fbpx

OD KRAJA DO BESKRAJA I “KORNJAČIN OKLOP” VESNE PARUN

Voljeli smo svi Vesnu Parun, veliku pjesnikinju, punu duha i nepresušne mladosti. Obradovani, pozdravismo je zaustavljajući je. Rekoh da mi je rođendan i da bih žarko želio da nam se pridruži, barem nakratko, uz kolače i sokove..., evo, baš ovdje, u ovom restoranu. Nije bila sigurna, ali ipak reče da može, “jer je mrzi biti u centru grada na 1. studenog, na Svisvete, uoči Dana mrtvih – sve se vrti oko Kaptola, a vjerni i nevjerni pužu i ližu po grobovima”

 

 

Piše: Ibrahim KAJAN

Prvomajske praznike koristimo da vidimo svoje roditelje u Mostaru. A i Esad, najmlađi brat, lani je dobio sina Mirzu. Nadjenuli su mu ime po našem bratu, drugom po redu rođenom, kojem su, nesretnim spletom okolnosti, tragično uništili život u 24. godini.

ALIJA KEBO

Drugog ili trećeg dana “produženog” praznika, predvečer, ispred kućnih vrata na Carini vidjeh Aliju Kebu s “priborom” za ribolov, mlatom u jednoj ruci, s dvije-tri neretvanske pastrmke nanizane na vrbovoj pritki u drugoj. Obradovah se, mada sam imao i neku mladićku ljutnju na njega, ali ipak mi je on bio u “osjetljivim godinama” formiranja vrijedan prijateljski putokaz. Upoznao sam ga netom nakon bratove dženaze. Bili su vrlo prisni prijatelji i odani drugari. S harema je i on došao k nama, da tješi prijateljeve roditelje i njegovu suprugu. Tako sam, kao petnaestogodišnjak, Kebinu naklonost i prijateljstvo zadobio poput nasljeđa koje mi je brat ostavio.

Pozvah ga u kuću. “Moji će se sigurno radovati susretu s tobom”, rekoh mu. Sve što je bilo u vezi s rahmetli Mirzom ozarilo bi nesretne roditelje. Kebo im je u tom vremenu, obilježenom prvom radošću, gugutanjem njihovog prispjelog unuka, bio dodatni mehlem trajnoj dubokoj boli.

“Imamo onu knjižicu što si je s Ibrahimom davno radio”, rekao je moj otac, da mu pokaže kako se u kući poštuje prijateljevo “uplitanje” u našu porodicu. “Od kraja do beskraja”, osmjehnu se pjesnik kojeg u Sarajevu nikada nisu prihvatili. Nisu prihvatili ni njegove knjige pjesama, ni njegovo organiziranje “književnog života” u Hercegovini, ni Debatni klub mladih pisaca, ni list Mlada Hercegovina, ni ediciju koju je u Klubu pokrenuo.

Mlada Hercegovina izlazila je u toj godini, 1959, kad sam ga, nakon dženaze, upoznao. U njoj sam objavio prve pjesme. U njoj sam susreo prvi put imena, tada mladih književnika, Mirka Marjanovića, Velje Miloševića, Božidara Gagre, Veselka Koromana, Duška Trifunovića, Petra Gudelja, Vlade Puljića.

Prije almanaha Od kraja do beskraja Kebo je kao urednik objelodanio zbirke hercegovačke poezije Žarka Marjanovića (Granice ljubavi), Safeta Hasanova (Tata, šta su to zvijezde), Vlade Nastića (Sam u kamenu), Veselka Koromana (Grad prema sjeveru) i Jusufa Begića (Sunčeva klatna), kao i prvu svoju stihozbirku Lopoči i prvi pjesnički almanah Kamenje.

Kada je uređivao Od kraja do beskraja, “žiri” za odabir autora i pjesama bili smo mu Goran Babić i ja (tek smo se počeli brijati!). Izabrali smo sljedeći niz imena: Goran Babić, Gojko Sušac, Ibrahim Kajan, Selma Pintul, Ivan Kordić, Zdenka Stojanović, Radivoje Budalić, Mubera Spahić, Marica Kurelić, Obrad Savić, Nađa Čolić, Mirela Kuić-Aranđelović, Zlata Artuković, Franjo Brkić, Vinko Božić, Đani Salković, Milovan Krunić, Jusuf Begović, Žarko Marjanović, Alija Kebo. Zamolili smo Duška Trifunovića da napiše predgovor. Napisao je uvodni esej Nešto svoje dodati svijetu. I, da, za naslov tog odličnog starta brojnih talenata posudili smo stih lijepe mostarske gimnazijalke Marice Kurelić – Od kraja do beskraja! Naslovnu stranu i unutrašnjost uredili smo crtežima i vinjetama danas poznatih slikara i grafičara porijeklom iz Hercegovine – Voljevice, Tikveše, Puljića i Stajčića.

