Ne mogu se pomiriti s tim da budem izdavač a da ne objavljujem društveno korisne naslove

Izdavaštvu je imanentna misionarska uloga. O tome možete imati punu svijest, a i ne morate. Ako objavite pedesetak knjiga godišnje, vi ozbiljno utječete, u manjoj ili većoj mjeri, na kulturne tokove. Naravno, sve vrijeme morate imati na umu definiciju firme ili preduzeća koje bezdušno kaže da je preduzeće osnovni privredni subjekt registriran na nadležnom sudu, koji se osniva za stjecanje dobiti

 

Razgovarao:  Filip Mursel BEGOVIĆ

 

Izedin Šikalo (1964, Mostar) veći dio svog života proveo je uz knjige: kao grafički urednik, urednik u redakciji, glavni urednik i, na kraju, od 2006. godine kao utemeljitelj, vlasnik i direktor Izdavačke kuće “Dobra knjiga”, koja je 2011. prerasla u izdavačko-štamparsko preduzeće s 40 zaposlenih radnika. Budući da je još uvijek u dobroj životnoj formi, želja mu je da ustabili i proširi štamparsku djelatnost s još barem dvadeset novih radnika, a u izdavačkom sektoru da javni prostor obogati stotinama novih izdanja. Oženjen je i ima četvero djece.

STAV: Na koji ste način spasili bivšu firmu “Bemust”, koju ste preuzeli u trenutku dok je na tržištu bila posve bezvrijedna, a kupci su za nju nezainteresirani?

ŠIKALO: Mislio sam da ćemo ovaj razgovor početi o knjigama, o izdavaštvu i svim problemima s kojima se susrećemo mi izdavači na ovom neuređenom prostoru Bosne i Hercegovine. Ali, eto, i vi prvo pitate za štampariju, iako je “Dobra knjiga” i po naslovu, a i po svom poslanju prevashodno izdavačko, pa tek onda štamparsko preduzeće. Mogu s ponosom kazati da je “Dobra knjiga” od svog osnivanja 2006. pa do 1. septembra 2011. godine (kada smo ušli u posjed ove štamparije), u vremenu kad smo bili mala izdavačka kuća s maksimalno četvero zaposlenih, sva svoja izdanja, a bilo ih je oko 250, pa i reklamni materijal, bez izuzetka, štampala u ovoj štampariji. Vjerovatno je ta korektna dugogodišnja saradnja i rezultirala ovom akvizicijom. Još kao srednjoškolac, oduševljavao sam se ljudima koji umiju lijepo govoriti, a onda sam negdje pročitao rečenicu koja me šokirala: “Da bi rekao nešto pametno – dovoljno je biti samo pametan.” Nešto slično je rekao i Meša u Tvrđavi: “Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno…” Imao sam punu svijest o tome da smo mi Bošnjaci muslimani skloniji intuitivnom negoli racionalnom vredonosnom sustavu – meni je samo intuicija govorila da ova štamparija može i da mora ostati u funkciji.

Štamparija je bila ponuđena svima. Ljudi koji su imali kapital nisu bili zainteresirani, budući da je štamparstvo niskoakumulativna grana privrede, a ja nisam mogao zamisliti da svoje knjige nosim na štampu negdje mimo Sarajeva. Zato sam uložio svu svoju energiju u očuvanje ove “kuće knjige”, znajući da je naše da uložimo maksimalan napor, i fizički i intelektualni, a da rezultati nisu u našim rukama. Nisam se pokajao. Ne bih se složio s vama da je ova štamparija bila “bezvrijedna”. Istina, nisam dozvolio nikome, osim nekadašnjem vlasniku Mustafi Bećiroviću, da odredi njenu vrijednost, ili “vrijednost”, svejedno, jer znao sam da, ako procjenu prepustimo ekonomistima, pravnicima i inim stručnjacima, od akvizicije neće biti ništa. E sad, nezgodno je meni govoriti o svim teškoćama koje su pratile nekadašnjeg vlasnika i utemeljitelja ove štamparije. Mislim da je ekonomska kriza poharala mnoge perspektivne firme u regiji, a izgradnja nove “Bemustove” zgrade s novim strojevima za industrijsku štampu nekako se vremenski poklopila s tom krizom.

