fbpx

Ne slušamo ništa što već nismo mnogo puta čuli: Prekidač je još uvijek u Beogradu

Danas, kada teškim hodom i s mnogo spoticanja Bosna i Hercegovina gradi svoju budućnost na putu evroatlantskih integracija, u svakom pokušaju blokade tog puta i destrukcije državne strukture jasno se potvrđuje značaj velikog historijskog dijela obnove državne nezavisnosti i njene odbrane. U historijskom iskustvu ove borbe mnogo je korisnih primjera koji korespondiraju s današnjim odnosima u zemlji i okruženju

Piše: Mesud ŠADINLIJA

Druga polovina osamdesetih godina prošlog stoljeća za prosječnog građanina tadašnje Jugoslavije bilo je doba u kojem su iz ideološke Pandorine kutije komunizma izašla sva zla na koja su tokom prethodne četiri decenije upozoravani kao na uzroke njihove sigurne propasti. S Kosova je već od početka decenije dopirala slika uporne borbe Albanaca za odbranu nacionalnih prava, kojoj su jugoslavenski mediji tokom vremena prispodobljavali svaki od sadržaja pomenute kutije, od enverhodžinskog staljinizma, preko nacionalističke kontrarevolucije do primordijalnog plemenskog nasilja. Za to vrijeme su se iz gomolja srpske nacionalne politike pomaljale različite klice, od naznaka oživljavanja građanskih demokratskih tradicija do ekstremnog nacionalno‑mitomanskog zaumlja. Kada se pojavio na površini, bio je to širok nacionalni pokret na čelu sa Slobodanom Miloševićem.

Ikonografija masovnih mitinga, koji su bili njegova glavna javna manifestacija, pokazivala je da je pokret u sebi sublimirao gotovo sve u šta su Srbi vjerovali, i Svetog Savu, i Tita, i Dražu. Iz Slovenije su, u najvećoj mjeri na sablazan ostatka Jugoslavije, dolazile ideje i inicijative za transformaciju socijalističkog u građansko društvo. Najglasnije su zvučali antikomunistički i antijugoslavenski stavovi plasirani sa stranica omladinskog lista Mladina, da bi 1989. godine programska i izborna parola reformiranih slovenačkih komunista postao poznati poklič Evropa zdaj. Prije okončanja hrvatske šutnje i konačne propasti Saveza komunista Jugoslavije, prostor između Sutle i Drine bio je uglavnom parter gledališta drame raspada zajedničke države. Nakon toga, postao je njena glavna pozornica.

U tom društvenom vrenju na svim stranama preispitivani su vlastiti identiteti i njihovo određenje spram sebe, spram umiruće ideologije socijalističkog jugoslavenstva i spram afirmacije identiteta drugih. Ni u bosanskohercegovačkom parteru, prije nego što je politički pluralizam unutar njega podijelio uloge i prije nego su ga producenti drame učinili pozornicom, lični doživljaj ovog previranja nije bio bez dramskih elemenata, ali su mogućnosti artikulacije novih ideja i traženja vlastitih odgovora bile izrazito ograničene. Narod s historijskim iskustvom genocida počinjenog nad njim tokom Drugog svjetskog rata nije mogao bez strepnje gledati legalizaciju velikosrpskog nacionalizma i vaskrslog četništva, iz kojeg su regrutirani njegovi počinioci, a da pritom svoju reakciju nije imao načina iskazati osim kroz ideološki potrošeno pozivanje na očuvanje bratstva i jedinstva.

Mlad Bošnjak, zovom Musliman, i kada bi se okrenuo oko sebe tražeći izlaz iz stanja vlastite društvene i političke pasivnosti, moguće potaknut stavovima sažetim u parolama s naslovnih strana Mladine, poput one koja je glasila Kad porastem, bit ću carinik na Sutli i nagovještavala državnu nezavisnost Slovenije, brzo bi shvatio stvarnost stanja političke svijesti i organiziranosti vlastitog naroda. Ona se ogledala u tome da u sumrak jugoslavenske države, neposredno pred njen krvavi raspad, praktično nije bilo društvene i političke grupe, makar i simbolične snage, koja bi ponudila alternativu i bilo kakvu bosansku postjugoslavensku državnu i političku ideju. Parola Kad porastem, bit ću carinik na Drini u to vrijeme nije mogla dobro funkcionirati ni na razini političkog vica.