Zapamtio sam smisao jedne Kebine rečenice u uvodniku o kulturnoj oskudici u Mostaru i Hercegovini, vjerovatno u posljednjem broju Mlade Hercegovine (1961). Glasila je nekako ovako: “Bosnu i Hercegovinu možemo zamisliti poput kamiona s prikolicom. Kamion je natovaren do vrha, da se sve presipa, a prikolica je prazna i tandrče po izrezbarenim drumovima.”

PRAHA

Već smo nekoliko godina ljetovali u kampu u Crikvenici. Prišlepali smo se Smailinom ocu, zaljubljeniku kampiranja. Mada je bio umirovljenik, svejedno je imao svoj precizni raspored za svako ljetovanje: već je u maju, među prvim kamperima, preseljavao svoju opremu iz Zagreba u Crikvenicu, pa bi na poluotočiću prekrivenom šumom, blizu plaže, razapeo svoj šator. Ostajao je do septembra – svi bismo se izredali kao njegovi gosti! Ako je iko od nas uživao, onda su to bili “djed Muharem i unuka Leyla”, naša kćerkica koja se kupala u plićaku i sklapala prijateljstva s dječicom poput nje, ali i penzionerkama što su se pračakale i “ispitivale” dijete stotinu nejednakih pitanja. Uz naše jezike, čuli su se najviše njemački i češki.

Kako smo djevojčicu stalno imali na oku, primijetismo da se sve više igra u pijesku s vrsnicom, da “razgovaraju” u igri, svaka svojim vlastitim materinskim jezikom. Djevojčici smo znali ime, jer ju je mama povremeno zvala i upozoravala da ne ide u dublju vodu: Klarička, Klarička… Tako smo upoznali i Klarine roditelje, Jaroslavu i Jiržija. Brzo smo se sprijateljili, pa smo do kraja ljetovanja često znali zajedno ručati, zajedno smo kupovali u dućanu, šetali…, najposlije izmijenili adrese i pozvali jedne druge u goste. Zaključeno je: Nova godina 1975. – u Pragu!

Taj novogodišnji sedmodnevni izlet s prijateljima u Prag dugo je godina sjajio u sjećanju, a neki su prizori doslovno ugravirani u moje sjećanje. Ne samo arhitektura koja je posredovala proteklih deset stoljeća postojanja grada nego i prepoznavanje češkog duha koji nije bio nepoznat Bosni od austrougarskih vremena. Svaki bismo se dan s Jiržijem i Jaroslavom, ili sami, otisnuli u znatiželjno “čitanje grada”, njegovih mostova, katedrala, muzeja, izložbi, Narodnog divadla (i večernje klasične baletne čarolije), do one Hašekove gostilne (U Kaliha!), čuvene po pivu i češkim kneglama. U jednoj uličici (Zlatna ulička), što je pripadala najstarijim dijelovima Praga, pronašli smo antikvarijat sa starim češkim knjigama. U njemu sam proveo dosta vremena, diveći se prelijepim starim izdanjima, mapama grafika i jednim, možda prvim stranim izdanjem, sarajevskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. Danas me na Prag podsjeća velika fotomonografija Karela Plicka i zapis o njihovoj kćerki Klarički u dječijem Smilju i bosilju.

“KORNJAČIN OKLOP” VESNE PARUN

Dok je Zdravko Zima u Knjižnici i čitaonici “Bogdan Ogrizović” pripremao ispite svoje završne studijske godine na Filozofskom fakultetu, u pauzama njegova učenja i mog bibliotekarskog rada nerijetko bismo popili espreso u kafiću naslonjenom uz samu biblioteku. Sa Zimom je bilo zaista vrlo ugodno kahvenisati – intelektualno znatiželjan, načitan, komunikativan i vedar, zračio je vedrinom i otvorenom prirodom za svaki dijalog koji se nerijetko znao pretvoriti u zaboravljenu ljepotu razgovora, ispunjen “i vedrom duhovnošću i neobuzdanom duhovitošću”.

– Napunih i ja trideset godina, hajde, častim te! – rekoh mu jednom završavajući jutarnju smjenu. Zbog gužve i pretrpanih tramvaja, Dan mrtvih je, ne nađosmo odmah kafić u koji bismo se “parkirali”, pa produžismo od Trga Republike Jurišićevom prema Draškovićevoj. Mimoilazili smo se s muškarcima i ženama čije su ruke bile zauzete buketima cvijeća i plastičnim grobnim lampionima. Baš kad smo se našli na pola puta, preko puta Pošte, uz popularni restoran na križanju s Palmotićevom, vidjesmo da nam u susret ide Vesna Parun.

