fbpx

Oni pričaju, AK partija pravi

Zvaničnici Dobre partije u naporima su da se distanciraju od HDP-a, između ostalog, posegli i za revizijom historije tvrdnjama kako Ekrem İmamoğlu (rođen Mudafa) nikad nije bio njihov kandidat za gradonačelnika Istanbula, a u naporima da se distanciraju od CHP-a negirali postojanje Nacionalnog saveza. Znači, na neki način “business as usual” ili povratak na “normalu”

 

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Kako brojevi novih slučajeva oboljelih i preminulih od Covid-19 opadaju, a brojevi testiranih i oporavljenih rastu, tako “normalizacija” iz javnog prostora istiskuje pandemiju virusa korona. Trend pomenutih brojeva stabilan je, a najbolje se vidi poređenjem istih datuma aprila i maja. Na dan 16. aprila u Turskoj je testirano 40.427 osoba, od toga je pozitivno bilo 4.801, a život je izgubilo 125. U tom momentu je na odjeljenjima intenzivne njege bilo 1.854 pacijenta, na respiratorima 1.040, dok je procenat izliječenih bio ispod 10 posto (9,55). Istog dana (tekućeg) maja mjeseca testirano je 42.223, od toga je 1.610 bilo pozitivno, preminula je 41 osoba. Na intenzivnoj njezi je 906, a na respiratorima 474 pacijenta, a procent oporavljenih je dostigao 73 posto.

U skladu s opuštanjem pandemije, restriktivne mjere propisane radi suzbijanja širenja zaraze polako se podižu i/ili prilagođavaju. Ograničenje međuprovincijskog putovanja je ukinuto, a stariji od 65 godina i mlađi od 20 imaju raspored kada mogu izaći iz samoizolacije. Međutim, kako do stvarne normalizacije neće doći prije pronalaska vakcine ili slabljenja virusa, insistiranje na fizičkoj distanci i nošenju maski redovni je refren struke. To s druge strane dovodi do ponekad apsurdnih mjera – vlasti 23 provincije na osnovu lokalnih zdravstvenih vijeća propisale su obavezno nošenje maski van kuće. Ništa apsurdno u tome, ali provincija u kojoj živim (Muğla), na veliko zgražanje struke, učinila je obaveznim nošenje maski i u sopstvenim automobilima.

Pokušaji opozicije da umanje nesporan uspjeh Turske u nošenju s pandemijom, a u nekim slučajevima poput gradonačelnika Istanbula da direktno sabotiraju tu borbu, neslavno su propali. Svako poređenje s opoziciji omiljenim Zapadom ne može ignorirati tursku efikasnost i bolje rezultate čak i ako se poredi s najuspešnijim i svakako bogatijim zemljama Evrope. Naprimjer, Njemačka, koja je uporediva po uspješnosti i identična po broju stanovnika, ima skoro duplo više smrtnih slučajeva (96) na milion stanovnika od Turske (49). S obzirom na to da bi u tom svjetlu napadi na Vladu i/ili predsjednika Erdoğana bili praktično kotraproduktivni, opozicija vraća unutarpolitički život u “normalu”. Da li su navodnici opravdani, procijenit ćete sami nakon čitanja teksta.

U centru trenutno najvruće unutarpolitičke diskusije jeste pukotina u tzv. Nacionalnom savezu – zvanično savezu između (ideološki nespojivih) Narodne republikanske partije (CHP) i Dobre partije (İP) – dok je u sredini pukotine Demokratska partija naroda (HDP), koja se lažno predstavlja kao “kurdska”.

Kao da je slijed događaja pokrenuo Ahmet Şık napuštanjem HDP-a, na čijoj je listi izabran za narodnog poslanika na izborima u junu 2018. godine. Şık je novinar koji je svojevrsnu slavu stekao knjigom Imamova vojska, kojom je svojevremeno donekle raskrinkao (teroristički) pokret Fethullaha Gülena, zbog čega je bio meta pravosuđa koje je tada bilo u rukama te organizacije. “Oreolom” žrtve mahao je kada god bi ga provokacije i skandali kojima je kao radikalno, čitaj nerazumno bijeli Turčin sklon, dovele u nezgodnu situaciju glede zakona. S obzirom na količinu mržnje prema AK partiji i Erdoğanu pristanak da bude na HDP listi za narodnog poslanika bio je logičan i obostrano koristan izbor. No, Ahmet Şık je kanda “vidio svjetlo” i nedavno dao ostavku u HDP-u. Kaže ne postoji unutarpartijska demokratija. Stvarno? Baš sam šokiran! Samo ne znam na čiju unutarpartijsku diktaturu gospodin Şık misli, da li na diktaturu “kurdskog (ili ponekad turskog) Obame” – kako je zapadna štampa nazivala Selahattina Demirtaşa, koji eno sjedi u zatvoru zbog poliranja terorizma – ili pak onih nadređenih Demirtaşu i. e. kriminalno-terorističku PKK bandu skrivenu u rupama sjevernog Iraka. Kako god, to je ipak bila samo bura u članku HDP čorbe.

Pravu međupartijsku buru prošle je nedjelje izazvala liderka İP Meral Akşener konstatacijom, koja nije ništa novo za svakog mislećeg koji prati tursku politiku, da je HDP zapravo produžena ruka terorističke tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK). Nije problem s tim šta je rečeno, jer to su već milion puta rekli razni politički igrači i komentatori, ali pozicionirani sa suprotne strane od tzv. Nacionalnog saveza, nego je problem u tome što je to rekla Akşenerova – još uvijek percipirana kao 50 posto (ne u kvantitativnom nego u kvalitativnom smislu) tog saveza.