Ovo je referentni nulti nivo od kojeg moramo polaziti u ocjenama značaja i veličine historijskog djela obnove državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine, koje je ostvareno za nepune dvije godine od početka višestranačkog političkog organiziranja njenih građana. Zbog istine i mira ideološki vječito budnih, treba istaći da ovakvo referiranje ne znači kreiranje sistema vrijednosti u kojem bi bio umanjen historijski značaj obnove državnosti na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine i ukupnog razvoja Bosne i Hercegovine koji je nakon njega uslijedio. Te su neupitne tekovine imale odlučujuću ulogu u stjecanju prava na jednak status s ostalim jugoslavenskim republikama u pogledu međunarodnog priznanja nezavisnosti, ali tek nakon što je postjugoslavenska bosanskohercegovačka ideja napokon artikulirana i sama nezavisnost formalno zatražena.

Osnivanje političkih stranaka u Bosni i Hercegovini tokom proljeća i ljeta 1990. oživjelo je politički život u njoj. Istovremeno su događaji na širem jugoslavenskom prostoru novim političkim subjektima nagovještavali složenost stanja i odnosa u koje će ući oni koji na demokratskim izborima osvoje vlast. Tokom ljeta u skupštinama Srbije, Slovenije i Hrvatske usvojene su političke deklaracije, a do kraja godine i ustavne promjene kojima su se ove republike faktički isključile iz pravnog sistema Jugoslavije, osim u elementima koji su im bili od interesa. U decembru su Slovenija i Hrvatska donijele odgovarajuće odluke i ustavna rješenja koja su značila početak procesa razdruživanja s Jugoslavijom, koji je trebao biti okončan za šest mjeseci. Za to vrijeme odlazeća jednopartijska vlast u Bosni i Hercegovini činila je onoliko koliko joj je preostali politički kapacitet dopuštao, što nije bilo mnogo. Ipak je u junu 1990. usvojila ustavne amandmane kojima je dodatno naglašen republički suverenitet i državnost, definirajući Bosnu i Hercegovinu kao “demokratsku suverenu državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive” i naglašavajući jedinstvenost i nedjeljivost njene teritorije.

Ubrzane i korjenite promjene koje su najavljivale nestanak Jugoslavije utjecale su na oživljavanje višestranačja u Bosni i Hercegovini, na profile novoformiranih stranaka, njihove programe, kao i na sadržaj predizbornih kampanja. Iz ove perspektive iznenađujuće dugo na vrlo širokom političkom spektru preovladavao je suštinski jugoslavenski politički koncept. Od reformiranih komunista i njihovih osamostaljenih društveno-političkih derivata, preko Stranke demokratske akcije do Srpske demokratske stranke, svi su izražavali projugoslavensku orijentaciju, naravno, s vrlo bitnim ideološkim i programskim razlikama u pogledu uređenja i političkih odnosa u njoj. Hrvatska demokratska zajednica, slijedeći svoj zagrebački politički izvornik, jedno je vrijeme bila jedina koja je imala i izvanjugoslavensku alternativu. S vremenom i razvojem političkih odnosa, stavovi su se mijenjali.

Nakon pomenutih političkih deklaracija i ustavnih promjena u Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj, predsjednik SDA Alija Izetbegović na najvećem je predizbornom skupu ove stranke održanom polovinom septembra 1990. u Velikoj Kladuši izjavio da Bosna i Hercegovina, u slučaju izdvajanja Slovenije i Hrvatske, neće ostati s onim što od Jugoslavije ostane. Ovo je bio prvi javni nagovještaj mogućeg postjugoslavenskog koncepta u Bosni i Hercegovini, koji je, naglasit ćemo da ne bismo ostavili utisak neobaviještenosti o srpskim i hrvatskim nacionalističkim planovima koji nisu računali s postojanjem Bosne i Hercegovine nakon raspada Jugoslavije, za razliku od njih, istovremeno bio i probosanski.

U novembru 1990. godine u Bosni i Hercegovini održani su višestranački parlamentarni izbori. Na nivou republike i u velikoj većini od 109 bosanskohercegovačkih općina i Gradu Sarajevu, sa svega nekoliko izuzetaka, na vlast je došla koalicija triju nacionalnih stranaka: SDA, SDS-a i HDZ-a. Novoizabrana vlast odmah se našla zarobljena u mrežama već stvorenih odnosa, s obavezom da odgovara na izazove jugoslavenske krize, pa je i sama postala žrtva njihovih temeljnih proturječnosti i šireg konteksta nacionalne polarizacije. Ubrzo su unutar koalicije stvoreni široki frontovi na pitanjima sudbine Jugoslavije i statusa Bosne i Hercegovine, iza kojih se vrlo jasno pokazao stvarni sadržaj i smisao pojedinih politika.