Znam da smo mi iz realnog sektora na vjetrometini, uvijek prepušteni sami sebi, za razliku, recimo, od Hrvatske, gdje pri Ministarstvu privrede egzistira CEPOR – Centar za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća i poduzetništva, dakle postoji adresa na koju se možete obratiti. A kome da se obratimo mi? Jednom sam, još 2012. godine, naivno slušajući priče da i mi imamo nekakvu Razvojnu banku, aplicirao za kredit kojim bih rasteretio firmu enormno visokih rata. Dobio sam odgovor da sam poslao nepotpunu dokumentaciju. Na kraju, moramo sebi priznati da smo mi Bošnjaci, u velikoj većini slučajeva, prva generacija biznismena, što predstavlja dodatni problem. Moj babo rahmetli je bio radnik, zidar, odrastao u domu za ratnu siročad ovdje u Sarajevu. Od njega sam mogao naučiti kako se domaćinski odnositi prema sredstvima kojima raspolažeš, što, naravno, nije malo, ali kad vidite da je na Zapadu sasvim normalno da budete četvrta, pa i peta generacija biznismena…

STAV: Jedan od ponajboljih bosanskohercegovačkih savremenih književnika, Bošnjak, rahmetli Zilhad Ključanin otkrio mi je svojedobno sav besmisao koji se skriva u znatiželji današnjih čitača. Rekao mi je da mu jedino preostaje, s obzirom na trivijalnost ukusa čitalačke publike i uopće autorske pozicije, pronaći 20 svojih najvjernijih čitalaca i potom za njih pisati, pa će ga to ispuniti zadovoljstvom – on se nadao obostranim – i da više neće štampati knjige jer ko će se više zezati s izdavačima koji profitno žele udovoljiti dezorijentiranom čitaču?!

ŠIKALO: Drago mi je da ste se sjetili Zilhada Ključanina, mog prijatelja i velikog prijatelja “Dobre knjige”. Malo je znano da je na onaj svijet otišao (početkom juna 2016) s mjesta urednika jedne od biblioteka “Dobre knjige”. Znam da su neke djevojke i mladići nosili majice s otisnutim njegovim likom i natpisom JA ČITAM ZILHADA KLJUČANINA. Budući da je “Dobra knjiga” objavila pet njegovih knjiga (šesta je ostala tehnički nedovršena pa ćemo je objaviti ove godine), govorio sam mu da mi valja otisnuti njegov lik na majicu s natpisom JA OBJAVLJUJEM ZILHADA KLJUČANINA! A za ovo da neće štampati knjige, mislim da se Zilhad šalio, jer nakon što je uredio Izabrana djela Mile Stojića, zajedno smo radili na njegovoj knjizi Trideset godina poezije Zilhada Ključanina (1985.-2015.), dogovorili smo da uredi Izabrana djela Marka Vešovića. Imali smo još dosta toga u planu, ali… U svakom slučaju, Zilhad je možda ponekad znao biti rezigniran vijestima iz biblioteka o najčitanijim naslovima, ali nikad nije imao krivu sliku o našoj zbilji, što se, nažalost, ne može reći za sve autore. Imao sam loše iskustvo s jednim “intelektualcem” koji je tvrdio da su puni podrumi njegovih knjiga, da je njegov naslov prodat u više hiljada primjeraka, iako je štampano samo 300 komada, od kojih je jedna trećina ostala neprodata. Takvi su slučajevi za psihijatriju, a ne za nas izdavače. Mada se i preko takvih može nešto naučiti – razduhovljena intelektualnost na razini je nuklearnog otpada.

STAV: Je li era knjige završila, kako neki tvrde?

ŠIKALO: Era knjige nije i, vjerujem, neće ni završiti, bar ja vjerujem da će još zadugo knjiga ostati nezamjenjiv medij. Kažu da su mnogi nakon pojave televizije najavili smrt radiju. A vidite, evo cijelo stoljeće kako egzistiraju i radio i televizija. Dokaz mojoj tezi jesu i novoformirane izdavačke kuće, a jedna od njih jeste svakako i “Slovo bosansko”, kuća koja će, bar po mojim saznanjima, insistirati na afirmaciji bošnjačke političke misli.

