fbpx

OTVORENO PISMO Sabine Izetbegović-Berberović: G. Avdiću, čuvam dokumente umjesto SDB konfeta

OTVORENO PISMO Sabine Izetbegović-Berberović u povodu članka “KAMEN DALJE, ROĐAČE: Alija Izetbegović i kamenje njegove mudrosti na koje se gordo spotičemo” autora Senada Avdića

 

 

Istraživačko novinarstvo podrazumijeva istraživanje. Ako je riječ o knjizi, prvi korak jeste čitanje, ili barem prelistavanje.

G. Avdiću, da ste napravili taj prvi korak kada je riječ o knjizi Islam između Istoka i Zapada Alije Izetbegovića, prije nego što ste ga optužili za “plagijat, krivično djelo”, vidjeli biste da ta knjiga sadrži stotine jasno naznačenih referenci i citata, kao i posebno poglavlje naslovljeno Umjetnost i nauka. A da ste pročitali barem to kratko poglavlje u kojem se nalaze 4 riječi za koje tvrdite da su plagijat, shvatili biste da su one dio logičnog slijeda Izetbegovićevih razmatranja o odnosu nauke i umjetnosti, kao o “dva reda stvari”, o “dva potpuno odvojena znanja”, između kojih “postoji neosporan raskol”, jer “Nauka ima posla sa postalim, umjetnost je samo postajanje, rađanje novog”, “Umjetnost slavi čovjeka i stvaranje”…

Kao istraživački novinar, trebali ste se upitati zašto bi Izetbegović, koji samo u ovom poglavlju citira i poziva se na 9 raznih autora, propustio da pomene i desetog, rizikujući time vlastitu autorsku reputaciju. Očigledno je da se NE radi o plagijatu: u razmaku od preko 200 godina dva su čovjeka došla do iste, jednostavne konstatacije: Nauka otkriva. Umjetnost stvara.

Plagijat je sramota za plagijatora, ali i nesvjesna pohvala za autora originala.

Falsifikat je svjesna i zlonamjerna laž smišljena da se diskreditira autor. To je metoda kojom se Vi služite u ovom tekstu, falsificirajući i izokrećući izjave Alije Izetbegovića, dovodeći u pitanje i samo autorstvo njegovih najvažnijih djela, pozivajući se na neke mutne izvore bez ikakve vjerodostojnosti. Te navodne priče Vašeg “stanovitog profesora”, tih “istražitelja iz pravosudne i policijske istrage koja se vodila početkom 80-ih godina”, na kojima temeljite svoje teške i neargumentirane optužbe i uvrede, nažalost, ne drže vodu.

Knjiga Islam između Istoka i Zapada prevedena je na preko 10 jezika i o njoj su pisali nesporni autoriteti, poput Tvrtka Kulenovića, Enesa Karića, Predraga Matvejevića, Abdulaha Sidrana i drugih priznatih domaćih i stranih autoriteta s kojima se Vaš “stanoviti profesor” i, kako sami kažete, “navodni intelektualac”, ne može porediti. Za Vaše istraživanje preporučujem da pročitate neku od njihovih recenzija.

Što se tiče Vama bliskih SDB-ovih “istražitelja”, oni očigledno svoje rupe u pamćenju popunjavaju “konfetima”, jer osamdesete su bile davno. Ne vjerujte im i ne brinite: postoje službeni zapisnici isljeđivanja Alije Izetbegovića iz 1983. godine, gdje on jasno govori o tome kako je i kad napisao Islamsku deklaraciju. I knjigu Islam između Istoka i Zapada. A postoji i službeni zapisnik oduzetih predmeta prilikom hapšenja. Kada su poveli oca, ponijeli su i pola njegove biblioteke. Bila sam prisutna. Nisam zaboravila. Čuvam dokumente umjesto konfeta.

Kada citirate Aliju Izetbegovića, dobro bi bilo da pregledate zbirke njegovih govora i intervjua – to je obavezni istraživački postupak, jer tu ćete naći autentične izjave, poput ovih:

“U toj dilemi: pošten, a manje sposoban, ili vrlo sposoban a sigurno nepošten, preporučio bih vam da se opredijelite za poštene ljude.” (Usmeno izlaganje na sjednici Gradskog odbora SDA 12. januara 1994. godine)

“Želimo vjerovati da će ratna prijetnja proći upravo zahvaljujući našoj volji da sačuvamo mir. O drukčijoj mogućnosti strašno je govoriti, iako govoriti treba. Neprekidno i uporno valja ukazivati na ono što smjeraju pojedini bolesni ljudi. Zar tragičnih primjera u našoj neposrednoj blizini nemamo i previše?” (Govor povodom Dana državnosti BiH, 25. novembra 1991. godine)

Alija Izetbegović se nadao i govorio da rata neće biti i svim snagama radio na tome. Istovremeno je radio na pripremi zemlje za odbranu od prijeteće agresije. To su historijske činjenice. Vaše novinarsko istraživanje bi, stoga, trebalo podrazumijevati i iščitavanje novije historije Bosne i Hercegovine.

Alija Izetbegović je cijenjen i uvažavan u zemlji i širom svijeta. U mraku i ludilu strašnih devedesetih kroz koje je prolazila regija, među spodobama s kojima se morao nositi, bio je ponosno i hrabro lice Bosne. Srcem i dušom je pripadao svojoj zemlji i narodu i do kraja se borio za njih. Bio je “vojnik naroda i svoje vojske”.

Ničim ne mogu objasniti niti razumjeti vašu potrebu da sručite toliku gomilu laži, uvreda i iskonstruiranih insinuacija na rahmetli oca. Ako želite dati doprinos nečijoj predizbornoj kampanji, zašto se ne okomite na nekog od živih aktera bosanskohercegovačke političke scene koji i danas svim silama podrivaju ovu zemlju i pokušavaju diskreditirati sve one koji je brane i grade, kako bi dokazali da je Bosna “nemoguća”? Zašto ste svoje neargumentirane i nemušte napade usmjerili na čovjeka koji 17 godina nije među nama i koji Vam ne može odgovoriti?

Da li mislite da na taj način činite dobro ovoj zemlji, ili Vam to zapravo i nije važno?

Sabina Izetbegović-Berberović

Sarajevo, 29. septembra 2020. godine

 

 

 

 

 

 

 

Prethodni članak

Nasser

Sljedeći članak

Zukorlićevi (ko)mesari

PROČITAJTE I...

Ismet Kasumagić, kao i većina pripadnika “Mladih muslimana”, bio je uhapšen od komunističke vlasti nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Uhapšen je i osuđen 1947. godine na jednu godinu zatvora. Tada je optužen i osuđen u grupi s Vahidom Kozarićem, Ćazimom Viteškićem, Midhatom Džulbegovićem, Mehmedom Hadžiavdićem i Izetom Riđanovićem. Kasnije je u slučaj uključen i Ibrahim Trebinjac. Presuda je bila potpuno besmislena. Osuđeni su zbog navodnih antinarodnih stavova organizacije, bez ijednog konkretnog dokaza za same optužene. U samoj presudi stoji da su oni potpuno odvojeno djelovali, a ipak im je suđeno u grupi.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!