Noć dobro uštimanih vještaca u Bratislavi: Bošnjaci, ruku pod ruku i oprez za zube

Na koncu, i političko-društvene okolnosti unekoliko podsjećaju na 1992. godinu. Među Bošnjacima najmanje je deset političkih struja, blokade su konstituiranja vlasti, otvoreno se poziva na secesiju i raspad države, mladi lideri uzgajaju radikalizam iz kojeg će se izvoditi muslimanska prijetnja, susjedi se naoružavaju, prijeti se formiranjem parapolicijskih formacija... Stoga, Bošnjaci, ruku pod ruku i oprez za zube.

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

 

Dva strateška vanjskopolitička prioriteta BiH, definirana dokumentom nazvanim Smjernice vanjske politike BiH, jeste ulazak u NATO i Evropsku uniju. Ta su dva prioriteta do trenutka dolaska Dodika na vlast bili jedna od rijetkih stvari u kojima su se svi narodi u BiH razumjeli. Srbi su ih podržavali, uvidjevši da od NATO-a, bez obzira na to što su od njega bombardirani, imaju garanciju životne sigurnosti.

Kao što je poznato, srpski politički establišment u BiH protivi se danas javno članstvu u NATO-u. Drskost je to koja je došla uz ohrabrenje Rusa, a praćena ignorantskim odnosom Zapada spram BiH. Također, većina nadobudnih medija i komentatora aktuelne sporove oko sastavljanja vlasti na državnom nivou, a koje se tiču usvajanja ANP-a, svode na ravan tri nacionalistička lidera ili tri feudalca koji se ponovo ne mogu dogovoriti, a kada se svađaju, onda to navodno rade po dogovoru. Nameće se posve bolesna i iskrivljena teza da, ako se ANP usvoji, dobiva Bakir Izetbegović, a ako se ne usvoji, dobiva Milorad Dodik.

Ista se vrsta umjetne konfrontacije u javnosti stvara u vezi s promjenom Izbornog zakona koju forsira Dragan Čović. Neko želi ostaviti dojam da “Bakir nešto ne da ili odbija” iako se pitanje Izbornog zakona proteže već desetak godina, a Čović je do sada odbio sve što su predlagali međunarodni faktori. Pa, gdje tu dobiva ili gubi Bakir, jer, pitanje pristupanja NATO-u državno je pitanje, pitanje izbornog zakona državno je pitanje. Bakir Izetbegović to nikad nije postavljao kao svoje lično pitanje ili pitanje isključivo bošnjačkog naroda, ispravno shvatajući da dobivaju svi kada dobiva država.

S druge strane, međunarodna zajednica uokvirila je ustav kroz Dejtonski sporazum i kroz instituciju visokog predstavnika, dala je izlaz iz kriza kroz Bonske ovlasti, koje ne koristi, a istodobno traži da nepomirljivi politički koncepti sjednu i dogovore se. Ovakvo političko uređenje s pravom se vidi kao omča oko vrata državi, a srpska i hrvatska politika uz indolentnost međunarodne zajednice tu omču sve više zatežu. Upravo je zato komično kada Ambasada SAD‑a poruči da se treba manje pričati, a više raditi na reformama.

Stoga i ne čudi reakcija Bakira Izetbegovića na izjave američkog izaslanika za Balkan Matthewa Palmera. Izetbegović je primijetio pasivnost američke politike, izjednačavanje krivice i uz to posve neshvatljivo glorificiranje rada Vlade Kantona Sarajevo i njenih “mladih građanskih lidera”.

Komičnost pojačava činjenica da se među tim mladima nalaze i omladinci Ibrahim Hadžibajrić, Fahrudin Radončić i Nermin Nikšić. Dok Palmer SDA etiketira kao nacionalističku, uz bok SNSD-u i HDZ-u, mladi građanski lider Dino Konaković opasno šuruje s notornim radikalima. Bez sumnje to ustvrđujemo jer smo budno pratili interakcije na društvenim mrežama prilikom nedavnih izbora za reisul-ulemu IZBiH, kada su glavnog pokrovitelja vehabizma na Balkanu Muamera Zukorlića podjednako podržavali aktivisti Konakovićeve stranke i svekoliki auditorij raznih opskurnih daija.

