fbpx

Ne umiru samo stariji

Često sam na dženazama znao čuti kako ljudi, žaleći za umrlima s kojima i nisu bili u dobrim odnosima, znaju reći: “Da mi je samo vratiti vrijeme, drugačije bih ja!” Vrijeme nikada niko nije uspio vratiti. Ali, možemo li barem u vremenu koje nam je preostalo neke stvari činiti drugačije

 

Piše: Safet POZDER

Jedna nevolja rijetko dolazi sama. I zaista je tako. Uostalom, životno iskustvo to svakodnevno potvrđuje. Tako, recimo, u ovo vrijeme dok korona ponovo divlja i prijeti sa svih strana, svjedočimo da životne bitke gube sve mlađi ljudi. Ako smo nekada mislili da korona uzima isključivo one preko 65 godina života, itekako smo se razuvjerili.

Međutim, dok pratimo statistike i sumiramo utiske, usput nas zatiču i druge crne vijesti o izgubljenim životima na gradilištima, u rijekama ili saobraćajnim nesrećama. Skoro da nema dana u kojem, uz svu muku i neizvjesnost oko korone, ne ispratimo poneku mladu osobu, pa i dijete, koja je život izgubila na tragičan način. Rekoh, mahom su to mladi ljudi i mahom uspješne, tihe i nenametljive osobe koje, kako volimo kazati, mrava ne bi zgazile. Jasno, tužni smo i sve nas to dodatno pritišće. U mislima su nam i roditelji i porodice stradalih i siguran sam da se bezbroj tihih uzdaha i usrdnih dova otkine s naših jezika i srca zazivajući Božiju milost, pomoć i olakšanje.

Velika su to iskušenja; ko ih je prošao, razumije, a ko nije, nadati je se da će ga Milostivi i poštedjeti toga. Premotavam film po glavi i prisjećam se teških momenata koje sam, kao podrška, prošao uz drage ljude i njihova iskušenja i životne udarce i ne mogu a da se ne začudim i ne zadivim toj ljudskoj snazi i nesalomljivom duhu bez obzira na sve.

Još dok sam i sam bio dječak, tamo u vrijeme Agresije, kao izbjeglica sam stanovao u općini Konjic. Izgubio sam kuću koja je bila spaljena i selo koje je bilo gotovo sravnjeno sa zemljom, a dobio nova poznanstva, prijatelje, pa i rodbinu koju prethodno nisam ni poznavao. Među njima se izdvajao dječačić posebne vedrine i inteligencije kakva se, za djecu predškolskog uzrasta, rijetko susreće. Nosio je neobično ime – Noris. Svaki trenutak u njegovom društvu bio je poseban. Mudre i prefinjene rečenice koje su sipale s malih dječijih usana jednostavno su plijenile. Ukratko, bio je toliko neobičan i drag da je to pomalo i plašilo ljude, pa i njegove najbliže. A onda su, jednog dana, na cesti ispod kuće zacičali točkovi automobila koji je sa sobom uzeo malog Norisa. Ne znam jesam li ikad prije imao priliku vidjeti majku, skrhanu od bola, kako se kida za svojim djetetom. Poželio sam da to nikada više ne vidim.

Naravno, ni mali Noris ni nesretni vozač nisu željeli da se to desi, ali se desilo i povratka nije bilo. Koliko se sjećam, i vozač je bio na dženazi, kasnije je svraćao i u Norisovu kuću, ali dječaka više nema. I danas, kada prođem tom dionicom, kroz glavu mi prođe čitava ta nesretna slika, a kako je tek roditeljima, to samo oni znaju.

Kasnije, kada sam malo odrastao, posebno nakon što sam stavio ahmediju na glavu i odjenuo džube, nažalost, ovakve su situacije učestalije, a nerijetko sam u poziciji, da ne kažem u obavezi, da, kao imam, roditeljima prvi saopćim teške i tužne vijesti. Stotine knedli proguta se dok se ne uspije izustiti koja riječ. Nekad roditelji s lica pročitaju da nešto nije kako treba i naprosto briznu u plač. Neki to prime trezveno i saburli, iznenađujući i svoje najbliže, da bi, kada prođe onaj prvi šok, sve stostruko otplakali i odbolovali.

Sjećam se, i da živio stotinu godina, nikada neću zaboraviti lice malog dječaka Aida kojem je dijagnosticirana teška bolest od koje je sve više patio, da bi mu konačno bila amputirana i noga. Sjedio sam kod njega na pedijatriji na Koševu i pogledao čas u njega, čas u majku mu, a čas u cjelokupni ambijent, plašeći se da srce ne iskoči iz grudi od tuge. Znakovito, ali najvedriji je bio upravo on, uporno pričajući o fudbalu i drugim temama. Siguran sam da je znao šta se s njim dešava i šta mu uskoro slijedi. Isto tako sam siguran da je svojim osmijehom i vedrinom nastojao zaštititi svoje roditelje i sestre. Do posljednjeg trena bio je takav.

Tarik će život izgubiti u automobilu. Nije to bila ni neka teška nesreća, ni neki dramatični udes. Došao je na mjesto na koje je bilo suđeno da dođe i nakon ne tako jakog udara preselio. Satima mi je njegova majka pričala o svemu i pripovijedala mi svoje snove koji su aludirali na to da će se nešto desiti. Satima će i jaka kiša pratiti dženazu. Kasnije ću sa zadovoljstvom pratiti njegovog brata Dženana, koji neodoljivo liči na njega, kako nosi dres mog dragog “Želje”, ali se i uvijek sjećati lijepog mladog Tarika.

