fbpx

Ondje gdje su se kovali snovi o slobodi

Malo smo opet zastali. Admir je bio sav prašnjav i garav. “Brate, držite se dobro”, rekao sam mu bodreći ga, mada sam znao i sam kakva je situacija. Nekako me blijedo pogledao, nije bilo onog harizmatičnog osmijeha, nije u tim njegovim očima bilo ništa osim teškog umora. “Držimo se, Amko, držimo. Al’ ne znam još koliko ćemo. Ako se sutra ne vidimo, halali”

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Mnogi momci koji su prvih dana stali beskompromisno i bezrezervno u odbranu Bosne i Hercegovine i svog naroda su, ne volim reći, zaboravljeni, nego se nedovoljno spominju. Zaborav nas je umnogome i doveo u situaciju u kojoj smo se našli 1992. godine. Svi mi koji smo to osjetili na sebi uvijek se borimo da zaborav ponovo ne prevlada, da nas ne sustigne – ili nas ili našu djecu.

Velika je žrtva položena za slobodu, za ovo što danas imamo. Mnoga imena upisana su širom naše zemlje na kamene ploče i bijele šehidske nišane. Ali ono što želim jeste da, osim imena i brojeva, barem malo približim mlađim generacijama ko su i kakvi su bili ti dobri ljudi koji su u taj teški vakat hodili Bosnom. Da se barem malo upamti ta univerzalna hrabrost i požrtvovanost protkana dobrotom.

Jedan od tih velikih ljudi i dobrih duša jeste i naš šehid, ako Bog da, Admir Mujkić, sin  Alage i Nusrete. Bio je malo stariji od mene, ali skupa smo pohađali srednju školu. Ja sam bio hemijski tehničar, a on je išao u rudarsku školu za rukovaoca rudarskom mehanizacijom. Dobar, miran i veseo srednjoškolac. Često smo znali na poligonu odmjeriti snage u malom fudbalu.

Po završetku škole, putevi su nam se razišli, ali smo se ipak viđali po gradu.
U prvim danima strahote koja se nadvila iznad nas krajem aprila 1992. godine sreo sam ga ispred hotela u gradu. Pričali smo o situaciji i saznao sam da je on već u TO MZ “Modrac”, u samostalnoj manevarskoj četi. Njihova četa bila je ponajbolje naoružana pa su tih prvih dana agresije na naš grad išli od ratišta do ratišta, kada su napadane naše mjesne zajednice koje su graničile sa srpskim selima ispod Ozrena.

Susrest ću rahmetli Admira tih dana u toku odbrane Turije. Bit će to prvi napad na ovo mjesto kada smo iz OŠ TO došli u ispomoć u rejon Čelara. Dok smo prilazili, sretali smo posljednje ljude koji su napuštali svoje kuće u bijegu. Gore na Čelarima odjekivala je pucnjava. Brojno slabiji branioci sela, uz ispomoć koja im je stigla prije nas, uspješno su odbili prvi agresorski napad iz susjednih srpskih sela pod Ozrenom.

Uveli su nas u dio terena na kojem je sitna šuma graničila s prostranom livadom. Dopola iskopane tranšeje i nedovršeni rovovi nisu davali dovoljan zaklon. Petnaestak minuta nakon što smo stigli otpočeo je pješadijski napad. Agresor je pokušao, uz jaku vatru iz PAM-a i PAT-a prodrijeti na našem desnom boku. Bilo je dosta ljudi iz raznih okolnih mjesta koji su došli u ispomoć. Slabo sam koga od njih poznavao. Jedan od starijih među njima, pogureno, gotovo pužući, nekako dođe do nas i mahnu rukom da krenemo za njim. “Momci, daj ako može vas barem pet-šest da idete dolje desno, nema ondje mnogo ljudi, a izgleda da se glavnina napada kreće tamo.” Brzo smo pokupili ono municije što smo imali i krenuli za njim.

Pedesetak metara od nas čula se jaka pješadijska pucnjava, a onda je doletjelo nekoliko minobacačkih projektila. Jake detonacije prolomile su se šumom, a zatim je uzavrelo.

Ulazeći u prvi dio plitko prokopanih tranšeja, naišli smo na tri momka. Jedan od njih sa zelenom beretkom bio je Admir. Doviknuh mu iz zaklona, ali nije me prvi put čuo. Kad sam doviknuo drugi put, on se okrenuo… Na usnama mu njegov poznati poluosmijeh. “Oooo, pa đe si, Amire, otkud vas?” “Evo”, rekoh, “sad stigli. Gadno izgleda ovdje.” U tom momentu još je nekoliko granata palo iza naših leđa. Geleri su udarali i odbijali se od stabla drveća dok nas je zemlja zasipala. Reče nam da odemo njima slijeva jer je bio veliki razmak, sigurno 25 metara, između njih i naših ljudi dolje ulijevo.

Ostavili smo im nešto municije i krenuli niz tranšeju. Ubrzo je otpočeo još jedan četnički napad. Izgledalo je da su bili riješeni da taj dan razbiju liniju odbrane. A onda se začulo brundanje nekog motora, kao kamion da ide. Jaka eksplozija stopila se s detonacijom petnaestak metara desno od nas. Nekoliko sekundi poslije i druga. Ponovo je proključalo. Jaka pješadijska paljba odjekivala je šumom i proplankom. Pogureno smo pucali u šumu kojom su se kretali agresorski vojnici pokušavajući da kroz šipražje dođu do sastava šume i livade. Opet se začula jaka detonacija, a onda taj rezak zvuk motora.

