fbpx

Otišao je Ahmo, ostalo svjedočanstvo generacijama koje dolaze

“Sedam kolona tu su još doćerali. Ja sam tu ležo. Metak sipa oko mene, sa sviju strana, doli ispod nogu, iznad glave, sa strana, al’ u me, srećom, ne udara nijedan. I tako sam ležo jeno sedam kolona dok su još pobili. Poslije su oni ošli kao na odmor. Ošli su onoj kući gori đe su dolazili avtobuzi. Tude su išli u hladovinu, siđali, odmarali. Ja sam pokušo mogu li s ruku skinuti il da potrgam. Srećom da sam skino s ruku, ope sam nabio na ruke, pa sam lego ope potrbuške, jer znam, patrola će dolaziti. Tako sam ležo”

 

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

 

Ahmo Hasić preživio je 16. jula 1995. godine strijeljanje više od 2.000 Bošnjaka na farmi Branjevo. Prije nekoliko dana Ahmo je umro u 82. godini života. Otišao je Ahmo, a iza njega je ostalo jedno od najpotresnijih svjedočanstava o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.
Bio je svjedok pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju na suđenju protiv srpskih ratnih zločinaca Radislava Krstića, Vidoja Blagojevća, Dragana Jokića, Vujadina Popovića i drugih. Svjedočio je o tome šta je preživio nakon ulaska VRS-a u Srebrenicu 11. jula pa sve do 24. decembra 1995. godine kada je razmijenjen.

Naime, Ahmo Hasić je u Potočarima, gdje se sklonio nakon pada Srebrenice, odvojen od svoje porodice, četvero unučadi, žene, kćerke i snahe, i zatočen u jednoj “kući u blizini”. Trinaestog jula je s ostalim zatočenicima iz te kuće, “u koloni od sedam autobusa”, prebačen u OŠ “Vuk Karadžić” u Bratuncu.

Zatvoren u jednoj od učionica, s još oko šezdesetak zarobljenika, Ahmo je prilikom svjedočenja u Hagu opisao kako je “izvođenje i ubijanje” zatočenika trajalo neprekidno. “Jauke i krike” prekidali su rafali, a onda bi nastupilo kratko zatišje – “do novih izvođenja”. Iz njegove sobe izvedeno je “šest ili sedam” uglavnom mlađih muškaraca.

Zatočenicima je 15. jula 1995. godine rečeno da će biti odvedeni u Tuzlu, ali su umjesto toga autobusi krenuli u pravcu Zvornika, nakratko prešli u Srbiju, vratili se preko Drine i dospjeli do druge škole, u mjestu Pilica. U učionici u koju je zatvoren, prema svjedočenju, bilo je 12 maloljetnih dječaka, dok su najstariji zatočenici imali i po 80 godina. “Bilo ih je starijih, sigurno do 80 godina. To je sigurno, 100 posto. A djece je bilo od 15-16 godina jer su pitali koji ima od 15 i od 16 godina. ‘Hajd’, kaže, ‘ovde, postrojite se da vas vidim!’ Bilo je nešto oko 12 djece od 15-16 godina.”

Sutradan ujutro, 16. jula 1995. godine, zatočenicima su vezane ruke i autobusima su prebačeni na farmu Branjevo, oko dva i po kilometra udaljenu od škole.

“I ‘vako kad smo išli, hoćemo na jeno brdašce, čuju se gore neki rafali. I kad smo došli do ote pucnjave, i tude avtobuzi stadoše. Kako stadoše, vrata se otvoriše. Do pola avtobuza kad su izašli, onda su štopirali, nisu dali dalje. Ja sam osto u to pola avtobuza. Gledam, oćeraše ih dole jenom stazom. Crni se po njivi, mrtvi. Kad je to završeno, onda su došli ope ponova. Ja sam izašo”,  svjedočio je Ahmo.

Srpski vojnici u maskirnim uniformama, kako ih je Hasić opisao, napravili su špalir i psovkama zatočenike “pratili na polje koje se crnilo od leševa”.

“I samo kad smo došli tude, bila je komanda, kaže: ‘Okreni leđa, okrenite leđa!’ Mi smo leđa okrenuli. Mjesto ‘pali!’, bilo je ‘lezi’. Al’ to nije ni izreko, rafali su sasjekli. Ja sam pao odma, a tako su pali i ovi, momentalno, ko rafal kad sasiječe. I rafali kad su se utišali, onda jedan pita: ‘Ima li ko živ?’ Jedan kaže: ‘Imam ja.’ A drugi kaže: ‘Imam ja, haj me ubij!’ I ovaj je prešo samo po jedan metak, cvak, cvak. Gotovo. Ljudi mrtvi. Ja mislio bi li se javio. Neću. Ako ne mognem skinuti s ruku, onda ću se javiti, neka ubiju i mene. Ako skinem s ruku, onda neću se javljati, pa dokle mogu, borit ću se”, stoji u Ahminom svjedočenju.

Dok je ležao među ubijenim, izbrojao je da je na gubilište dovedeno još “sedam kolona” zatočenika.
“Sedam kolona tu su još doćerali. Ja sam tu ležo. Metak sipa oko mene, sa sviju strana, doli ispod nogu, iznad glave, sa strana, al’ u me, srećom, ne udara nijedan. I tako sam ležo jeno sedam kolona dok su još pobili. Poslije su oni ošli kao na odmor. Ošli su onoj kući gori đe su dolazili avtobuzi. Tude išli su u hladovinu, siđali, odmarali. Ja sam pokušo mogu li s ruku skinuti il’ da potrgam. Srećom da sam skino s ruku, ope sam nabio na ruke, pa sam lego ope potrbuške, jer znam, patrola će dolaziti. Tako sam ležo.”

Pošto se pred zalazak sunca uvjerio da vojnika više nema, Ahmo Hasić je uspio da skine povez s ruku i pobjegne u šumu.

“Skočio na noge, pa šta bude. Doli sam po mrtvijem gazio i po zemlji i gledo sam gdje ću stati, al’ gazio sam po mrtvijem dosta.”

Nakon što se uspio spasiti, Ahmo je iz šume gledao na mjesto gdje su strijeljani Bošnjaci.
“Više nema nikoga, sve je to mrtvo tude. Između hiljadu, hiljadu i po, tu sam ocijenio da je tu pobijeno. I mi smo iz otoga žbunja, trnja, izašli tamo na drugu stranu, suprotno. A kad smo izašli tamo, i tamo su mrtvi po njivi”, svjedočio je Ahmo.

Narednih desetak dana tumarao je okolnim brdima, a onda je ponovo pao u ruke VRS-a i 26. jula 1995. s grupom od tridesetak zarobljenih Bošnjaka, u pratnji Crvenog krsta, prebačen u logor u Batkoviću. Razmijenjen je “u posljednjoj turi” 24. decembra 1995. godine, nakon pet mjeseci zatočeništva.
Godine nakon rata Ahmo je proveo u Špionici (Srebrenik). U Špionici je i umro, gdje mu je i klanjana dženaza.

Ahmi Hasiću su u genocidu u Srebrenici ubijena dva sina i dva brata. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u Pilici i ukopani na groblju u Potočarima.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!