fbpx

NOVOPAZARAC OD KOJEG JE BIO BOGATIJI I MOĆNIJI SAMO SULTAN

Iskender Čelebija bio je poslije sultana Sulejmana Veličanstvenog Zakonodavca (1520–1566) najbogatiji čovjek u Osmanskom carstvu, daleko bogatiji i od velikog vezira Ibrahim-paše Pargalije (1523–1536), s velikim autoritetom i utjecajem, što će na kraju izazvati veliku ljubomoru i sujetu kod spomenutog velikog vezira, zahvaljujući čijim će podmuklim i lažnim optužbama i spletkama Iskender Čelebija biti najprije smijenjen s dužnosti defterdara i zatvoren 4 mjeseca i 20 dana, a potom i obješen

 

 

Piše: Esad RAHIĆ

U seriji Sulejman Veličanstveni u nekoliko epizoda imali smo priliku gledati bespoštedni sukob između velikog vezira Ibrahima Pargalije i moćnog defterdara (ministra finansija) Iskendera Čelebije, čovjeka koji je bio treći po utjecaju u Osmanskom carstvu, odmah poslije sultana i velikog vezira, a drugi čovjek po bogatstvu, odmah iza sultana. Nažalost, ovaj konflikt s velikim vezirom završio se tragično po defterdara, koji je obješen u Bagdadu na osnovu Ibrahimovih lažnih optužbi, što će kasnije biti jedan od glavnih argumenata za sultanovu odluku da likvidira svog zeta i velikog vezira Ibrahima Pargaliju. Defterdar Ibrahim Čelebija rodom je iz Novog Pazara i on će postaviti temelje kasnije bošnjačke dominacije na osmanskom dvoru. Sve do tragične smrti defterdar Iskender Čelebija bio je čovjek koji je uživao izuzetno sultanovo povjerenje.

KO JE ISKENDER ČELEBIJA

Do našeg doba očuvana je u Novom Pazaru Iskender Čelebijina džamija, poznatija u narodu pod nazivom Melajska džamija, po Mustafi Melajcu, koji se u periodu između svjetskih ratova starao o održavanju džamije. Ova se džamija prvi put spominje u popisu iz 1528. godine. Zahvaljujući tome, njegovo ime nije u potpunosti zaboravljeno u njegovom rodnom gradu. Nažalost, Novopazarci, Sandžaklije i uopće Bošnjaci ne znaju skoro ništa o ovoj izuzetno važnoj ličnosti koja je ostavila dubok i neizbrisiv trag u historiji Osmanskog carstva. On je od svih Sandžaklija koji su živjeli u doba osmanske vladavine ostvario najznačajniju karijeru i s njim se može porediti samo Sari Sulejman Murvetović Prijepoljac (veliki vezir od 1685. do 1687. godine) i Damad Mehmed Adil Ferid-paša Efendić (bio je veliki vezir u dva perioda, od 4. marta do 2. oktobra 1919. i od 5. aprila do 21. oktobra 1920. godine), čiji je otac Sejid Hasan Izet Efendić rodom iz sela Potoci kod Pljevalja, jedina dva čovjeka porijeklom iz Sandžaka koji su obnašali funkciju velikog vezira. Napominjem da do sada niko nije napisao biografiju Iskendera Čelebije, izuzetnog čovjeka, čime ispravljamo jednu veliku historijsku nepravdu.

Iskender Čelebija, iako nije bio veliki vezir već defterdar (ministar finansija u periodu od 1525. do 24. oktobra 1534. godine), ostavio je mnogo značajniji utjecaj u historiji Osmanske imperije i od velikog vezira Sari Sulejmana Murvetovića Prijepoljca i od Mehmeda Adila Ferid-paše Efendića.

Ko je taj znameniti Novopazarac? Rođeni je brat Sinan-bega, koji je ostavio iza sebe najbogatiji novopazarski vakuf, a koji je i sam 1517. godine obnašao funkciju defterdara tada još uvijek princa i prestolonasljednika Sulejmana i bio je i zvornički sandžak-beg. Iskender Čelebija bio je poslije sultana Sulejmana Veličanstvenog Zakonodavca (1520–1566) najbogatiji čovjek u Osmanskom carstvu, daleko bogatiji i od velikog vezira Ibrahim-paše Pargalije (1523–1536), s velikim autoritetom i utjecajem, što će na kraju izazvati veliku ljubomoru i sujetu kod spomenutog velikog vezira, zahvaljujući čijim će podmuklim i lažnim optužbama i spletkama Iskender Čelebija biti najprije smijenjen s dužnosti defterdara i zatvoren 4 mjeseca i 20 dana, a potom i obješen.