Predsjednik SDS-a najavio je početkom marta 1991. godine na masovnom mitingu stranke u Banjoj Luci da je za Srbe jedina alternativa federalnoj Jugoslaviji – “Velika Srbija”. Pod odlučujućim uplivom državnog rukovodstva Hrvatske rastao je utjecaj radikalnih i antibosanskih krugova i u politici HDZ-a Bosne i Hercegovine. Zbog specifične pozicije i principa koje je međunarodna zajednica primjenjivala u procesu priznavanja nezavisnosti jugoslavenskih republika, a radi zaštite vlastitih interesa u tom procesu, hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini bila je u ovom periodu obilježena dubokom dvojnošću. Javno je priznavala suverenitet Bosne i Hercegovine i njeno pravo na državnu nezavisnost, doprinoseći u skupštinskim tijelima i organima vlasti svojim glasovima njihovoj realizaciji, dok je njena druga, tajna strana polazila od pretpostavke da će srpska politika dovesti do likvidacije Bosne i Hercegovine i stvarala preduvjete da u toj situaciji Hrvatska uzme dio za koji je vjerovala da na njega polaže pravo. Kompatibilnost ovih dviju politika potvrđena je na sastancima predsjednika Srbije i Hrvatske u Karađorđevu i u Tikvešu 25. marta i 15. aprila 1991. godine, na kojima su razmatrani modaliteti rješavanja otvorenih pitanja u srpsko-hrvatskim odnosima i na kojima je kao glavni princip njihovog rješavanja dogovoreno međusobno namirivanje na račun teritorije Bosne i Hercegovine.

U takvoj situaciji probosanske političke snage koje su participirale u vlasti na nivou republike nisu imale druge mogućnosti osim da traganjem za balansom između različitih stremljenja pokušaju osigurati prostor za konstruktivno djelovanje i zaštitu interesa Bosne i Hercegovine. Predsjednik Predsjedništva SRBiH Alija Izetbegović je zajedno s makedonskim predsjednikom Kirom Gligorovim ponudio plan za rješenje krize koji se zasnivao na asimetričnom modelu ustavnog uređenja Jugoslavije, u kojem su svi trebali dobiti ono što su istakli kao svoje političke zahtjeve. Pokazalo se da ovo nije bilo moguće postići.

Nakon proglašenja slovenačke i hrvatske nezavisnosti 25. juna 1991, uslijedio je kratkotrajni rat u Sloveniji i početak oružanog sukoba u Hrvatskoj. Kriza je i intenzitetom i dinamikom prešla na nivo na kojem planovi i inicijative jugoslavenskih aktera nisu otvarali perspektive pomaka. Uključila se međunarodna diplomatija otvarajući početkom septembra Konferenciju o Jugoslaviji, kojoj je predsjedavao britanski diplomat lord Peter Carington, čija se osnovna zamisao sastojala u tome da se Jugoslavija održava u nekom obliku života i jugoslavenske republike drže na okupu sve dok se ne postigne rješenje koje bi bilo prihvatljivo za sve. Sam sporazum koji je ponudio Carington donekle je bio na tragu plana Izetbegović – Gligorov u tome što je predviđao nezavisnost s međunarodnim subjektivitetom za one republike koje to žele, kao i slobodne asocijacije republika s međunarodnim subjektivitetom. U pogledu teritorijalnih pitanja polazio je od nepovredivosti republičkih granica.

Skupština Bosne i Hercegovine na dramatičnom je zasjedanju održanom 14/15. oktobra 1991. usvojila Memorandum, u kojem je istaknuto da neće prihvatiti nikakvo rješenje jugoslavenske zajednice u kojoj neće biti istovremeno i Srbija i Hrvatska i u kojoj s njima neće biti povezana na isti način, kao i Platformu o položaju Bosne i Hercegovine i budućem ustrojstvu jugoslavenske zajednice. Ovo je zasjedanje, iako su na njemu usvojeni značajni dokumenti i odluke, ostalo u trajnom i dubokom sjećanju ne po njima nego po monstruoznoj prijetnji Radovana Karadžića nestankom muslimanskog naroda u ratu koji je nagovijestio ako Bosna i Hercegovina proglasi nezavisnost.