Zukorlić je pritom javno obznanio da je spreman mijenjati mezhepsku doktrinu Islamske zajednice, što već provodi u Sandžaku postavljajući na funkcije imame koji ne slijede tradiciju bosanskog islama. Ova sprega osvjedočenih radikala i navodnih mladih građanskih lidera vrlo je opasna jer se ozvaničila ne samo direktnom saradnjom političkih stranaka Zukorlića i Konakovića nego i finansijskom pomoći koju mladi Dino uručuje pokrovitelju daija.

Na sve to će uspavani Valentin Inzko u UN-u ponovo reći da je zabrinut za stanje u BiH, dok Milorad Dodik izjavljuje da će na posebnoj sjednici Narodne skupštine RS-a biti predloženo da se odbace bonska ovlaštenja kao nezakonita i sve posljedice takvih ponašanja dosadašnjih visokih predstavnika. Pritom je Dodik za razna lobiranja do sada potrošio desetke miliona maraka, a nije poznato da je time osigurana ijedna investicija, privreda RS-a i dalje grca u blatu, a njegov režim ne može se pohvaliti ni da je za uloženi novac dobio bilo kakve vanjskopolitičke signale o mogućem otcjepljenju.

Hrvati prijete trećim entitetom, a apsolutno su netalentirani da dovedu bilo kakve ozbiljne investicije u Hercegovinu. Nisu bili kadri privući sadnju tuceta sadnica kajsija, ali su zato uništili perspektivni “Aluminij”. Jedino za šta je Dragan Čović pokazao talent jeste cvjetajući posao s kladionicama.

I Čović i Dodik odavno se kockaju s državnim interesima, a što je najgore, s obzirom na međunarodnu zajednicu, dobro im ide. Posljednji šamar državi došao je iz Bratislave, gdje su se susreli bivši visoki predstavnik Miroslav Lajčak, Dodik i Čović, baš po uzoru na Matu Bobana i Radovana Karadžića, koji su se sastali u Grazu 1992. godine i usaglasili operionalizaciju podjele Bosne dogovorenu u Karađorđevu 1991. između Tuđmana i Miloševića. Ne zaboravimo Lajčakovu izjavu iz 2009. da je “BiH mrtav konj” jer očito da se ide prema osedlavanju neke nove podjele.

Naime, Lajčak predsjedava OSCE-om i djeluje kao ministar vanjskih poslova Slovačke, a s Dodikom i Čovićem razgovarao je o krizi vlasti u BiH. Diplomatski skandal ogleda se u pozivanju na sastanak samo jednog od tri člana Predsjedništva BiH i političke predstavnike samo hrvatskog i srpskog naroda. Zato ovo bez trećeg (Bošnjaka) bode u oči i podsjeća na Karđorđevo.

Kada ugledamo da se sastaju Dodik i Čović s bivšim predstavnikom koji je tvrdio da je BiH mrtvi konj, onda je jasno da sve miriše na Karađorđevo i na Graz. Uslijedila je reakcija Denisa Zvizdića, koji je također primijetio licemjerje jer Lajčak zanemaruje stavove relevantnih sagovornika iz BiH, a preferira stavove Dodika, koji osporava naslijeđe i Lajčaka i svih drugih visokih predstavnika.

Na koncu, i političko-društvene okolnosti unekoliko podsjećaju na 1992. godinu. Među Bošnjacima najmanje je deset političkih struja, blokade su konstituiranja vlasti, otvoreno se poziva na secesiju i raspad države, mladi lideri uzgajaju radikalizam iz kojeg će se izvoditi muslimanska prijetnja, susjedi se naoružavaju, prijeti se formiranjem parapolicijskih formacija… Stoga, Bošnjaci, ruku pod ruku i oprez za zube.

PROČITAJTE I...

Kada se apstrahiraju frustracije Turskom generalno i turskom antiterorističkom akcijom posebno, najveći dio Macronovog intervjua upravo je o toj potrebi autonomnosti evropske “odbrane”. Jeste malo to kontradiktorno s također izrečenim stavom da, po njegovom mišljenju, Evropa ima kapacitet da se brani. “Evropske zemlje imaju jake armije, naročito Francuska. Mi smo posvećeni sigurnosti vlastite teritorije kao i mnogim vanjskim operacijama.” Poput (neo)kolonijalnog komadanja Malija pod plaštom borbe protiv terorizma, radi zaštite ekonomskih i geostrateških interesa

Vlada južne austrijske savezne države Koruške, iz koje je Handke porijeklom, izvijestila je kako je naredila da se “odmah sagledaju” sve činjenice u vezi s podacima objavljenim u medijima “o navodnom jugoslavenskom pasošu” tog autora.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!