Odnosi između ovih dviju vodećih ličnosti u doba Sulejmanove vladavine nisu bili uvijek takvi. Nekad su čak bili ispunjeni velikim prijateljstvom, međusobnim poštovanjem i čak bliskim rodbinskim vezama. Obično se misli da je Ibrahim Pargalija napravio blistavu karijeru samo zahvaljujući svom dobrotvoru, zaštitniku i prijatelju sultanu Sulejmanu Veličanstvenom. Ibrahim Pargalija došao je do svih visokih državnih funkcija, pa i funkcije velikog vezira, zahvaljujući i nesebičnoj pomoći našeg Iskendera Čelebije. Gledaoci glamurozne serije o sultanu Sulejmanu Veličanstvenom vjerovatno misle da je princeza Hatidže, Sulejmanova sestra, jedina supruga Ibrahima Pargalije. Istina je potpuno drugačija. Prije princeze Hatidže Ibrahim je bio oženjen s kćerkom defterdara Iskendera Čelebije i, kada je postao veliki vezir, bio je Iskenderov, a ne Sulejmanov zet. Sultan Sulejman veoma je cijenio Iskenderove sposobnosti i imao je bezgranično povjerenje u njega.

Iskender Čelebija bio je povezan s najistaknutijim stranim trgovcima u Istanbulu i preko njih s velikim preduzetnicima na Zapadu. Alivizo Griti, prvak mletačke naseobine u osmanskoj prijestolnici, nesumnjivo je s njim bio u bliskim odnosima: udešavali su poslove i dijelili dobit; jedan drugom nalazili su oslonac u stjecanju utjecaja. Uporedo s tim, ima pouzdanih nagovještaja da su se i Ibrahim i Griti približili bar godinu ili dvije prije nego što je prvi postao veliki vezir, a drugi najugledniji kršćanin u Istanbulu. Orodivši se s Iskenderom Čelebijom, Ibrahim je i s Mlečanima stupio u svesrdnije prijateljstvo, pa je ubrzo i on našao udjela u njihovim trgovačkim i novčanim poslovima. Zbog toga je Ibrahimov uspon do zvanja velikog vezira i njegovom tastu Iskenderu Čelebiji i Gritiju obećavao i otvarao nove mogućnosti za neograničeno i sigurno razvijanje poslova i enormno bogaćenje.

Iako se maja 1524. godine Ibrahim Pargalija oženio sa Sulejmanovom sestrom Hatidžom i postao damad (sultanov zet), uz neviđeno sedmodnevno svadbeno veselje, odnosi bivšeg zeta i tasta nisu se bitnije poremetili, a i odnosi defterdara Iskendera Čelebije sa sultanom Sulejmanom ostali su i dalje čvrsti i puni povjerenja.

UZROCI KONFLIKTA VELIKOG VEZIRA I DEFTERDARA

Postoje izvjesni nagovještaji da se Iskender Čelebija počeo udaljavati od Ibrahima poslije povratka iz rata 1532. godine, kad je krenulo došaptavanje onih uglednih Turaka koji su, oslanjajući se na uličnu gomilu, sve češće izjavljivali da carstvo pravovjernih treba spašavati od uljeza kakav je veliki vezir i kakvi su mahom i svi oni koji se oko njega okupljaju. Ne treba ni najmanje potcijeniti utjecaj sultanije Hurem na Iskendera Čelebiju, koja je bila ljuti protivnik velikog vezira Ibrahima jer je podržavao princa Mustafu, sina starije sultanije Mahidervan, i koja nije mogla poželjeti jačeg saveznika od najbogatijeg i najutjecajnijeg čovjeka poslije sultana defterdara Iskendera Čelebije.

Do otvorenog sukoba između Iskendera i Ibrahima doći će tokom Osmansko-perzijskog rata (1533–1535), koji je poznat i pod imenom Iračka ekspedicija. Sultan je za seraskera (vrhovnog vojnog zapovjednika) osmanske vojske imenovao velikog vezira Ibrahima Pargaliju, a za ćehaju (zamjenika vojnog zapovjednika) defterdara Iskendera Čelebiju i ne pitajući da li se s time slaže vezir Ibrahim.

Bezmjerno bogat, gotovo svemoćan, siguran u sultanovoj milosti, Iskender Čelebija učestvovao je u pohodu kao najvještiji da preuzme zaplijenjeno blago, sprovede popis stanovništva i utvrdi poreske obaveze u osvojenim zemljama. Ibrahimu je sultan još prije polaska savjetovao da koristi i uvažava savjete, mišljenje i iskustvo sposobnog defterdara. Još sam početak pohoda nagovijestio je da će ova vojna ekspedicija biti kobna najmanje za jednog, a ispostavilo se da je bila tragična za obojicu najmoćnijih ljudi poslije sultana.

