fbpx

Niske plaće – prokletstvo industrijaliziranih općina

Općina Drvar ima pokrivenost izvoza uvozom veću od 2.000%. To znači da je izvoz oko 20 miliona maraka, a uvoz oko 900.000 maraka. Ovakav izvoz može ostvariti jedna ili dvije kompanije, ali nedostatak uvoza sugerira da nema potrošnje, a potrošnje nema samo ondje gdje nema ljudi. Upravo je to problem Drvara – nema ljudi

 

Piše: Jakub SALKIĆ

Najbolji pokazatelj razvoja bilo koje sredine jeste bruto društveni proizvod (BDP), ali analiza vanjskotrgovinske razmjene općina u Federaciji BiH može nam otkriti mnogo zanimljivih detalja o stanju u lokalnim zajednicama. Uobičajena percepcija ove vrste statistike jeste: što je veći izvoz, to je privreda jača, što je veći uvoz, to je privreda slabija, što je veća pokrivenost uvoza izvozom, to je bolje, što je veći deficit, to je lošije, a što veći suficit, to je bolje. To jeste tako ako se stvari promatraju crno-bijelo.

Pet općina u Federaciji BiH koje su imale najveću pokrivenost uvoza izvozom jesu Drvar 2.361%, Glamoč 738%, Fojnica 670%, Bosansko Grahovo 656% i Maglaj 345%.

Općine s najvećim izvozom u Federaciji BiH jesu Mostar (555 miliona KM), Zenica (540 miliona KM), Tešanj (462 miliona KM), Centar Sarajevo (434 miliona KM) i Novi Grad Sarajevo (400 miliona KM), dok su općine s najvećim uvozom Novi Grad Sarajevo – 1,14 milijarde KM, Novo Sarajevo – 1,11 milijardi KM, Mostar – 912 miliona KM, Centar Sarajevo – 903 miliona KM i Ilidža – 873 miliona KM.

Najveći suficit u trgovinskoj razmjeni imaju općine Lukavac – 142 miliona KM, Ilijaš – 137 miliona KM, Maglaj – 134 miliona KM, Konjic – 55 miliona KM, Goražde – 43 miliona KM i Gradačac – 40 miliona KM, dok najveći deficit imaju Novo Sarajevo – 1 milijarda KM, Novi Grad Sarajevo – 745 miliona KM, Ilidža – 740 miliona KM, Centar Sarajevo – 468 miliona KM i Mostar – 357 miliona KM.

Iz ovih podataka, kaže predsjednik Privredne komore Federacije BiH Mirsad Jašarspahić, možemo prepoznati lokalne zajednice koje su industrijalizirane, ali i lokalne zajednice koje su napravile dobar ambijent za poslovanje, prije svega lokalnih firmi, koje su onda poslujući u inostranstvu dovodile nove investitore. Ove lokalne zajednice svojim radom pokazuju da su prepoznatljive kao dobre destinacije za investitore.

“Znate, nije mala stvar da investitor iz Evrope dođe u neku malu sredinu u Bosni i Hercegovini i tu odluči uložiti svoj novac. Bez tih ljudi, investitora iz Evrope, mnoge ove sredine bi nestale”, kaže Jašarspahić.

Iz ovih podataka, također, možemo prepoznati da su najindustrijaliziraniji kantoni u Federaciji BiH Zeničko-dobojski i Tuzlanski. To možemo vidjeti jer su općine iz ovih kantona među najvećim izvoznicima, ali i među općinama s najvećim suficitom.

Iako bismo rekli da imati visok nivo uvoza nije dobro, ako pogledamo stanje u nekim općinama, zaključak je potpuno suprotan. Loše je što nema uvoza. Uzmimo primjer Drvara. Ova općina ima pokrivenost izvoza uvozom veću od 2.000%. To znači da je izvoz približno 20 miliona maraka, a uvoz oko 900.000 maraka. Ovakav izvoz može ostvariti jedna ili dvije kompanije, ali nedostatak uvoza sugerira da nema potrošnje, a potrošnje nema samo ondje gdje nema ljudi. Upravo je to problem Drvara – nema ljudi. Slično je i s drugim općinama koje su u vrhu liste onih s najvećom pokrivenošću uvoza izvozom, izuzev Maglaja, koji u ovom slučaju ima znatan izvoz, ali i znatan uvoz.