STAV: Pitamo se napokon ko uopće nešto čita, osim populističke štampe?

 ŠIKALO: E to je sad širi društveni problem koji ne mogu riješiti ni izdavači niti pisci. Veliki bosanskohercegovački pisac i intelektualac Alija Isaković rekao je da Bosnu i Hercegovinu mogu spasiti samo njena kultura i simbolička geostrateška pozicija u svijetu. Ovoga bi morali biti svjesni oni koji odlučuju o kulturi, na svim razinama. Dosadno je slušati priče o “dejtonskom okviru”, o nemogućnosti djelovanja zbog “zamrznutog konflikta”, pozivajući se uvijek na mrzitelje Bosne i svega bosanskog, jer ako ne želite ući u srž problema, kako ćete ga riješiti?! Pogledajte šta je sve dobrog za državu uradio ministar vanjske trgovine Mirko Šarović samo zato jer je želio rješavati probleme, a djelovao je u okviru iste zakonske regulative kao i svi drugi ministri. O problemu kulture čitanja trebaju voditi računa ministri obrazovanja, ministri kulture, a i drugi ministri i direktori institucija – pa i oni su se morali obrazovati čitajući knjige. Nisu valjda svi ispite spremali s Wikipedije.

STAV: Vi ste rijedak izdavač koji ulaže u literaturu od općeg značaja, literaturu koja nema komercijalnu probitačnost. Zašto ulažete u ono od čega bježe drugi razvikani izdavači, je li neka ljubav u pitanju i koje je vrste?

ŠIKALO: Mi izdavači sve više nalikujemo na onog starca što je sadio hurme, a kada ga je halifa upitao kad dolaze na rod, rekao je neke za 50, neke za 70, a neke tek za stotinu godina, zavisi od sorte. Na halifinu primjedbu da plodove ovih sadnica vjerovatno neće dočekati, starac je rekao da ove hurme koje danas jedemo vjerovatno nisu dočekali oni koji su ih sadili… Vjerujem da će istinsku valorizaciju našeg današnjeg truda uraditi generacije koje dolaze.

Bolna je činjenica da su nestali veliki izdavači u Bosni i Hercegovini. Sjetite se samo prijeratnih biblioteka Lastavica, Ars, BiD, Logos, posebno državotvorne biblioteke Kulturno nasljeđe. Ne mogu se pomiriti s tim da budem izdavač a da ne objavljujem društveno korisne naslove. U prvoj godini postojanja, stjecajem nekih čudnih okolnosti, dođu do mene četiri romana Dževada Karahasana. Samo sam stidljivo pitao profesora: “Zašto ‘Dobra knjiga’? Mi smo se tek registrirali. Vas treba objaviti neki veliki izdavač.” Karahasan se samo nasmijao i rekao: “Hoću da to bude ‘Dobra knjiga’.” A Bosna i Hercegovina niti je tada imala, niti danas ima velikog izdavača. Postojimo mi mali izdavači, možda s velikim idejama i velikom energijom, ali veliki izdavač naprosto ne postoji. Otišao sam do banke i podigao kredit kako bih mogao odštampati Izabrana djela Dževada Karahasana. Kasnije sam dobio i neke novčane nagrade za ova Izabrana djela – vrlo brzo smo vratili uloženo. Pokazao se to kao mudar izdavački potez, a ja sam i tada samo slijedio intuiciju, ništa drugo…

Dođe kod mene (2012) Enes Duraković i kaže kako ima spremnu knjigu Obzori bošnjačke književnosti. Knjiga obimna, B5 format, oko 500 stranica, luksuzno izdanje (tvrdi uvez s ovitkom). Kažem: “Dobro”, a u sebi mislim – nek mi je Bog na pomoći. I ta knjiga je vrlo brzo vratila uloženo. Mogao bih još nabrajati… Evo, neki dan zovu me profesor Hilmo Neimarlija i akademik Enes Karić. Kažu, ima izuzetno bitna knjiga autora pokojnog Marinka Zekića, Sarajlije, Kulturni identitet bosanskih muslimana, u podnaslovu Bošnjaci – najistočniji muslimanski Europljani i najzapadniji autohtoni islamski narod. Hoće li se vratiti uloženo? Vjerujem da hoće, ako Bog da. Pa sada ide Hatidža Mile Stojića, za koju ne smijem ni postaviti pitanje isplativosti! A šta činiti kad za koji dan svoj novi naslov donesu: Enes Karić, Sanjin Kodrić, Mirza Sarajkić, Munir Mujić, Marko Vešović, Zijad Šehić, Hadžem Hajdarević, Muhidin Džanko, Mirzet Hamzić…?