Ibrahim je još prije pohoda ljubazno zamolio defterdara da u pohod naoruža i povede ne 30 dobro naoružanih ratnika konjanika, koliko je bio obavezan, već 110 više, odnosno 140. Iskender Čelebija poveo je ukupno 110 ratnika, uključujući u tu cifru i onih 30 što je imao redovnu obavezu. Već ovo je povrijedilo sujetu i ponos Ibrahima. Podozrenje je defterdar kod velikog vezira izazivao i time što mu je prkosio i većim brojem i ljepšom odjećom svoje pratnje, čime mu je javno dokazivao da je mnogo bogatiji od njega. Osim toga, Iskender Čelebija, kao prvi zamjenik seraskera, nije se odvajao od velikog vezira i često mu je otvoreno i bez straha pred svima proturječio i davao primjedbe na neke njegove odluke i poteze.

Povod za rat dale su međusobne izdaje pograničnih namjesnika. Šerif-beg, han iz Bitlisa, otpao je od sultana i poklonio se šahu Tahmaspu Prvom (1524–1576), a Ulama-beg, namjesnik Azerbejdžana, izdao je perzijskog šaha Tahmaspa i priznao osmansku vlast (za vrijeme vladavine sultana Bajazita II Ulama-beg izdao je spomenutog sultana i prešao na stranu šaha).

I jedan i drugi postali su svjesni da će se s ovog pohoda živ moći vratiti samo jedan od njih dvojice. Zato su beskompromisno krenuli u međusobni obračun i niz podvala i zavjera. Prvi je u akciju krenuo Ibrahim pohapsivši 30 Čelebijinih ljudi koji su tovarili deve s blagom koje pripada carskoj vojnoj hazni (riznici). Nakon strašnih muka na koje su stavljeni, oni su “priznali” da su po nagovoru defterdara htjeli opljačkati ovo blago, iako to nije bilo istinito. Poslije toga, svih 30 je pobijeno, a Ibrahim je otvoreno za ovaj nemili događaj optužio defterdara. Ulama-beg, koji je nedavno izdao šaha i prešao na sultanovu stranu, udružio se tajno s Čelebijom protiv velikog vezira i, izigravajući dobronamjernog savjetnika koji najbolje poznaje ove prostore, davao mu je pogrešne savjete kako bi povlačenjem neadekvatnih postupaka izgubio milost sultana i propao. U zavjeru se aktivno uključio i defterdar Sirije Nakaš Alija, poznati smutljivac i spletkar, koji je, potpirujući ovaj sukob i podvaljujući Čelebiji, očekivao njegovu propast, nakon koje se nadao da bi on mogao biti imenovan za ministra finansija. Oponašajući Ulamin primjer, Zulfikar-han, perzijski namjesnik Bagdada, poslao je Sulejmanu ključeve Bagdada i tamo se nadao oduprijeti šahu, ali su ga pristalice šaha ubile i povratile Bagdad pod vlast šaha. Sulejmanova vladarska čast nalagala je da odbrani otpali Bitlis i Bagdad.

Veliki vezir dogovorio se sa sultanom pri polasku na pohod krajem 1533. godine da vojska ide maršrutom Haleb – Diyarbakır – Mosul – Bagdad, pri čemu bi u toku jesenje ravnodnevice serasker osvojio Bitlis, a sultan bi trebao do proljetne ravnodnevice doći i osvojiti Bagdad. Ulama-beg je zlonamjerno predlagao seraskeru da se privremeno odrekne marša na Bagdad i najprije osvoji šahovu prijestolnicu Tebriz. Ako bi Ibrahim pristao na ovaj plan, Iskender i Ulama očekivali su da će vojska doživjeti katastrofu u gudurama gdje su ih već vrebale perzijske čete.

Već 21. oktobra 1533. godine Osmanlije su ponovo zauzele Bitlis, a serasker je imao namjeru prezimiti u Halebu. Do proljeća su se predale perzijske tvrđave Adilšuvaz, Ardžiš i Ahlat.