Uprkos Karadžićevim prijetnjama, Bosna i Hercegovina je, na osnovu pomenutih skupštinskih dokumenata, na zasjedanju Konferencije o Jugoslaviji u Hagu 18. oktobra prihvatila sporazum koji je ponudio lord Carington. Učinile su to i ostale jugoslavenske republike, izuzev Srbije. Crna Gora naknadno je osporila potpis svog predsjednika i odbila sporazum. Srbija je insistirala na pravu naroda na ostanak u jugoslavenskoj federaciji, smatrajući narode a ne republike subjektima federacije i nosiocima suvereniteta. Bilo kakva jugoslavenska federacija, pa makar i dvočlana, bila joj je neophodna da njom pokuša legitimirati prisvajanje teritorija na koja je polagala pravo, prije svega u Bosni i Hercegovini.

Prije početka rata u Hrvatskoj, na dijelovima njene teritorije na kojima je postojala većina ili znatan procent srpskog stanovništva, uspostavljena su srpska vijeća, općine i autonomne oblasti, koje su zatim oružanom pobunom, uz podršku jugoslavenske vojske, proglasile paradržavu Srpsku Krajinu. Taj ciklus stvaranja srpske paradržave ubrzo je započet i u Bosni i Hercegovini. Opisano pravno, političko i oružano nasilje provođeno je u situaciji u kojoj je međunarodni diplomatski mehanizam bio u blokadi zbog odbijanja sporazuma od Srbije i Crne Gore. To je sve aktere pretvorilo u taoce srpske politike i istoj davalo priliku i vrijeme da vojnom silom stvara stanje na terenu koje joj je odgovaralo, a da potom s tih pozicija eventualno pregovara o političkim rješenjima.

Ovu krizu i zastoj prekinula je Evropska zajednica najavljujući da će početi s priznavanjem nezavisnosti jugoslavenskih republika. Satisfakciju za iznevjerene nade i izgubljeno vrijeme Evropa je ponudila u pozivu svim republikama koje žele međunarodno priznanje da do 23. decembra podnesu formalne zahtjeve. Prijave su, osim dokaza o ispunjavanju definiranih kriterija, morale sadržavati i izjave o prihvatanju određenih principa i trebale su biti proslijeđene Arbitražnoj komisiji. Ova komisija, koja je formirana još u septembru radi pravne pomoći radu Konferencije o Jugoslaviji i na čijem je čelu bio predsjednik francuskog ustavnog suda Robert Badinter, do 15. januara 1992. trebala je podnijeti izvještaj o zahtjevima za međunarodno priznanje, koje u traženom roku nisu podnijele samo Srbija i Crna Gora.

Bosna i Hercegovina svoj je zahtjev za međunarodno priznanje Vijeću Evropske zajednice uputila 20. decembra 1991. Arbitražna komisija raspravila je navedeni zahtjev i u svom Mišljenju broj 4 navela da se izrazi volje građana da Bosnu i Hercegovinu konstituiraju kao suverenu i nezavisnu državu ne mogu smatrati potpuno utvrđenima i da se takvo mišljenje može promijeniti ako republika donese jamstva putem referenduma na koji bi bili pozvani svi građani Bosne i Hercegovine, bez ikakvih razlika i pod međunarodnom kontrolom. Ovakvo mišljenje komisija je formirala razmatrajući zahtjev za priznavanje nezavisnosti i propratne akte državnih organa, odgovarajuće odredbe jugoslavenskog i bosanskohercegovačkog ustava, kao i pisma koja je u decembru i januaru 1992. komisiji uputio predsjednik “Skupštine srpskog naroda u BiH”, kasnije osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik.

U odnosu na ostale republike, Arbitražna komisija preporučila je da se priznaju samo Slovenija i Makedonija. Međutim, veto na priznavanje Makedonije uložila je Grčka, dok je, uprkos preporuci komisije, a na njemačko insistiranje, uz Sloveniju priznata i Hrvatska.