Dva su momka pored nas pronosili jednog ranjenog teritorijalca. Zadihani, onako u prolazu, rekoše nam da pazimo jer se tenk kreće ivicom livade.

Povukao sam Samira za ruku. Pošli smo prema rovu. Na našem dijelu linije napad i pucnjava već su bili utihnuli. Čučnuli smo na samom izlazu iz šume. Otprilike 150 metara ispred nas ivicom livade kretao se tenk. Neki hladan znoj me oblio. Bio je to moj prvi susret s tenkom. Na njemu je bilo više vojnika, a iza njega ih je pogureno išlo sigurno još pedesetak.

Da li iz zolje ili iz ručnog bacača, projektil je pogodio drvo na nekoliko metara ispred tenka. A onda je i drugi projektil doletio s naše linije i pogodio veliki hrast tačno iznad tenka. Nekoliko agresorskih vojnika spalo je s njega kada je dodao jak gas. Krenuo je najprije ulijevo, a onda je stao. S naše linije sasula je po njima jaka pješadijska vatra i tenk je u tom momentu brekćući krenuo nazad. Ostatak četnika pucao je prema nama dok su se povlačili. Ubrzo se čulo samo sporadično puškaranje. Uvjerili su se da im neće ići baš tako lahko.

Već se bližio mrak. Na liniju je dolazilo pojačanje, a i ljudi s alatom koji su trebali kopati rovove. Mi smo dobili naredbu da se polahko pakujemo i povlačimo.

Kada smo došli u centar, sreo sam još nekoliko momaka koje dugo nisam bio vidio. Admir je sjedio na gomili drva blizu policijske stanice. Malo smo nabrzinu popričali o tom danu i uopće o dešavanjima. Imao je on neki poseban šarm, vazda veseo i nasmijan, pa i u takvim teškim momentima.

Vidjeli smo se od tada još nekoliko puta po gradu i uzavrelim ratištima oko našeg grada.

Posljednji put vidjeli smo se u Doboštici. Taj dan, na tom mjestu, bili su oni najbolji koje je ovaj grad imao. Taj su dan on i još dva momka došli po municiju koju smo dovezli s momcima iz Živinica. Njihova četa 4. bataljona OŠ TO bila je na najgorem mogućem mjestu između Doboštice i Gnojnice.

Malo smo opet zastali. Admir je bio sav prašnjav i garav. “Brate, držite se dobro”, rekao sam mu bodreći ga, mada sam znao i sam kakva je situacija. Nekako me blijedo pogledao, nije bilo onog harizmatičnog osmijeha, nije u tim njegovim očima bilo ništa osim teškog umora. “Držimo se, Amko, držimo. Al’ ne znam još koliko ćemo. Ako se sutra ne vidimo, halali.”

Ja sam stajao kao ukopan jer ga nisam bio navikao takvog vidjeti. Pokupili su municiju i krenuli. Dok su odlazili, spustio je sanduk municije i prebacio pušku u drugu ruku. Okrenuo se, pogledao prema nama i podigao ruku još jednom u znak pozdrava. Tad nisam slutio da je to posljednji pozdrav mog prijatelja.

Dok su granate prelijetale i padale po selu, iz zaklona sam gledao kako su se pogureno udaljavali. Mi smo se trebali vratiti prema površinskom kopu Šikulje, ali su nas poslali na drugi dio linije.

Pored restorana “Gala” provukli smo se prema zgradi Ložione i čekali gdje ćemo biti najpotrebniji da nas rasporede. Mrko je predvečer donio nešto hrane i, tek kad je pošao, zastade, okrenu se i pogleda me. “Ti sigurno nisi čuo? Admir Mujkić je poginuo. I on i amidža mu Kasim.”

Stiskao sam onu konzervu u ruci i pokušavao da progutam pljuvačku u ustima, al’ nije išlo.

Tako se 28. augusta 1992. godine ugasio život jednog velikog insana. Položio je moj drug taj dan život za svoj narod i svoju domovinu, hrabro i neustrašivo poput svih gazija bosanskih.

Nismo te sreće da nam životne priče završavaju sretno. Svjedoci smo da o nekim ljudima historija piše, a neki svojim djelima pišu historiju. Mi smo časno živjeli u vremenu kada su najhrabriji od Bošnjaka ispisivali stranice naše krvave historije, hodeći skupa s braćom kroz tamu najvećeg zla koje je na ovim prostorima viđeno. Jedan od tih Bošnjaka jeste naš šehid, ako Bog da, Admir Mujkić. Hodio je u vremenu zlu, ponosno uzdignute glave, izgarajući od želje da svom narodu donese slobodu. Sve naše borbe imaju svoj kraj, pa tako i njegova, koja nikad, kao ni on, neće biti zaboravljena. Zauvijek u našim srcima bit će mjesto na kojem će se čuvati ovakvi ljudi, daleko od zaborava. Zato, kada budete djeci svojoj i generacijama koje dolaze spominjali imena heroja, molim vas da ne zaboravite ime Admira Mujkića.

“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!”

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!