Već 14. maja 1534. godine čulo se da je perzijski vladar napustio prijestolnicu Tebriz, ostavivši je bez odbrane. Ulama-beg je savjetovao da prvo zauzmu perzijsku prijestolnicu, nakon čega će Bagdad lahko pasti. Iskender i Ulama su se nadali da će Ibrahimovo slavoljublje nasjesti na ovaj prijedlog jer je teško odoljeti časti da neko bude osvajač neprijateljske prijestolnice. I Ibrahim je zaista prihvatio ovaj prijedlog. Iskender i Ulama nadali su se da će Ibrahim, našavši se tako u neprijateljskom okruženju, doživjeti vojnu katastrofu. Osmanlijskoj vojsci predale su se usput tvrđave Aunika, dobro utvrđeni Van, Harem, Bidkar, Ruseni, Hul, Tenuz, Avnik, Bajezid, Vajtan i Ihtiman. Ibrahim je slavio svoj svečani ulazak u Tebriz 13. jula 1534. godine. Pošto se grad dobrovoljno predao, Ibrahim je zabranio njegovo pljačkanje. Uskoro se pročulo da se na okolnoj visoravni okupila perzijska vojska koja bi mogla ugroziti grad. Ulama-beg je predložio da mu se da oko 10.000 vojnika s kojima će kao dobar poznavalac ovog područja uništiti neprijatelja. Ulama-beg je vojsku namjerno poveo u planinske klance gdje će ona doživjeti katastrofalan poraz.

ISKENDER ČELEBIJA, ŽRTVA IBRAHIMOVIH LAŽNIH OPTUŽBI

Uprkos ovom porazu, Ibrahim je bio na vrhuncu moći i slave. On je počeo izdavati naredbe na kojima je, umjesto uobičajene titule “cijenjeni serasker”, počeo se potpisivati kao “njegovo veličanstvo serasker-sultan”. Iskender Čelebija mu je otvoreno pred svima prigovarao: “Imamo već jednog sultana”, dok je Ulama-beg opravdavao ovaj postupak činjenicom da je šah dozvoljavao svojim kurdskim beglerbegovima da nose titulu sultana. Ibrahim je počeo javno zastupati prijedlog da se od odvojenih perzijskih teritorija formira posebna država čijeg bi vladara imenovao sultan, a koji bi priznavao sultanovu vrhovnu vlast. Ta bi država bila tampon-zona između osmanske i perzijske države i onemogućila bi njihove daljnje sukobe. Iskender Čelebija sumnjao je da Ibrahim želi biti sultan te nove države ili čak možda svrgnuti s vlasti i samog Sulejmana.

Već 13. juna 1534. godine kreće iz Uskudara druga osmanska vojska pod komandom samog sultana, a 20. septembra iste godine sultan stiže u Tebriz.

Sultanu je serasker Ibrahim predlagao da vojska prezimi u Tebrizu, a na proljeće da se krene prema Bagdadu. Ćehaja Iskender Čelebija predložio je da se ne ostaje u Tebrizu u neprijateljskom okruženju, već da se odmah krene prema Bagdadu i tamo prezimi. On je bio zadužen za sigurnosne mjere. Sultan je prihvatio Iskenderov prijedlog. Već je zahladilo pa je prolaženje planinama prema Hamadanu bilo vrlo otežano. Mnogo je tegleće marve izgubljeno, a zbog kišom raskvašenih puteva zakasnilo je topništvo. Još su teži bili putevi s druge strane Hamadana u klancima Elved i Orontes. Mnogo je tegleće marve palo, stotinu postolja za topove spaljeno je zbog teškoća prijevoza, a topovi su zakopani u zemlju. Za sve ove nevolje serasker je optužio defterdara pred sultana i on je razriješen dužnosti 24. oktobra 1534. godine. Oduzeti su mu posjedi, a on je zatvoren. Uz velike teškoće i ljudske i materijalne gubitke, napredovalo se prema Bagdadu, čiji je zapovjednik Mehmed Teke doduše poslao pismo kojim javlja da će se pokoriti, ali je ipak otišao sa svim svojim četama. Veliki vezir išao je naprijed da zaposjedne grad bez odbrane, što se i dogodilo 31. decembra 1534. godine. Pošto se i Bagdad predao bez borbe, serasker je zabranio njegovo pljačkanje.

