fbpx

OBIČNA PRIČA O DJEVOJCI I ORAHU

Djevojka ga je lijepo gledala, a i on je gledao nju. Zagledali se, kako se kaže. Kad je to čuo njen otac, pobjesnio je. Djevojka i orah bili su njegov ponos. Šutio je i skrivao se nekoliko dana, a onda se dao na put. Vratio se s golemim psom koji je izgledao kao neobično, žestoko čudovište. Nikad niko takvog psa nije vidio

 

 

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Stojim, kao kad sam bio dječak, na mjestu gdje je fotografija snimljena. Gledam u staru prilično blijedu porodičnu fotografiju. Na njoj su tri žene u odjeći koju nikad dotad nisam vidio. Dimije, prsluci, šamije… i lica…, osmijesi. O njima sam slušao samo priče. I svaka je posebna. Ona u sredini ima srebreni pojas koji se kopča glavama golubova. Golubiji, srebreni poljubac. Činilo mi se da čujem njihov smijeh.

Bilo je to prije akustičnih fotografija. Gledaš sliku žala i čuješ šum valova koji se glasaju kao zvukovi instrumenata dok pristižu. Na poleđini fotografije je datum i imena djevojaka koje se smiju i govore nešto svima koji će ih vidjeti. Ponešto mi je o njima ispričala Majka.

Mnogo godina kasnije, došli smo na biciklima nas četiri unuka i pregledali sve što se moglo pregledati. Od mezara pradjeda i djeda do starog grada. Svi, manje-više, želimo saznati nešto o historiji i sudbini svoje porodice. Bio sam jedan od onih koji je želio saznati sve što se može.

Na tom mjestu bila je opsada i konačni pad Bosanskog kraljevstva. Kažu da je bila izdaja, kao što uvijek kažu, jer to zaista često biva. Tajna je bila u pristupu vodi. Niko bez vode ne može izdržati opsadu. To je znao i doušnik. Kralj je odveden u Jajce, gdje mu je odsječena glava. I to je bio kraj Bosanskog kraljevstva.

Nedaleko odatle živio je mladi Ibrahim. Prijatelj. Iako su desetljeća bila između nas. Na tom se mjestu zaljubio. Ne mogu se više sjetiti zašto mi je to ispričao. Zašto ljudi uopće pričaju priče?! Djevojka je bila iz mahale koja se mogla samo naslutiti iako je njeno mjesto, više nego jasno, određivao orah. Orah je bio kao visoka kula koja je toj porodici čuvala kuću i bašču. Znao sam o tom iz priče koju mi je jedanput nekako radosno ispričao.

Djevojka ga je lijepo gledala, a i on je gledao nju. Zagledali se, kako se kaže. Kad je to čuo njen otac, pobjesnio je. Djevojka i orah bili su njegov ponos. Šutio je i skrivao se nekoliko dana, a onda se dao na put. Vratio se s golemim psom koji je izgledao kao neobično, žestoko čudovište. Nikad niko takvog psa nije vidio. Možda je neko i čuo da takvo što postoji, ali svojim ga očima vidio nije. A promuklo režanje i suludi lavež posebna su priča. Čudo i strah za malu mahalu. Osim njegovih uplašenih stanovnika, niko tim sokakom više nije prolazio. Nije više bilo razgovora s djevojkom preko plota, a o penjanju uvečer do mušebaka moglo se samo sanjati.

Ibrahim koji je oduvijek bio jak shvatio je to kao neku vrstu izazova. Prišunjao se jedne noći i bacao psu komade mesa natopljene u ljutu rakiju. Pas je sve to halapljivo proždirao. Nakon nekog vremena, postao je dremljiv i uskoro zahrkao. Tad je Ibro preskočio ogradu, uzeo psa podruku i popeo se navrh oraha, gdje ga je zavezao. Ujutro je nastala neviđena predstava.

Probudio se golemi pas, mahmuran i gotovo lud zbog nevolje u kojoj se našao. Režao je promuklo i lajao bijesno. Svi su se strčali da vide šta se događa. A onda je počelo sašaptavanje kako ga spustiti. Ustrijeliti ga? I baciti odozgo? Skinuti ga? Onda su svi prestali govoriti i gledali u Ibru. Potrajalo je to. Ibro je slegnuo ramenima i bez riječi se popeo na orah. Kad je došao sasvim blizu psu koji je bjesomučno urlao, gruhnuo ga je pesnicom u njušku i ponio ga dolje onako kako ga je i popeo. Žagorenje se pritom pojačavalo. Ibro ga spusti pred noge njegova vlasnika, okrenu se i ode. Nakon toga, pas je nestao. Ne zna se šta je bilo s njim. Otac nije govorio. Prodao ga negdje? Ili možda odveo u šumu i ustrijelio starom lovačkom puškom? Uglavnom, sad je u toj maloj mahali bio mir.

Ibro je kasnije bio zidar. Čitav svoj život. Mnogo je kuća ozidao. I koječega drugog. Nisu mu mogli nateći maltera koliko je bio brz. I pjevušio pritom. Napokon je i djevojčin otac otišao. Nasljednici su, kao što svuda biva, jedva dočekali da obore orah. “Struhnulo je to”, govorili su da opravdaju čin. Obilo im se to o glavu, jer kad su htjeli prodati orahovinu najčešći odgovor je bio “Struhnulo je to”. Grijali su se u zimskim noćima i možda se poneko nečeg sjećao. Sve je brzo izgorjelo.

Na kraju je ostao samo golemi panj koji im je pričinjavao mnogo muka. Jedva su ga izvadili iz zemlje. Ostala je samo rupa u kojoj se ništa više nije moglo razaznati. Zaista, od pradjedovskog imanja, kuće i voćnjaka ostala je samo ta rupa. Stjecajem okolnosti, naslijeđe se pretočilo u muhadžirsku tugu.

A Ibro? Nikad više nije spominjao tu djevojku iz mladosti. Zastao sam na onom mjestu odakle je otprilike fotograf vidio svoj prizor. Držao sam fotografiju u ruci. Sve je bilo isto i sve je bilo drukčije. Daleke moje rođake smiješile su se kao da to znaju. Kuća iza njih treptala je svojim pendžerima. I sa strane, u daljini, podrhtavao je gorostasni orah.

PROČITAJTE I...

“Podsjetio si me na mene, na moju mladost, pjesmu, igru, narodna veselja, teferiče, na momke koji su me begenisali i iza akšama dolazili pod moj prozor, dozivali me, ja se nisam odazivala, to se nipošto nije smjelo, takav je adet bio, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na krevetu i po glasu razaznavala ko je ko... Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su zato i dolazili, molili da se pojavim na pendžeru, makar na časak da me vide...”

Odlazak saborca, čak iako ga nisi poznavao, nikad nije jednostavan. Premda naokolo gori, za tebe u tom momentu sve prestane. Kao bez zvuka, jednim sam okom gledao u njegovo lice, a drugim u vojnike koji su pucali. A onda se odjednom vratiš, kao da izroniš. Mirniji, staloženiji, odlučniji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!