Uglavnom naučite razliku između korisnog i vrijednog, kako to naučavaju naši duhovnjaci. Korisno bude i prođe, a vrijedno može biti i korisno, s tim što vrijedno ostaje kao, u svakom slučaju, meni draže – trajno dobro.

STAV: Čuo sam iz više izvora, od više autora, kada prepoznate knjišku vrijednost, da ste spremni pomoći sebi na štetu. S obzirom na to, možete li nam reći štogod o Vašim principima požrtvovnosti i kulturnoj misiji?

ŠIKALO: Izdavaštvu je imanentna misionarska uloga. O tome možete imati punu svijest, a i ne morate. Ako objavite pedesetak knjiga godišnje, vi ozbiljno utječete, u manjoj ili većoj mjeri, na kulturne tokove. Naravno, sve vrijeme morate imati na umu definiciju firme ili preduzeća koje bezdušno kaže da je preduzeće osnovni privredni subjekt registriran na nadležnom sudu, koji se osniva za stjecanje dobiti. Ako svjesno izdajete knjigu koja svojim prihodima neće pokriti rashode, morate odmah znati iz kojih sredstava ćete namiriti razliku. Kada su manje sume u pitanju, to neće predstavljati veliki problem, ali kada uradite projekt od nacionalnog značaja, kada sve dogovorite u zgradi državnog Parlamenta, kao što je to bio slučaj s knjigom 1000 grobnica Krajine autora Jasmina Odobašića – prvorazredan dokaz genocida nad Bošnjacima u Bosanskoj krajini – i kada na koncu ostanete sami da se borite kako biste namirili bar trošak materijala, e onda nastane problem. Poseban paradoks jeste činjenica da “Dobra knjiga” nije izdavač ovog djela, nominalni izdavač je KDB “Preporod”. Trošak same štampe iznosio je oko 70.000 KM, a ja se nadao da ćemo knjigu prevesti minimalno na engleski jezik i dostaviti je nadležnim institucijama u Hag. Na kraju, moram se zahvaliti mojim prijateljima Salmiru Kaplanu i Razimu Čoliću, koji su mi pomogli da ovaj finansijski udar barem dijelom ublažim.

STAV: Nedavno je bio Sajam knjiga pa su mnogi komentirali da fali dobrih knjiga. Doduše, mogli bismo se našaliti da to jeste tako jer Vaša “Dobra knjiga” nije učestvovala na Sajmu. Nejse, nije li možda upravo obratno, nedostaje li nam dobrih autora? Gdje je tu ona literatura koja, kad bacite pogled, osvaja istog trenutka, i to ne samo naslovom već i značajem autorova po “dobru” razglašenog imena?

ŠIKALO: Dosadilo mi se izvinjavati zbog ovogodišnjeg neučešća na Sajmu knjiga u Skenderiji. Upravni odbor Zajednice izdavača BiH trebao je da dogovori s rukovodstvom Skenderije sve detalje oko našeg učešća na Sajmu i detalje protokola za organizaciju narednih sajmova. Nisu se dogovorili. Znam da je to šteta. Ako kod svih nas postoji dobra volja, mislim da bismo već sad trebali ponovo sjesti i dogovoriti detalje oko organizacije Sajma za narednu godinu. Mi smo se hvalili kako smo kao zajednica učestvovali na beogradskom i zagrebačkom sajmu knjiga, što je svakako dobro, ali meni ne može biti bitniji ni Beograd, ni Zagreb, ni Pula, ni Podgorica, ni Frankfurt, ni Kairo, ni Leipzig… od Sarajeva. I to bi trebalo pozvati sve zainteresirane strane (izdavači, pisci, knjižari, bibliotekari, čitaoci…), pronaći zajednički sadržilac i odmah sad krenuti u organizaciju Sajma, baveći se pametnim pitanjima: kako na najbolji način prezentirati bosansku produkciju, kako sadržajno obogatiti Sajam, kako dovesti publiku iz Bihaća, Velike Kladuše, Bužima, Novog Pazara i drugih udaljenijih gradova, a samo takva organizacija natjerala bi i nas izdavače da ozbiljnije pristupimo ovom problemu. U takvoj atmosferi rodile bi se i nove ideje.

