Ništarija u zastupničkim klupama Skupštine Kantona Sarajevo

Ovaj Nikšićev post nije samo govor mržnje, nije samo laž, nije samo iživljavanje nad čovjekom koji se ne može braniti, to je, za sve koji su poznavali Irhama i njegov karakter, potvrda da je ovo društvo potonulo u glib u kojem vladaju najbestijalnije laži, gdje se zarad zabave i pet minuta slave među istomišljenicima, zarad potrebe da se po svaku cijenu bude u centru pažnje, pribjegava najgnusnijim potvorama i mrtva čovjeka optužuje da je namjerno izazvao nesreću koja ga je odvela smrt.

 

Damir Nikšić godinama to čini – nastoji izazvati skandal, doći u centar pažnje, privući oko sebe svjetinu željnu zabave i krvi. Ali i publika je zahtjevna. Ona uvijek traži više, njezini su prohtjevi sve veći. A Nikšić čini sve da zadovolji njenu, ali i svoju pohotu za ekscesom i provokacijom.

Kako vrijeme odmiče, kako se iscrpljuju teme i metode, pomiču granice, zabavljač je sve raspojasaniji, sve je manje kadar razmišljati o posljedicama. Tako se dogodio i onaj napad na donedavne partijske kolege iz Tuzle na sjednici Glavnog odbora SDP, tako su u javnost otišli i inkriminirajući snimci koje je sam napravio, pa ih poslije brisao i sklanjao, kad se otrijeznio “pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana”.

Tako nastaju uvrede, psovke, tračevi, a neprovjerene informacije i nečije izmišljotine izdižu se na isti vrijednosni nivo kao i činjenice. U toj smjesi svega i svačega, što preko različitih medijskih platformi već mjesecima skoro svakodnevno gledamo, u tom blatu etiketiranja, provociranja i frustracija, svjetini je ponuđena krv, ali ne više figurativno.

Prije nepune dvije godine, u junu 2017, u prometnoj nesreći kod Hadžića poginuo je Irham Čečo. Bio je u to vrijeme savjetnik za medije tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Neposredno prije nego što se zaposlio u Predsjedništvu BiH, Čečo je radio u Fondaciji “Heinrich Böll”, gdje je otišao s mjesta urednika u redakciji sedmičnika Stav.

Protivno ovim činjenicama, zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Damir Niškić na svojoj stranici na Facebooku piše: “Nakon što je bivši urednik Faktora i Bakirov savjetnik nastradao u neobičnoj saobraćajnoj nesreći (neki čak špekulišu da je namjerno izazvao fatalni sudar upravo zbog dugova Faktora)…”

Cijela Nikšićeva konstrukcija, osim što je morbidna i suluda, jer rahmetli Čeču potvara kao nekog ko je namjerno izazvao sudar u kojem će poginuti, izuzev u tome da je bio savjetnik, ni u čemu drugom nije istinita: 1. Irham Čečo nikada nije bio urednik Faktora; 2. nesreća ni po čemu nije bila neobična; 3. Faktor nije imao nikakve dugove, a sve i da ih je imao, Čečo nije radio u Faktoru; 4. sve i da je Čečo nekada radio u Faktoru, a nije, sve i da je Nikšić zamijenio Stav za Faktor, od trenutka odlaska iz Stava Čečo je promijenio dva posla i nije mogao imati nikakve veze ni sa Stavom, ni s Faktorom, ni s bilo kakvim navodnim dugovima.

Ovaj Nikšićev post nije samo govor mržnje, nije samo laž, nije samo iživljavanje nad čovjekom koji se ne može braniti, to je, za sve koji su poznavali Irhama i njegov karakter, potvrda da je ovo društvo potonulo u glib u kojem vladaju najbestijalnije laži, gdje se zarad zabave i pet minuta slave među istomišljenicima, zarad potrebe da se po svaku cijenu bude u centru pažnje, pribjegava najgnusnijim potvorama i mrtva čovjeka optužuje da je namjerno izazvao nesreću koja ga je odvela smrt.

Raduje, ipak, žestoka reakcija javnosti na društvenim mrežama, koja je natjerala Nikšića da izbriše dio posta, pa sad stoji: “Nakon što je bivši urednik Faktora i Bakirov savjetnik nastradao u neobičnoj saobraćajnoj nesreći…”.

Ali gorak ukus ostaje i zato što na ovakvo pisanje jednog kantonalnog zastupnika o novinaru koji se više sam ne može braniti nisu reagirala novinarska udruženja, nisu reagirale Nikšićeve kolege zastupnici i, osim Saffa, nisu se oglasili drugi mediji.

Čeči neka je rahmet i nek’ mu je lahka, od sad još lakša, njegova bosanska zemlja.

PROČITAJTE I...

Svjesni smo da Stolac ne može sve sam učiniti, ali moramo krenuti od svoje avlije, moramo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi nas drugi podržali i pomogli. Stolac mora imati svoje mjesto u našoj državi zbog strateški važnog položaja i prostora na kome se nalazi. Stolac je najveći centar Bošnjaka kako prema istočnoj, tako i prema južnoj Hercegovini

Ovi ljudi, moglo bi se reći, žive u nekom svom svijetu. Kućama dolaze umorni. Rano liježu i još ranije ustaju i s najnužnijim stvarima ponovo odlaze u šumu na posao. Takav ritam imaju skoro cijele godine. Vremena za putovanja, odmor i druženja nemaju mnogo. Slične stvari za njih izgledaju kao luksuz. Zbog prirode posla koji obavljaju i specifičnosti njihova zanimanja, naši šumari uglavnom su zanemareni. Njihovi problemi i brige malo se koga tiču.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!