Najava mogućeg međunarodnog priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, kao što smo već pomenuli, na površinu je iznijela ekstremne aspekte srpske politike. Do januara 1992. godine primijenjen je cjelokupan ciklus ustavne destrukcije isproban prethodno u Hrvatskoj, od deklaracija o položaju srpskog naroda, formiranja Srpskog nacionalnog vijeća, formiranjem paralelnih organa vlasti u općinama, nelegalnih teritorijalnih autonomija, paralelnog skupštinskog sistema za srpski narod, do masovnog paravojnog organiziranja. U januaru 1992. proglašena je i paradržava Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine. Krajem 1991, u izvjesnosti međunarodnog priznanja Hrvatske, i hrvatska politika u Bosni i Hercegovini počela je postupno skidati rukavice obzirnosti.

To nije spriječilo državne organe da nastave činiti neophodne korake prema ovom velikom cilju, koji se prije tako malo vremena činio nemogućim i uzaludnim snom. Ispunjavajući dodatni uvjet za međunarodno priznanje nezavisnosti, Skupština SR Bosne i Hercegovine donijela je u ranim jutarnjim satima 25. januara 1992. odluku o zakazivanju referenduma za 29. februar i 1. mart, na kojem su se građani trebali izjasniti o njenom budućem statusu odgovarajući na pitanje Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive. Skupština je usvojila zaključak da se referendum održi uz obavezan nadzor međunarodnih promatrača, kao i odluku o povlačenju predstavnika Bosne i Hercegovine iz svih jugoslavenskih saveznih organa i institucija.

Samozvana Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine označila je ovu i druge odluke usvojene 25. januara u Skupštini Bosne i Hercegovine ništavnim za srpski narod i direktno uperenim protiv njegovih egzistencijalnih interesa. Iako su skupštinski zastupnici HDZ-a glasali za odluku o referendumu, promjena u politici HDZ-a jasno je iskazana početkom februara na zasjedanjima rukovodstva stranke u Širokom Brijegu i Livnu, na kojima je formulirano poznato “livanjsko pitanje”, kojim je HDZ izvršio politički pritisak i održavao neizvjesnost u pogledu ishoda referenduma, a koje je prije svega označilo definiciju nove političke platforme HDZ-a prema Bosni i Hercegovini.

Referendum građana o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je prema skupštinskoj odluci 29. februara i 1. marta 1992. Od ukupno 3.253.847 registriranih glasača u zemlji, izašlo je 64,31 % građana s pravom glasa. Za nezavisnost se izjasnilo 2.061.932 ili 99,44 % glasača. Protiv je glasalo 6.037, a bilo je i 5.227 nevažećih glasačkih listića. Bilo je nekoliko ozbiljnijih incidenata na pojedinim glasačkim mjestima, ali je referendum u cjelini proveden relativno mirno i nije narušena regularnost izjašnjavanja. Na osnovu masovnog izlaska građana, pogotovo kada su na glasačka mjesta počele izlaziti i pristalice HDZ-a, bilo je sasvim jasno da će konačan rezultat biti pozitivan.

Iako su Bugarska i Turska priznale državnu nezavisnost Bosne i Hercegovine još prije održavanja referenduma, a niz drugih zemalja tokom marta, ipak je najvažniji čin u tom procesu predstavljalo priznanje nezavisnosti od Evropske zajednice, izvršeno 6. aprila, i SAD-a 7. aprila 1992. godine. Sam čin priznanja, kao što znamo, nije otklonio olujne oblake oružane agresije i stradanja naroda, ali je ipak znatno ojačao položaj Bosne i Hercegovine, dao joj pravo na sve oblike legitimne odbrane i otvorio pristup međunarodnim institucijama. To joj je, uz herojski otpor njenih branilaca, omogućilo opstanak u periodu od 1992. do 1995, koji je predstavljao jedno od najvećih iskušenja njene duge povijesti. Danas, kada teškim hodom i s mnogo spoticanja Bosna i Hercegovina gradi svoju budućnost na putu evroatlantskih integracija, u svakom pokušaju blokade tog puta i destrukcije državne strukture jasno se potvrđuje značaj velikog historijskog dijela obnove državne nezavisnosti i njene odbrane. U historijskom iskustvu ove borbe mnogo je korisnih primjera koji korespondiraju s današnjim odnosima u zemlji i okruženju.