STAV: Današnja prosječna čitalačka publika ne samo što ne zna svoje savremenike već izokrene očima kad im spomenete klasične autore, i to bez nelagode s obzirom na svoju knjišku neprofinjenost, upućenost i nenačitanost. Ne čini li Vam se da je čitalačka didaktika putem knjiga pošla u obrnutom smjeru zaglupljivanja potrošnom robom?

ŠIKALO: Sjećam se da su osamdesetih godina trafike bile prepune jeftine, neko je rekao “fast food”, literature. Ne znam sjećate li se serijala: Ljubavni vikend roman “Svi pisci sveta”, jeftine roto-štampe na 64 strane A5 formata, vezano klamerom. Moramo biti pošteni, i tada su ovi “romani” prodavani u stotinama hiljada primjeraka. Naša generacija, ma koliko se samodopadljivo smatrala knjiškom generacijom, gutala je ove isprazne priče. Možda je danas jedina razlika u obimu – današnja “fast food” literatura štampana je na znatno više strana, broširanog je uveza i, kako po pravilu, ima šljašteće elemente na koricama (UV lak). Matrica je ista. Međutim, ne smijemo se puno ljutiti na čitalačku publiku. Počet ćemo ličiti na političare. I oni kažu da je njihova politika odlična, ali da ne valja narod. Pa šta nam je činiti? Da smijenimo narod? Možda je ova, hegelovski rečeno, “provala mase u javni prostor” preko društvenih mreža dodatno usložnila problem – pogledajte ko se sve oglašava i koliko ima pratilaca. Šta se sve tu objavljuje. U normalnom društvu ovakvi ne bi dobili prostor ni u rubrici Pisma čitalaca. Naš je primarni zadatak da objavljujemo društveno korisne naslove, a rezultat našeg rada, rekosmo, nije u našim rukama.

STAV: Nije svejedno za kojeg se izdavača odluči pisac, jer, onaj izdavač koji ima dobar PR i marketing načinit će od netalentiranog pisca spisateljsku zvijezdu, zar ne? Izostanak izdavačke logistike za pisca znači smrt u tržišnom smislu. I ne samo to, danas nije dovoljno biti talentirani pisac, morate biti pored toga još nešto – klaun, političar, provokator, trospolac ili četverospolac, naprosto, morate skandalizirati i šokirati javnost da biste privukli pozornost.

ŠIKALO: Vi sad govorite kao da mi imamo posloženo tržište knjiga, pa nam još samo preostalo da provociramo i fasciniramo javnost inovativnim sadržajima, reklamom… Nažalost, još smo mi daleko od tog. Ovdje se većina knjiga objavi zahvaljujući sinergiji izdavača i autora. Pričao mi je profesor Dževad Karahasan svoj odnos s izdavačem u Njemačkoj – autor i izdavač dvije su zaraćene strane, a borba je oko visine honorara (5, 8, 10 ili 12%) – a mi se ovdje u Bosni ljubimo, zajedno jedemo grah i budemo presretni kad niko nije na zijanu, kaže Karahasan. Mislim da je otvaranje knjižare sljedeći korak kojim mora iskoračiti “Dobra knjiga” da bi zaokružila svoj proizvodni proces. Možda pred tom knjižarom, ako Bog da, postavimo kakvog klauna kako bismo privukli pozornost prolaznika.

STAV: Ko drži monopol u izdavaštvu u BiH, ima li ga više uopće ili su izdavači osuđeni na puko preživljavanje?