Govoreći o izvozno orijentiranim općinama, Jašarspahić kaže da se efekti njihovog rada, dakle izvoza, ne mogu dovoljno dobro osjetiti zbog snažnog uvoza, ali nije problem u uvozu nego u svijesti stanovnika Federacije BiH. Naime, kako kaže Jašarspahić, da bismo osjetili benefite izvoza, naši ljudi trebali bi više koristiti domaće proizvode, kupovati domaću robu.

“U određenim krajevima Bosne i Hercegovine ljudi još nisu shvatili da proizvodi iz Srbije, Hrvatske ili Slovenije nisu domaći. Domaće je samo ono što je proizvedeno u Bosni i Hercegovini. Na toj svijesti o kupovini domaćeg treba raditi. Zamislite da Sarajlije odluče da od sutra kupuju samo domaće, samo ono što je proizvedeno u Bosni i Hercegovini. Tada nam ne bi trebao ovako veliki uvoz koliki sada ostvaruju sarajevske općine. Ove općine najviše uvoze jer u Sarajevu ima najviše ljudi, pa time i potrošnje”, naglašava Jašarspahić.

Među zanimljivijim je podacima to što je Općina Centar Sarajevo među pet vodećih izvoznika, ali i uvoznika. Što se tiče izvoza, ne možete u Centru vidjeti da se nešto proizvodi, ali zato veliki broj firmi ima sjedišta u Centru, dok su im proizvodni pogoni negdje drugo. No, značajan doprinos izvozu Centra daje i veliki broj IT kompanija, ali i drugih kompanija smještenih u ovoj općini, koje izvoze usluge. Osim toga, Centar je administrativni centar države, što dodatno objašnjava dobar prosjek plaća u njoj, a koji je daleko iznad ostalih općina u državi (1.274 KM), što opet objašnjava veliku potrošnju, a samim tim i uvoz. Ni druge gradske općine u Sarajevu ne zaostaju mnogo za općinom Centar, iako je u nekima, poput Novog Grada i Ilidže, smješten priličan broj proizvodnih izvozno orijentiranih firmi.

Podaci o uvozu ukazuju na to da je Mostar još jedna od naseljenijih i vitalnijih sredina gdje se dobro zarađuje, a dobro i troši. Kao i Sarajevo, i Mostar je administrativni centar, ali i turistička destinacija u koju dolazi novac izvana. Također, Mostar je općina s izrazito visokim izvozom u odnosu na ostale općine u Federaciji BiH. Međutim, Mostar će u 2020. godini pasti na listi najvećih izvoznika jer je “Aluminij” prestao s radom, a bio je jedan od najvećih izvoznika ovog grada. Slično se može desiti i u Zenici ako država ne uspije dogovoriti s Evropskom unijom povoljnije uvjete za izvoz čelika jer je prošle godine Evropska unija uvela ograničenja, zbog čega bi mogao trpjeti najveći zenički izvoznik “ArcelorMittal”.

Među općinama s najvećim suficitom jeste Ilijaš, koji je 2018. godine ostvario suficit od 137 miliona maraka. Načelnik ove općine Akif Fazlić kaže da je od 2012. godine općinska uprava krenula u proces stvaranja poslovnog ambijenta za nove investicije, te su otvorene dvije poslovne zone – Luka i Željezara.