Izvjesnost pozitivnog ishoda referenduma pokrenula je reakciju protivnika nezavisnosti. Sarajevo i drugi gradovi i naselja širom Bosne i Hercegovine 2. marta ujutro osvanuli su blokirani barikadama koje su postavili naoružani aktivisti SDS-a. Predsjednik te stranke, danas osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, izjavio je da su svi zahtjevi za referendum i nezavisnost Bosne i Hercegovine nelegalni i da će izazvati nekontrolirane procese koji mogu zapaliti Jugoslaviju, pa čak i Balkan. Ali prekidač za paljenje i gašenje ovog požara bio je u Beogradu. Srpsko političko i vojno rukovodstvo procijenilo je da je takva eskalacija preuranjena, jer očekivani dolazak mirovnih snaga UN-a na područje Hrvatske, koji je bio u srpskom interesu, još uvijek nije izvjestan i eskalacija sukoba i prekid komunikacije preko Bosne mogli bi biti opasni. Na sastanku u Beogradu bosanskohercegovačkim podizvođačima radova naređeno je trenutno smirivanje situacije. Karadžić je zamolio jedino da on ne bude njegov izvršilac, zbog očuvanja ratobornog imidža među pristalicama, pa je uloga mirotvorca povjerena komandantu 2. vojne oblasti generalu Milutinu Kukanjcu. Izvršavajući nalog Beograda, on je u javnosti ostavljao utisak da je inicijator akcije tokom koje su zajedničke patrole JNA i MUP-a narednog dana uklonile barikade s puteva.

Neposredno uoči referenduma o nezavisnosti, na inicijativu Evropske zajednice i pod predsjedavanjem portugalskog diplomate Joséa Cutileira u Sarajevu su počeli pregovori lidera triju vladajućih stranaka o ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine. Ishod ovih pregovora nije mogao utjecati na odluku EZ-a o priznavanju nezavisnosti, jer je to zavisilo samo od ishoda referendumskog izjašnjavanja. Ipak, od samog početka i cijelim tokom njihovog trajanja u različitim formatima međunarodnog diplomatskog posredovanja jedna tendencija bila je konstantna – nastojanje da se nametne ustavna struktura koja bi bila unaprijed osuđena na nefunkcionalnost. Slobodan Milošević se u septembru 1995. godine u razgovorima koji su prethodili putu u Dejton zalagao za postizanje sporazuma o budućem uređenju Bosne i Hercegovine na dvoentitetskoj osnovi, pri čemu bi entiteti bili istovremeno i simetrično u konfederaciji, jedan s Hrvatskom, drugi sa Srbijom. Svoj prijedlog obrazlagao je temeljnim argumentom da takva država ne postoji nigdje na svijetu, pa ni takva Bosna i Hercegovina ne bi dugo trajala. Kada u sadašnjosti slušamo zahtjeve za odlaskom stranih sudija iz Ustavnog suda, za ukidanjem institucije visokog predstavnika, i slične ideje usmjerene stvaranju uvjeta za potpunu opstrukciju funkcioniranja državnih organa Bosne i Hercegovine, što bi zatim poslužilo dokazivanju navodne apsurdnosti i same državne egzistencije, ne slušamo ništa što već nismo mnogo puta čuli.

I da, prekidač je još uvijek u Beogradu.

 

PROČITAJTE I...

Ništa se nije propustilo, na sve se stiglo. SDA je prvoosnovana stranka u BiH. U pola godine je uspostavila stranačku strukturu u svim bitnim mjestima, ne samo u BiH i Jugoslaviji već širom svijeta, do Amerike i Australije. A zatim je spektakularno pobijedila na novembarskim izborima. Atmosfera u “Holiday Innu” tog 26. maja 1990. godine bila je istinski svečana, bili smo ponosni na sebe, na govornike, na prepunu salu, na dobru organizaciju

Možete zamisliti kakav je odnos mogla imati jedna ostrašćena srpska policija prema uhapšenim, utamničenim, nezaštićenim “Turcima”, koji su, uz to, još i “Alijini mudžahedini” i koji “hoće rat”. Kakve su te torture mogle biti... Kakvo nečovječno postupanje protiv uhapšenih, protiv čitavog bošnjačkog civilnog stanovništva... U prvo vrijeme nisu nam ni advokate dozvoljavali. Jedna politika koja je kriva za genocid u Bosni šta je tek mogla činiti s nezaštićenim žrtvama na “svojoj teritoriji”, u kraljevačkim i bjelopoljskim kazamatima. Mučenja, batinanja, elektrošokovi, držanje u samicama po više mjeseci

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!