Naime, efekt toga jeste da se polovina tog saveza odriče ilegalnog kopileta (HDP-a), koje je bitno doprinijelo pobjedama opozicije na lokalnim izborima prošle godine. Kopile je u međuvremenu postalo sve nesnosnije u zahtjevu da bude priznato kao legitimno, na čemu CHP radi, a što je za İP neprihvatljivo. Ništa od ovog nije bilo specijalno teško predvidjeti. Neka mi bude oprošteno citiranje sopstvenog teksta iz septembra prošle godine. Pišući o izmišljenoj “krizi” AK partije zbog otpadnika koji su u međuvremenu osnovali mikrostranke, napisao sam sljedeće o Nacionalnom savezu: “S druge strane ne samo da je upitan opstanak Nacionalne alijanse nego će trebati mirakul da ona opstane sljedeće četiri godine.

Pukotine i pored toga što su za sada male i što se od lidera CHP-a i İP-a ignoriraju (javno), ipak postaju vidljive. Nezadovoljstvo članova i pristaša Dobre partije savezništvom s CHP-om, partijom koja nije ni beknula na terorističko divljanje PKK-a (naprimjer, podmetanje požara) niti na verbalno divljanje zvaničnika HDP-a, primoralo je glasnogovornika partije da izjavi kako ta alijansa nije “katolički brak”, dakle neraskidiva, te da, ako CHP nastavi da ozvaničava savezništvo s HDP-om, Dobra partija će je (alijansu) napustiti… Dok se zvaničnici CHP-a mogu praviti selektivno gluhi, jer im to njihova baza (za sada) dopušta, a i moraju da ne bi nasekirali HDP, kome duguju uspjeh u gradovima u kojima su osvojili lokalnu vlast, Dobra partija – nominalno nacionalistička, s članstvom i podrškom MHP prebjega – ne može dozvoliti sebi taj luksuz. Ako se divljanje HDPKK-a nastavi, a kraj mu se ne vidi, liderka Dobre partije Meral Akşener bit će primorana da, političkog opstanka radi, raskine taj ionako neprincipijelni savez.”

Naravno, divljanje HDPKK-a se nastavilo, kao i selektivno sljepilo (i gluhoća) CHP-a. Kao da se savez između CHP-a i HDPKK-a učvrstio, ako ne metodom, a ono po tome koga su uzeli za cilj. U Vanu 14. maja PKK teroristi su napali Grupu socijalne podrške VEFA, pri čemu su poginula dva lica, od kojih je jedno civil. Grupa socijalne podrške VEFA inače pruža pomoć starijima od 65 godina i hroničnim bolesnicima koji imaju zabranu kretanja zbog pandemije. VEFA grupa sastoji se od javnih službenika poput policije, žandarmerije, garde, osoblja AFAD-a (direkcije za vanredne situacije). Koincidentalno (?), istog dana u Adani VEFA ekipa napadnuta je pesnicama (koincidentalno?) predsjednika omladinskog ogranka CHP-a. Treba imati vrlo specifičan svjetonazor za napade na ljude koji su u humanitarnoj misiji. Na sličnosti tog svjetonazora ukazao je predsjednik Erdoğan u govoru na ceremoniji polaganja posljednjeg bloka na stubove budućeg mosta preko Dardanela – “1915 Çanakkale”.

O mostu na kraju, vratimo se İP i političkom fudbalu na male golove. Bilo bi sjajno kada se ovaj “principijelni” stav Akşenerove ne bi pretvorio u surealni cirkus, ali to je možda previše očekivati. Naime, u beskrajnim diskusijama o ovoj temi zvaničnici Dobre partije su u naporima da se distanciraju od HDP-a, između ostalog, posegli i za revizijom historije tvrdnjama kako Ekrem İmamoğlu (rođen Mudafa) nikad nije bio njihov kandidat za gradonačelnika Istanbula, a u naporima da se distanciraju od CHP-a negirali postojanje Nacionalnog saveza. Znači, na neki način “business as usual” ili povratak na “normalu”.

Malo, ako išta od toga dotiče AK partiju, pogotovu ne Vladu. Vlada Republike Turske radi po planu i ceremonija polaganja posljednjeg bloka na stubove budućeg mosta upravo je dokaz toga. Most “1915 Çanakkale” je, kao i mnogi drugi projekti Vlade AK partije, ispunjenje vjekovnog sna. O njegovom značaju ne treba trošiti riječi. Simbolično započet 18. marta 2017. godine, na datum pobjede na Galipolju, kada bude završen, bit će viseći most s najvećim razmakom između stubova na svijetu – 2.023 metara, premašivši japanski Akashi-Kaikyo most, sada na prvom mjestu, za 32 metra. Opet 2.023 (metra) nosi simboliku jer će se poklopiti s godinom otvaranja, što je stogodišnjica Republike.

Gledajući ceremoniju završetka 318 metara visokih stubova i razmišljajući o tome kako ni pandemija nije omela gradnju i planirani završetak, a sve to u kontekstu opoziciono partijskih prepucavanja, nisam mogao da se ne sjetim davnog slogana Onlar Konuşur AK Parti Yapar – Oni pričaju, AK partija pravi.

PROČITAJTE I...

Nažalost, bošnjačka javna i politička scena nikad nije oskudijevala u beskrupuloznim pojedincima i grupacijama koje su spremne, zarad svojih neostvarenih političkih ambicija, neodgovornosti i krajnjeg avanturizma, drage volje igrati ulogu korisnih idiota i trojanskih konja srpske i hrvatske politike. Upravo su takve združene političke, pravosudne i medijske snage za metu izabrale Fadila Novalića, premijera Federacije Bosne i Hercegovine, te organizirale pokušaj puzajućeg državnog udara.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!