fbpx

Novi migracioni val: Turska ima potpuno pravo otvoriti granice izbjeglicama

Niko ne može osuđivati Tursku zbog otvaranja granica, pogotovo ne nakon što je upravo ta zemlja više od svih drugih učinila za sirijske izbjeglice. Isto tako, niko nema pravo kritizirati ovu tursku odluku jer je jedino ona na meti terorističkih grupa iz Sirije, te jedino turski vojnici ginu kako bi zaštitili sigurnost svoje domovine i spriječili nove masakre u Siriji

 

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KASLI

Do sada je Turska u više navrata spominjala da će, ako se situacija ne promijeni, biti primorana otvoriti svoje granice. Evropska unija i druge zemlje to nisu shvatale ozbiljno, niti je bilo ko pridavao posebnu pažnju onome s čime se u vezi s izbjegličkom krizom suočava Turska. Nakon otvaranja granica, predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan naglasio je da su prije nekoliko mjeseci upozoravali na ovaj scenarij, ali da ih niko nije shvatao ozbiljno, te da će granice i ubuduće biti otvorene.

U svom obraćanju početkom sedmice turski predsjednik rekao je da je nakon otvaranja granica počeo stalno dobivati telefonske pozive, što ukazuje ponovo na paniku koja se stvorila u drugim zemljama. I u nedavnom ekskluzivnom intervjuu s predsjednikom Turske, objavljenom u Stavu, Erdoğan je istakao da se zbog stalnih napada u Idlibu povećava broj novih izbjeglica koje žele ući u Tursku, ali da njegova zemlja više ne može sama podnositi novi migracioni val. A do tog bi vala došlo da Turska nije započela vojnu operaciju u Idlibu. Pretpostavlja se da ima približno milion i po izbjeglica koje žele iz Sirije doći u Tursku, što bi predstavljalo dodatni veliki teret za ovu državu i za njen narod.

Turska je jedina država koja je od samog početka rata u Siriji otvorila svoje granice i primila sve one, bez obzira na vjeru i naciju, koji su, bježeći od Asadovog režima i zločina, potražili utočište u Turskoj. Trenutno se u ovoj zemlji nalazi približno četiri miliona izbjeglica i migranata, od čega su oko 70 posto žene i maloljetna djeca, ali Turska izbjeglice nije samo primila već im je omogućila i dostojanstven život u kampovima u kojima su uvjeti mnogo bolji nego u izbjegličkim centrima u bilo kojoj drugoj državi. U Turskoj se ne može naići na izbjeglice koje spavaju u šatorima, u blatu, kao što je slučaj u Francuskoj, naprimjer. Osim toga, djeci je omogućila školovanje, izbjeglice imaju sve što je neophodno – od hrane do zdravstva.

Turska je do sada potrošila približno četrdeset milijardi dolara na izbjeglice. Ne samo izbjeglicama koje se nalaze u Turskoj već i onima koji se nalaze u Siriji, a koji su u potrebi, turske humanitarne organizacije konstantno dijele pomoć. S druge strane, iako je Evropska unija obećala ukupno šest milijardi eura pomoći, do sada nije ispunila to obećanje. Umjesto ispunjenja obećanja, stizala su samo “tapšanja po ramenu” i dodatna obećanja, te tu i tamo poneka čestitka.

U svjetskim medijima više se “dizalo u nebesa” kada se u Engleskoj ili Njemačkoj objavi neka pozitivna priča o porodicama izbjeglica koje su u ovim zemljama primljene, nego sve ono što je proteklih godina Turska učinila za milione izbjeglica. Mnogi su jedva čekali bilo kakvu priliku da osude Tursku, pogotovo kada su u pitanju ljudska prava, a danas, kada Grčka baca suzavac na djecu, ili čak puca na izbjeglice koje se nalaze na ulazu u ovu zemlju, to niko ne osuđuje. I od samog početka izbjegličke krize većina nije osuđivala one koji su postavljali bodljikave žice na granice, dok je istovremeno Turska primala sve koji su tražili sigurnije utočište.

Štaviše, malo koga uopće je zanimalo šta se dešava s izbjeglicama u Turskoj – koliko je potrošeno novca, kako ih se snabdijeva osnovnim potrepštinama, gdje su smješteni, u kakvim su uvjetima djeca kojih je više od milion. Malo su koga zanimali i problemi s kojima se turski narod susreće zbog pojedinaca među izbjeglicama koji iskorištavaju pruženu ruku pomoći, te to da oni na neki način predstavljaju problem turskom narodu. Upravo su izbjeglice bile i razlog gubljenja određenog broja glasova vladajuće AKP stranke na posljednjim izborima, jer je mnoštvo nezadovoljnika tolikim brojem prihvaćenih izbjeglica, pogotovo dok turski vojnici ginu u Siriji.

