Ono što slušaš i ono što čuješ nisu jedno

– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču? – Od volje ti! – Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo? – Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu. – Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje. – U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Vreo je, prevreo dan. Izlazim iz užarene konzerve i ulazim u park. Reza parkira automobil tik uz trotoar, prilazi i sjeda pored mene bez riječi. Šutimo i gledamo gužvu na ulici.

– Čudno! Svaki dan smo zajedno, a nikada nismo sjedili ovako bez trke, bez žurbe, bez tvojih dosadnih časova perzijskog jezika – rekoh.

– Ne, nismo! Baš je lijepo ovdje!

– Eh, krasno! A sad, kad smo se ovako lijepo sastali, reci mi koja je tvoja priča? Nisi mi mnogo pričao o sebi!

– Pa, dobro… Mada, svega tu ima… Evo, ovako: Rođen sam na sjeveru, u Babolu, tako se zove grad, to ti je gore na Kaspijskom moru. Moji su uzgajali duhan, grožđe, bili su i ribari… Mnogo se radilo, ali dobro smo živjeli. Otac je bio pametan čovjek, znao je da je škola ulaznica za bolji život, pa je mene i braću slao u Teheran na univerzitet. Ja sam studirao mašinstvo, ali nije išlo. Zapravo i jeste, išlo je sve dok se nisam zaljubio, ali ono slijepo, smrtno. Ne mogu da spavam, ne mogu da učim, samo mi ona u glavi i pred očima. A lijepa je bila, prelijepa, eto, baš kao ona tvoja Nidžar Farahzade!

– Stani, stani! Šta Nidžar?! Otkud ti znaš za Nidžar?!

– Pa, valjda se sjećaš da sam te vozio na taj tečaj perzijskog?! Osim toga, vidio sam je prekjučer na Tadžrišu! Pitala je za tebe!

– Šta je pitala?

– Jesi li u Teheranu, kako si i tako…

– Hm… Tako… I, šta si joj rekao?

– Da si još ovdje, da si dobro… Eh, da: štrecnula se kad sam joj rekao da se uskoro vraćaš u Bosnu!

– Ma, pusti to! Nema tu ničega!

– Ne želiš razgovarati o tome?!

– Ne! Kažem ti, nema tu ničega, tek kurtoazna prisnost i ništa više!

– Ne znam! Da sam na tvom mjestu…

– Kakvo moje mjesto?! O čemu pričaš?! Pa, ja sam oženjen, čovječe!

– Izvini, nisam mislio ništa loše!

– U redu! Hajde, nastavi priču!

– Neću!

– Ljut si?!

– Jesam!

– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču?

– Od volje ti!

– Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo?

– Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu.

– Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje.

– U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se.

 

Noć je bila prijatna i vedra. Gledao sam ga povremeno krajičkom oka. Brzo i vješto pretjecao je druga vozila, pribran, miran, usredsređen na vožnju, na posao, a na njegovom licu, sada to jasno primjećujem, ni traga ljutnje ili zlovolje. Osjetih da mi je lakše dok smo silazili s autoputa i primicali se kvartu Dženet Abad, prvim svjetlima, diskretnim, pa sve snažnijim mirisima kebaba, kokica i pečenog kukuruza, kakofoničnoj graji u uzavrelom i u ovo vrijeme prepunom Banafše parku.

Dovozimo se pred moju zgradu, a Reza mi veli:

– Slušaj! Ono “da sam na tvom mjestu” značilo je da se okoristiš poznanstvom s Nidžar i pokušaš uz njenu pomoć prevesti na perzijski neku od tvojih knjiga! Ona je univerzitetski profesor, certificirani prevodilac s engleskog, francuskog, njemačkog i ruskog, poznaje bitne ljude, mogla bi ti pomoći oko toga, a i ti bi uzeo koju paru! To sam želio reći! I ubuduće, molim te, pažljivo i dokraja saslušaj ono što ti se govori – poentira Reza i ode, a ja postiđen, kao nestašno, prekoreno dijete, ispratih ga bez riječi skamenjenog pogleda.

 

Prethodni članak

Kakva divna teravija

Sljedeći članak

NIŠTA NIJE KAKO SE ČINI

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!