Neću protiv druga mog

Jasno je da svako sa zrncem razuma želi na ASU slušati predavanja umjetnika koji je dobio Oskara ili čuti više o iskustvima osobe koja je bila dio tima nagrađenog Pulitzerom, ali ipak postoje neki propisi, pravila koja taj akademski put reguliraju. Ime i status to nisu i tu nema izuzetaka ili jarana. Barem ih ne bi trebalo biti.

PIŠE: Nedim  Hasić

Bio je dovoljan samo jedan tekst Senada Avdića, objavljen prije desetak dana, kako bi se razotkrilo licemjerje samoprozvanih moralnih vertikala našeg društva. Mjesecima, godinama na različitim društvenim mrežama i u javnom prostoru ljudi poput Dine Mustafića i Harisa Pašovića drže lekcije svima o svemu, o državi punoj korupcije, klijentelizma i nepotizma, nepoštivanja zakona, okoštaloj birokratiji koja razara, rekao bi Esad Bajtal, svaku poru ovog društva.

Ali kada je Avdić u tančine objavio detalje skandala koji je izbio na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, e onda smo saznali kako svo to ćudoređe na koje svakodnevno pozivaju iz dana u dan baš i ne važi kada su im prijatelji u pitanju.

Ukratko, Slobodna Bosna objavila je kako su dobitnik Oskara, režiser Danis Tanović i doskorašnji fotoreporter i šef azijskog dopisništva Reutersa Damir Šagolj dobili poslove na Akademiji scenskih umjetnosti. Jedan od onih koji je aplicirao za posao na ASU, režiser Ahmed Imamović, tražio je provjeru njihovih, ali i diploma nekih drugih uposlenika, što su uradili kantonalni inspektori i ubrzo zaključili da su Tanović i Šagolj namještenja dobili uz pomoć, kako se tvrdi, nepotpunih, neadekvatnih, pa i krivotvorenih fakultetskih diploma i drugih dokumenata. Zatraženo je da se poništi imenovanje Tanovića na mjesto profesora, a Šagolja na mjesto nastavnika-docenta.

Ako se u međuvremenu nešto nije promijenilo u pravilima Sarajevskog univerziteta, da bi neko postao docent na fakultetu, morao bi doktorirati i objaviti propisani broj tekstova u referentnim domaćim i međunarodnim stručnim časopisima. Da bi postao vanredni profesor, na sve to bi morao dopisati još tekstova i objaviti knjigu. I konačno, da bi bio imenovan u zvanje redovnog profesora, morao bi napisati još tekstova i objaviti najmanje još jednu knjigu. Ako sve to Tanović i Šagolj imaju, onda ništa, ispričavamo se i mi i kantonalna inspekcija. No, sumnjamo.

Nekoliko je dana nakon obznanjivanja skandala trajala šutnja, prozvani se nisu tada, a ni do danas oglašavali, ali se onda u priču uključio – Avaz. Potpuno u skladu sa svojom novom jarko žutom uređivačkom politikom, negdje između članka o nasilniku koji se ženi u zatvoru i priče bivše manekenke koja je proživljavala agoniju?!, čekajući da joj muž nogometaš potpiše novi ugovor težak 15 miliona eura, smjestila se jadikovka o tome kako neko tjera Tanovića i Šagolja s Akademije, iz grada i države.

Ko ih tjera, nije objavljeno, no Mustafić je, braneći ih od progona, izjavio da “izbor profesora na umjetničkim akademijama jeste specifičan i ne smije biti birokratiziran”, a onda dodao još i ovo: “Nikakva giljotina propisa ne smije dovesti u pitanje angažman koji je neophodan i potvrđen sjajnim rezultatima u pedagoškom radu sa studentima.” Na kraju, Mustafić kaže još i ovo: “Na kraju sebi možemo postaviti pitanje radi čega imamo potrebu dovesti u pitanje i degradirati sve vrijednosti koje imamo.”

Ne ulazeći nimalo u profesionalne kvalitete Tanovića i Šagolja, nije li upravo degradiranje vrijednosti koje imamo dobiti posao na fakultetu s diplomom više škole ili potvrdom da je neko u roku apsolvirao studij na fakultetu koji je upisao kada je imao 15 godina? Zašto, za razliku od onoga što tvrdi rektorat, validna dokumenta nisu već bila dostavljena na uvid prvi put kada su primljeni na mjesta predavača?

Nije li upravo giljotina propisa ono za što se Mustafić svakodnevno zalaže na Twitteru, ili to ne važi kada su u pitanju njegovi jarani? Nije li sve što treba pokazati tražena dokumenta koja su potrebna po važećim pravilima i tako elegantno okončati cijelu priču? Ili je lakše halabučiti čekajući da se cijela stvar malo slegne i onda zaboravi.

Jasno je da svako sa zrncem razuma želi na ASU slušati predavanja umjetnika koji je dobio Oskara ili čuti više o iskustvima osobe koja je bila dio tima nagrađenog Pulitzerom, ali ipak postoje neki propisi, pravila koja taj akademski put reguliraju. Ime i status to nisu i tu nema izuzetaka ili jarana. Barem ih ne bi trebalo biti.

Ono što zagovaraju Mustafić ili Pašović jeste situacija u kojoj, recimo, Elvir Baljić postaje docent na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja. Divan momak, odgojen, pristojan, priznat u svijetu, nekadašnji igrač možda najvećeg nogometnog kluba, osvajač Lige prvaka. To što nema fakultetsku diplomu, po avazovskoj logici Mustafića ili Pašovića, ne bi trebalo predstavljati problem. Pa nećemo valjda na Balji oštriti giljotinu propisa, a i neke je škole završio po Turskoj. Jer, kako oni kažu, trebamo raditi sve da se uspješni ljudi vrate u državu. Imali ekvivalenciju ili ne.

PROČITAJTE I...

“Sevdalinka je, nesumnjivo, nastala pod utjecajem kur'anskih mekama, koje su na tlo Bosne i Hercegovine donijele Osmanlije. Ti su mekami u Bosni i Hercegovini doživjeli određene transformacije, pa ih vidimo suženijim i od turskih, a naročito od arapskih. Zato možemo i reći da danas postoji autentičan bosanski mekam na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, uključujući i ezan”

Hadž se ponekad poklapa s vrelim ljetnim mjesecima, što bi u budućnosti moglo biti opasno za hodočasnike koji većinu vremena na hodočašću provode napolju, navodi se u istraživanju objavljenom u Geophysical Review Lettersu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!