Uprkos tome, Vlada Turske nije odustajala od pomaganja. Da su im bili bitni samo izbori, odnosno izborna pobjeda naspram ljudskosti, mogli su i tada otvoriti granice, ali su ipak na prvo mjesto stavili humanost bez obzira kako će se to odraziti na izborne rezultate. S druge strane, Turska je vojnim operacijama koje je do sada uspješno izvela u Siriji najavila formiranje sigurne zone u kojoj bi se izbjeglice mogle vratiti u svoju domovinu, što je na kraju i najispravnije rješenje ovog problema. Međutim, ni u tim namjerama Turska nije dobila međunarodnu podršku, već su mnogi kritizirali njene vojne operacije ne misleći o značaju povratka izbjeglica u Siriju, jer teret s kojim se nosi Turska čini se da nikome nije bitan.

Naši domaći analitičari i pojedini opozicioni političari, koji inače jedva dočekaju povod da kritiziraju Tursku, osuđivali su turske vojne operacije predstavljajući ih u skroz drugačijem svjetlu, a ni situacija s izbjeglicama u Turskoj našu javnost nije posebno zanimala. Ako nama nekoliko hiljada izbjeglica predstavlja problem, pa čak i strah, stavimo se samo na tren u “kožu” Turske, u kojoj ih je četiri miliona. Četrdeset milijardi dolara koje je do danas Turska potrošila na izbjeglice iznosi oko osam godišnjih budžeta države Bosne i Hercegovine (uključujući oba entiteta), što je i više nego dovoljno da shvatimo koliki je obim turske pomoći.

Ipak, danas, kada je situacija promijenila smjer te kada su izbjeglice naišle na otvorena vrata izlaza iz Turske, sve su se zemlje “probudile”, te se počele, sve više i više, zanimati za taj problem. Mnogi sada govore šta bi to Turska trebala uraditi, ponovo se čuju izjave kako Turskoj treba pružiti podršku, a do jučer niko nije čuo vapaj ove zemlje da više ne može sama podnositi izbjegličku krizu. Slična je situacija i kod nas, pojedinci se pitaju “a šta ako te izbjeglice završe u Bosni i Hercegovini?”, s obzirom na to da do sada nismo bili u stanju odgovarajuće se pobrinuti ni za nekoliko hiljada izbjeglica.

Ova je briga opravdana. Početkom sedmice broj izbjeglica koji je napustio Tursku prešao je stotinu hiljadu, te je sasvim osnovano da se zapitamo šta ako određeni broj njih dođe u Bosnu i Hercegovinu. Koliko smo uopće na to spremni, poduzimamo li bilo šta u vezi s tim potencijalno ogromnim problemom?

Otvaranjem granica Turska nije niti jednoj osobi uskratila pomoć niti bilo koga tjera da napusti Tursku – odlaze samo oni koji to žele. Sasvim je normalno da se u ovoj novonastaloj situaciji sve države zabrinu za sebe, odnosno šta s novim migracionim valom. Isto tako, niko nema pravo kritizirati ovu tursku odluku jer je jedino Turska na meti terorističkih grupa iz Sirije, te jedino turski vojnici ginu kako bi zaštitili sigurnost svoje domovine i spriječili nove masakre u Siriji. Također, očigledno je da je Evropska unija tek sada počela ozbiljno shvatati turske poruke kada su u pitanju izbjeglice, ali izgleda da su zakasnili.

Prethodni članak

Mladi Hitler

PROČITAJTE I...

Zvaničnici Dobre partije u naporima su da se distanciraju od HDP-a, između ostalog, posegli i za revizijom historije tvrdnjama kako Ekrem İmamoğlu (rođen Mudafa) nikad nije bio njihov kandidat za gradonačelnika Istanbula, a u naporima da se distanciraju od CHP-a negirali postojanje Nacionalnog saveza. Znači, na neki način “business as usual” ili povratak na “normalu”

Uvjeti u kampovima u Grčkoj u kojima borave izbjeglice nisu ni blizu osnovnim uvjetima potrebnim za život neke osobe. Sama činjenica da u kampovima namijenjenim za približno šest hiljada osoba boravi više od trideset i pet hiljada izbjeglica dovoljno govori o mogućnostima i uvjetima za život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!