Adnanova je smrt, kao rijetko koja do tada, šokirala grad. Mlad i omiljen momak koji je, više od svega, volio svoju čaršiju i svoju raju. Dok mnogi nisu znali ni šta je internet, on je vodio lokalni portal, uređivao vijesti i predstavljao tada najjaču sponu s našim ljudima u dijaspori. Vrlo uspješno bavio se slikarstvom i fotografiranjem te snimanjem dokumentaraca, od kojih su neki i nagrađivani na festivalima. Pokrenuo je i bilten koji je imao za cilj promoviranje lokalnih vrijednosti, potencijala, tradicije i uspješnih ljudi. Ukratko, u mnogim aspektima nadilazio je sredinu u kojoj živi.

A onda se na redovnom fudbalskom terminu, u školskoj dvorani, samo srušio i ispustio dušu. Tješio sam roditelje, koliko je to bilo moguće, predvodio sam njegovu dženazu i konačno preuzeo uredničku ulogu biltena koji je sam on osmislio.

Nažalost, to nije bilo sve.

Kasnije ću ispratiti predivne momke, poput Muharema i Mahira. Moj bliži rođak Salim je s nešto više od dvadeset godina života skončao u Jablaničkom jezeru i samo Bog zna koliko je to bilo tužno i teško svima, posebno njegovoj majci. Čekao sam kraj jezera i gledao ronioce dok traže automobil. Vadio sam ga iz automobila, gasulio…

Predivna mlada žena Anesa život je izgubila u automobilu u kojem je bila i njena bebica, danas prekrasna djevojčica Suana. Vezani smo bili i prijateljski i rodbinski. Preteški su to momenti.

Konačno, prošle smo godine izgubili našeg Azema, jedan od najdivnijih osmijeha našeg grada. Danima poslije dženaze posvuda je bila samo tišina.

Sve ovo potvrđuje da smrt ne sljeduje samo starije. Ona je svakome propisana, nekome prije, a nekome poslije. Da čovjek zna gdje će se to desiti, ne bi nikad ondje otišao.

Prateći vijesti i slušajući o gubitku mladih života, kako od korone, tako i na gradilištu u Sarajevu, mladim sestrama u Tešnju, utapanju sportiste na Neretvi, utapanju dječaka i amidže kod Sanskog Mosta, čovjek ne može a da se ne zamisli nad sobom. Ne umiru samo stariji. Život je prekratak da bi ga se trošilo na besmislice i provodilo u raznim vrstama zavade, mržnje, ljubomore i netrpeljivosti. Često sam na dženazama znao čuti kako ljudi, žaleći za umrlima s kojima i nisu bili u dobrim odnosima, znaju reći: “Da mi je samo vratiti vrijeme, drugačije bih ja!” Vrijeme nikada niko nije uspio vratiti. Ali, možemo li barem u vremenu koje nam je preostalo neke stvari činiti drugačije? Možemo i moramo.

Pišem ovo neposredno nakon što je našu javnost zatekla vijest o gubitku još jednog mladog života, i to nedaleko od mog Prozora. Skoro je nevjerovatno da, prav-zdrav, mlad čovjek dođe u poziciju da se kamionu iz suprotnog smjera otkači prikolica i udari direktno u njega. Eto, desilo se i to. Imam običaj s porodicom često proći tom dionicom i otići do Gornjeg Vakufa. Prošao sam i taj dan, i to svega koju minutu prije ove nesreće. Brzo sam se vratio u Prozor i, čim me je sustigao i pored nas munjevito projurio policijski automobil s upaljenim rotacijama i sirenama, a nakon njega i vozilo hitne pomoći, bilo mi je jasno da se nešto desilo. Uskoro sam stajao u koloni, nekoliko metara iza mjesta nesreće, i gledao kako ambulantna kola odvoze stradalog. Vrlo brzo stići će vijest da, nažalost, nije preživio.

Naravno, nisam znao ko je u pitanju. Kasnije saznajem da je u pitanju mladić, i to vrlo fina i prijatna osoba. Da mu se Allah smiluje i da njegovoj porodici olakša i podari sabura!

Nije ovo nikakva hronologija nesreća i teških trenutaka. Zapravo, mnogo ih je koje nisam ni spomenuo i svaka je na svoj način teška, stresna i bolna. Ovo je ponajviše apel svima nama da čuvamo, volimo i poštujemo jedni druge. Bog je već odredio kad će koga pozvati i na koji način i gdje će ko skončati. No mi određujemo kako ćemo se međusobno ophoditi.

Neka nas Bog čuva, ali čuvajmo i mi jedni druge!

 

PROČITAJTE I...

Ipak, Reko nije tako neartikuliran kada treba napasti na bošnjačke interese, što je pokazao i kada je 10. septembra na svom profilu na Facebooku osuo drvlje i kamenje po probosanskim strankama radi njihovog formiranja i okupljanja fronta u Foči. Borbu bošnjačkih povratnika za politički opstanak na Drini nazvao je “suludim kursem za uništenje države”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!