Za vrijeme zime, koju su proveli u Bagdadu, Ibrahim je kovao plan kako da potpuno uništi smijenjenog Čelebiju. On je uspio uvjeriti sultana i divan da defterdarovi potezi i propusti zaslužuju smrtnu kaznu, na šta je i sultan na divanu pristao. Iskender Čelebija osuđen je na smrt, javnim vješanjem na bagdadskom trgu Atmejdanu, kao neki kriminalac, čime ga se željelo dodatno poniziti. To je učinjeno 13. marta 1535. godine, a po nekim izvorima, pred samo vješanje Iskender je rekao da ga nevina vješaju na osnovu laži i spletki Ibrahimovih, koji sprema zavjeru i izdaju jer želi da bude sultan. I u snu iste večeri Sulejmanu se prikazao obješeni Iskender, koji je ponovio sličnu tvrdnju sultanu, nakon čega je Sulejman definitivno uvidio da je i on žrtva Ibrahimovih spletki i ambicija i javno uzviknuo da se neće smiriti dok u isto doba naredne godine i Ibrahim ne doživi istu sudbinu. To će se zaista dogoditi naredne, 1536. godine, u noći između 14. i 15. marta, kada će Ibrahim biti na spavanju, po sultanovom naređenju, zadavljen u palači Topkapı Sarayı. Sahranjen je bez ikakvog obilježja pored derviške tekije u Galati. Tako se Iračka ekspedicija završila kobno po oba najmoćnija čovjeka tog doba u Osmanskom carstvu, čiji čak ni mezarevi nisu dostojno obilježeni.

DOMINACIJE BOŠNJAKA NA OSMANSKOM DVORU

Bogatstvo Iskendera Čelebije dosezalo je nevjerovatne razmjere. Dok je veliki vezir Ibrahim Pargalija imao 1.700 robova, Iskender Čelebija imao je 6.000-7.000 robova, među njima 300 sa zlatnim kapama, dok je Ibrahim imao 100 robova sa zlatnim kapama. Ovo bogatstvo u robovima nije bila samo tašta želja Čelebije, već prije svega briga da spremi državi vrijedne, mlade i sposobne kadrove. Među mladićima koje je uzeo k sebi bio je i Mehmed Sokolović i još puno drugih mladih Bošnjaka, od kojih će mnogi kasnije obnašati najviše funkcije u državi. Među tim robovima bješe ih sedam koji kasnije postadoše veliki veziri: Mehmed-paša Sokolović Visoki (Tavil), Pertev-paša Hercegovac, Pijale-paša, Ahmed-paša, Muhamed-paša, Lala Mustafa-paša i Husein-paša. Bogatstvo svih ovih sedam navedenih velikih vezira zajedno je bilo znatno manje od bogatstva Čelebije. Zatim postadoše beglerbezi: Kolabi-paša, Behram-paša i Urus Hasan-paša.

Iskenderovo svekoliko blago, silna dobra i mnogobrojno roblje bi oduzeto i pripade sultanu.

Iskender Čelebija bio je veliki zaštitnik i finansijski pokrovitelj divanskih pjesnika i uopće umjetnika, kao i obrazovanja ljudi. Mnogi pjesnici ka što su Hajali, Bursali Rahmi, Jahja-beg Tašlidžali, Ishak Čelebi, Nihali Čelebi, Dželal Beg, Figani, Basiri, Hariri, Rijazi, Latifi, Gazali, Emani, Refiki i Fevri isticali su njegove vrline i uživali njegovu zaštitu i finansijsku potporu.

Novopazarac Iskender Čelebija postavio je osnove dominacije Bošnjaka na osmanskom dvoru u 16. i početkom 17. stoljeća. Njegovi bivši robovi bošnjačkog porijekla koje je on forsirao, školovao i pripremao za državne poslove postajali su skoro jedan za drugim najviši državni dostojanstvenici koji su upravljali Osmanlijskim carstvom. Njegov sljedbenik i prijatelj Bošnjak Rustem-paša Opuković rodom iz Butmira kod Sarajeva postaje sultanov zet i moćni veliki vezir. Rustem-paša je, a ne Mehmed-paša Sokolović, obnovio Pećku patrijaršiju 1557. godine. Interesantno je da su u zlatnom periodu Osmanlijskog carstva, odnosno u periodu od 1453. do 1611. godine, dakle u razdoblju od 158 godina, 99 godina obavljali funkciju velikog vezira Bošnjaci. Ogromne zasluge za to ima Novopazarac defterdar Iskender Čelebija, koji je namjerno i planski na svom dvoru okupljao, pripremio i iškolovao puno svojih sunarodnjaka, mladih i perspektivnih Bošnjaka, iz čijih redova će kasnije sedmerica postati veliki veziri, a mnogi drugi visoki osmanlijski državni funkcioneri i dostojanstvenici.

 

 

PROČITAJTE I...

Naučnici, međutim, vjeruju da će ono što se sada dešava u Italiji i Španiji, nažalost, uskoro stići i druge zemlje. Ono što ćemo vidjeti u SAD-u bit će katastrofalno.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!