i opake. Šutjeli smo kao nikad dotad u toj sali. Nismo disali. Pred nama se događala predstava koja se nikad više neće obnoviti. Jer ju je nemoguće obnoviti. Bio je to život sam.

Razgolitila se tragedija jednog glumca za kog sam mislio da je uštogljen i gotovo uvijek isti – poput lutka. Bio je to njegov način da se othrva nečem s čime se nije mogao nositi u životu.

Jedna je lijepa glumica vrisnula i opsovala. Neka od opaski očito je bila na njen račun. Onda je rekla nešto brutalno zbog čega smo se svi zamislili. Stvorila se tu istinska drama. Strasna. Bez zadrške. Svađa. Predstava u probi. Mislim da nikad dotad glumci nisu tako odigrali sebe.

Napokon je došao režiser, uzeo onom gladnom glumcu reket i dao mu napravljeni but i proba je krenula dalje.

Nakon nekog vremena smo s profesorom došli na pretpremijeru. Bila je izuzetno upečatljiva. I moćna. Kao i ona koja je prije toga igrana u glavnom gradu.

Sve u svemu, probe nikad nismo zaboravili. Naročito ovu. Bar ja nisam. Možda zato sve ovo ispisujem.

I to je život. Ono što je Büchner naslutio da će se njemu dogoditi.

Proba za našu veliku predstavu.

Našu.

Naš život.

 

 

 

Prethodni članak

Majka Habiba

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!