“Uspjeli smo da dođe ‘Standard’ i otvori fabriku namještaja. Sada oni imaju 700 zaposlenih. Došlo je do promjene u vlasničkoj strukturi u Željezari ‘Ilijaš’, ‘Prevent’ je ušao u vlasništvo Željezare, izmirili su 15 miliona maraka dugova, te uložili još 30 miliona maraka. Onda su počele dolaziti i investirati i druge kompanije. Generalno, razvija se industrija namještaja i metalska industrija. Sve su ove firme izvozno orijentirane. U 2018. godini imali smo vrijednost izvoza od 250 miliona maraka i on konstantno raste iz godine u godinu. Koliko su naše firme izvozno orijentirane, vidimo po tome što više od 90 posto prihoda ostvaruju na vanjskom tržištu”, kaže Fazlić.

On ističe da je uvoz u ovu općinu iznosio 113 miliona maraka, a to govori da u izvozu dominiraju finalni proizvodi s visokim učešćem domaćih sirovina i poluproizvoda. S druge strane, u Ilijašu nema ni velike opće potrošnje.

Činjenica je da općine poput Ilijaša, Gračanice, Gradačca, Tešnja imaju izvozno orijentiranu industriju, što donosi velike prihode od izvoza, ali s druge strane imaju i malu opću potrošnju, jer je većina zaposlenih u realnom sektoru, a plaće u realnom sektoru prilično su niske.

Primjera radi, prosječna plaća u Ilijašu 2018. godine iznosila je 682 KM, Gradačcu 653 KM, Goraždu 795 KM, Lukavcu 792 KM, Maglaju 689 KM i Konjicu 824 KM. Sve su ovo općine s najvećim suficitom u Federaciji BiH. S druge strane, u općinama koje naprave gotovo trećinu deficita Federacije BiH – Centar i Novo Sarajevo – prosječne plaće više su od 1.200 KM.

“Sve više postaje izražen problem radne snage. U Kantonu Sarajevo još nije, ali uskoro hoće. Ali najveći su problem niske plaće. Država na to mora dati hitan odgovor. Moraju se plaće povećati, jer nije Njemačka daleko, a svijet vidi priliku i što je ne bi iskoristio?! Plaće moraju ozbiljno porasti, mora se privreda rasteretiti, ali isto tako, i firme moraju dati svoj doprinos, dobit firmi mjeri se milijardama maraka, mora se malo te dobiti prebaciti i radnicima”, kaže Fazlić.

On ističe da novi rast u Ilijašu uglavnom dolazi od povećanja proizvodnje i povećanja kapaciteta postojećih firmi, mada pomalo dolaze i nove. Opasnost je što su sve ove firme u Ilijašu vezane za strano tržište i svaki poremećaj u inostranstvu jako se osjeti u Ilijašu.

“Ima jedna ovdje prehrambena firma. Pitam vlasnika kako ide posao. Kaže loše. Pa što, šta ne valja? Kaže, manje usta. Smanjuje se tržište, ljudi odlaze, firme ne mogu opstati ako se fokusiraju na domaće tržište, tako da je izvoz jedina opcija koliko god bila rizična ovisnost o stranom tržištu, uostalom, i naplata u izvozu mnogo je sigurnija”, kaže Fazlić.

U Ilijašu Općina pribavlja sve dozvole investitorima po službenoj dužnosti, čineći sve što može kako bi im olakšala rad. Uvijek su privrednicima na raspolaganju, a to je uvijek recept za izgradnju dobrog poslovnog okruženja u kojem ljudi žele raditi.

PROČITAJTE I...

Vidite koliko su za nas značajne naše kompanije poput “BH Telecoma”, “Dite”, “Violete”, “Bosnalijeka”... Neće nam strane kompanije priskočiti u pomoć kao što to rade domaće. Moramo poslije krize nastaviti razvijati te kompanije koje su integratori sistema, dati im poseban status. Valjda će i naši kupci shvatiti značaj domaćih kompanija i kada kriza prođe jer vidimo koliko se naše kompanije trude da zaštite građane. Gdje su sada strane firme? Sada shvatamo da nije isto kupovati strano i domaće. Jednom kada sve ovo prođe, volio bih da to kupci imaju na umu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!