Svi smo voljeli Vesnu Parun, veliku pjesnikinju, punu duha i nepresušne mladosti. Obradovani, pozdravismo je zaustavljajući je. Rekoh da mi je rođendan i da bih žarko želio da nam se pridruži, barem nakratko, uz kolače i sokove…, evo, baš ovdje, u ovom restoranu. Nije bila sigurna, ali ipak reče da može, “jer je mrzi biti u centru grada na 1. studenog, na Svisvete, uoči Dana mrtvih – sve se vrti oko Kaptola, a vjerni i nevjerni pužu i ližu po grobovima”. Govorila je iznenađujuće oporo: “Znaju ožalošćeni, ili slute, da se duhovi tek pokopanih još zadržavaju oko grobova, osjećaju ih nekim čulom koji ni medicina ni psihologija još ne poznaju…” Misli da se tu “sve izmiješalo”, da je to “naše sjećanja na iskonsko napajanje duhovima mrtvih”, “oblik ljudožderstva”, zadržanog, napokon, i na simboličkoj razini u jedenju hostija, “krvi i tijela Isusova”. Slušali smo je zapanjeni, bez riječi.

Prije nekoliko godina “zgrozila” je sugrađane svojom intimnošću s pravoslavljem, a sad se intenzivno upoznaje s islamom. “Volim ući u njihov mir, kao u oazu.” A onda ispriča nešto što ni u snu ne bismo očekivali.

“Desilo mi se prije dosta godina, i to nikako nisam mogla zaboraviti. Ljeto je, na plaži sam, prilazim moru i ulazim. Dok raste razina vode uz moje noge, uz bedra, zapljusne me val. Zapljusne me i čujem: ‘Aaaallaaaah!’ Protrnula sam, nesigurna da sam čula to što sam čula. Pokrenula sam se, silazila sam stopalima u dubinu. Po trbuhu me novi val snažno zapljusne i opet čujem: ‘Aaaallaaah!’ I treći put čujem, kad me val prekri preko prsa i lica…. ‘Aaaallaaah!’”

Dok je to pričala, govorila je glasno, kao na sceni, ne obazirući se na goste koji su prolazili pokraj nas. Svaki put bi dramskim glasom uzviknula: “Aaaallaaah”, a Zima i ja nismo mogli odoljeti napasti smijeha koje nas je spopadalo kao djecu gledajući je gotovo u transu. Držali smo se rukama za stol da se ne srušimo na pod.

Kao da se ništa nije desilo, ne zamjerivši nam na djetinjastom ponašanju, Vesna upita koliko je sati, da ima nešto zakazano u Kavkazu.

Vratili smo se do Trga Republike prateći je, a onda odlučismo popiti još jednu kahvu u Klubu Društva književnika. Nastavili smo o Vesni. Njezine znatiželje za duhovnim iskustvima drugih, primijetismo, znaju biti opsesivne. Njezino propitivanje pravoslavlja, naprimjer. Čini mi se da je o tome jednom objavljen intervju s njom u Glasu koncila. Ima li to veze s ljudima koje je voljela? Bila je zaljubljena, pa i udana za Bugarina, zapetljala se, navodno se jedva izbavila iz neke policijske intrige koja ju je zadesila. S mukom se dokopala Jugoslavije i Zagreba.

Jednom mi je rekla da se u “iskustva” koja ne poznaje uvlači kao u kornjačin oklop, pa sljubljujući s koštanim pokrovom – spoznaje ga i “živi” intenzivno, osjećajući kako narasta i tješnja sve dok “oklop” ne zbaci sa sebe! Tim zapamćenim riječima, u svojoj sintaksi, opisujem Zdravku kako sam shvatio njezinu “definiciju Vesne Parun”. I zaista, na svoj je neobičan način pokušavala “ući u islam”. O tome postoje tragovi u njezinim (kasnijim) pjesmama, u nekim sonetima u koje utkiva kur’anske citate i sintagme.

Možda ta potraga potječe iz djetinjstva jer joj je otac bivši katolički svećenik, katolički “raspop”. Po idejama ranog jugoslavenstva, bio je blizak Ivanu Meštroviću i krugu tadašnjih intelektualaca s kojima je Meštrović dijelio te ideje.

PROČITAJTE I...

Sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet

Iza naših leđa začuo se gromoglasan zvuk. Poput grmljavine, salva teškog kalibra sručila se na agresorske napadače. Naš četverocijevni protuavionski top došao je na kamionu s ceste, pedeset metara iza naših leđa, i dočekao agresorske vojnike. Veoma hrabar čin na koji bi se bilo ko teško odlučio. Uz veliki rizik i još veće iznenađenje, uspjeli su u potpunosti zaustaviti napad

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!