ŠIKALO: Ne postoji monopol u bosanskohercegovačkom izdavaštvu. Ne postoji ni konkurencija, zapravo, konkurencija se može javiti u sferi udžbeničke djelatnosti, a o preživljavanju smo već govorili. Onaj ko nije spreman godinama hodati po rubu, ko nije spreman biti intelektualni težak, ko nije spreman sve naše hendikepe nadoknađivati dvanaestosatnim, pa i petnaestosatnim radom, ko nije spreman založiti svu pokretnu i nepokretnu imovinu za biznis (što se u razvijenim ekonomijama smatra čistom ludošću, jer kolateral za biznis mogu biti samo mašine i poslovna zgrada – nikako privatna imovina) neka se ne bavi izdavaštvom.

STAV: Najavljeno je da bi uskoro moglo doći do promjena u udžbeničkoj politici, da će se konkursi za izbor školskih udžbenika provoditi na kantonalnoj umjesto na federalnoj razini, kako je do sada bio slučaj. Također, i nastavni planovi i programi mogli bi se razlikovati od kantona do kantona. Kako će se to odraziti na izdavače, a i na štamparije?

ŠIKALO: Odlično! Mogli bi nas razbiti do atoma, pa, recimo, da svaka škola ima svoj nastavni plan i program. Sramota! Pa pogledajte ko to radi! Bosanski Hrvati? Ne. Oni već odavno imaju svoje zavode za obrazovanje i nastavu po planu i programu Republike Hrvatske. Bosanski Srbi? Od Dejtona naovamo RS ima svoj Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, a privatne izdavačke kuće tu svakako ne postoje… Problem su, dakle, BOŠNJACI. Kome? Nažalost, sami sebi.

 

 

 

ANTRFILE

N: “Almanah bosanskohercegovačkog graditeljstva” na 1.100 stranica

STAV: U vezi s tim, primjetno je da Vaša izdavačka kuća izdaje veliki broj knjiga iz oblasti baštinske kulture, knjiga koje su za komercijalne izdavače nepopularne, a koje su prevažne za održavanje i opstanak jedne kulture. Je li jedna od takvih knjiga velika monografija o graditeljstvu u BiH, o kojoj se šuška u kuloarima kao velikom projektu pred završetkom?

ŠIKALO: Preduga je ovo priča… Negdje 2009. godine moj prijatelj Ahmed Serdarević odveo me je kod profesorice arhitekture dr. Sabire Husedžinović u jedan mali stan na Grbavici. Sjećam se kamare plavičastih fascikli iz kojih su prekvasavali listovi uvrnutih stranica, stotine crteža rukom na pausu, skica, tlocrta crtanih u AutoCAD-u… Uljudno sam se raspitao o projektu (ona ga je radno nazvala Almanah bosanskohercegovačkog graditeljstva), popio kahvu i pobjegao jer je umnogome prevazilazilo mogućnosti “Dobre knjige”… Međutim, nakon višegodišnjih pregovora s više izdavača, rahmetli Sabira me je negdje u proljeće 2012. nazvala i rekla: “Ovo može objaviti samo ‘Dobra knjiga’!” Potpisali smo ugovor i nastavili raditi. Profesorica Sabira, mada već vidno narušenog zdravlja, sve je podredila ovoj knjizi i intenzivno radila sve do odlaska u bolnicu u zimu 2015. godine, kada mi je predala uvodni tekst. Na onaj svijet je otišla posljednjeg dana te godine. Mlada arhitektica Hana Kevelj najviše je vremena provodila s profesoricom Sabirom, pa smo odlučili da ona uradi DTP ove knjige na hiljadu i sto stranica. Budući da je ovo najobimniji projekt “Dobre knjige” do sad, preuzimam obavezu da vas redovno izvještavam o svim narednim fazama projekta, koji zasigurno zaslužuje više pažnje.

 

PROČITAJTE I...

Pišući o ratu, Kulenović nas je zapravo upozoravao na ljepotu mira. Pišući o smrti, on nas je suptilno upozoravao na ljepotu života. Pišući o Aziji, upozoravao nas je na Evropu i na njene izgubljene vrijednosti. Pišući o porodici, nudio nam je da tragamo za cjelovitošću vlastite osobe kojoj bi upravo ta porodica možda mogla ponuditi posljednji okvir. Sve su to razlozi zbog kojih bi se moglo reći da životno djelo Tvrtka Kulenovića za bosanskohercegovačku kulturu predstavlja “porodičnu vrijednost”, a ova nagrada jeste samo jedan od načina da to potvrdimo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!