Naši prvi ezani

Bilo mi je šest godina, a kao da je bilo jučer, a ne osamdeset šeste, prošlog stoljeća. O, kako sam se samo dodvoravao jednom starom i finom hodži! Imao sam i konkretan razlog – želio sam biti mujezin i sa stare kamene munare učiti ezan i s trona skinuti vremešnog Ibricu. A Ibrica je, rahmet mu duši, u tom smislu bio nedodirljiv, a njegov jaki i hrapavi glas svakodnevno je odjekivao selom. Skinuo sam ga u bobu – i melodiju, i odvažnost, i želju – samo je još falilo da mi hodža dadne priliku

Piše: Safet POZDER

Možda će neko kazati kako opet slijede “hodžinske” fore. Pa, dobro, nek’ se shvati i tako ako se baš želi. U svoju odbranu želim kazati dvije stvari. Prvo, da sam lovac, bilo bi sasvim normalno i očekivano da pričam / pišem “lovačke” – šta, onda, fali hodžinskim? Drugo, ovo uopće nisu fore nego suptilni i prefinjeni momenti koje dijelim s uvaženim čitaocima, a koje sam i sam svojevremeno doživljavao dok sam se, kao dijete, gurao da budem što bliže hodžama.
Naučio sam, usput, da se ne treba pretjerano zalijetati. Tako sam, recimo, jedne prilike na društvenim mrežama podijelio sliku sa šerijatskog vjenčanja, dičeći se kako sam dočekao da vjenčam svoju nekadašnju učenicu u mektebu. Htio sam, zapravo, da kažem kako sam i ja u “hodžinskim vodama” nabrao dovoljno staža. Možda sam htio da pokažem kako i sam starim. Konačno, nije ni važno šta sam htio pokazati ili dokazati. Važno je da mi se u komentarima javio stariji kolega i napisao otprilike ovako: “Javi se kad dočekaš da vjenčavaš djecu svojih nekadašnjih polaznika mekteba!” Istina, nije to on napisao u ovako gruboj i direktnoj formi, ali sam ja “povukao ručnu” i opreznije se hvalim (ako se to uopće može nazvati hvalom).
Helem, ima stvari kojima se itekako može podičiti (pa i pohvaliti), pa kako god to ko razumio. I ja sam ih doživio na svojoj koži i dobro znam kako su lijepe.
Bilo mi je šest godina, a kao da je bilo jučer, a ne osamdeset šeste, prošlog stoljeća. O, kako sam se samo dodvoravao jednom starom i finom hodži! Imao sam i konkretan razlog – želio sam biti mujezin i sa stare kamene munare učiti ezan i s trona skinuti vremešnog Ibricu. A Ibrica je, rahmet mu duši, u tom smislu bio nedodirljiv, a njegov jaki i hrapavi glas svakodnevno je odjekivao selom. Skinuo sam ga u bobu – i melodiju, i odvažnost, i želju – samo je još falilo da mi hodža dadne priliku. U džamiji me je puštao da povremeno mujezinim, ali je munara bila Ibricina.
Stariji bi ljudi sjedili pred džamijom, sklanjajući se od vreline sunca i čekali da mujezin okuiše kako bi ušli u džamiju. Hodža Mustafa izvukao bi iz džepa žućkasti sat, prikačen istobojnim lancem za njegov džep. Pritisnuo bi nešto nalik dugmetu i poklopac na satu bi se otvorio. Potom je neko vrijeme škiljio kako bi uhvatio pravu informaciju. Poklopac bi se vratio u prvobitni položaj, a hodža bi kratko rekao: “Još koja dekika i vakat je!” To je bio signal Ibrici da krene na munaru. Dok bi se on uspeo, bio bi vakat ezanu. Zvonki Ibricin glas pomiješao bi se s mojim razočarenjem, do neke nove prilike.
Ko čeka – dočeka. Tako sam i ja dočekao svojih pet minuta. Poslije ustaljene procedure i komentara o “par dekika”, hodža Mustafa mi jednog dana reče: “Momče, bi li nam ti danas mogao okuisati?” Formalno, to je bilo pitanje, ali suštinski, to je bila dugo čekana dozvola da se napokon ispenjem vijugavim stepenicama do šerefe i zaučim koliko me grlo nosi. Krajičkom oka motrio sam Ibricu, kontajući, valjda, da će se pobuniti, naljutiti ili barem promijeniti čehru. Ništa. Čak me je osokolio i, tapšući me po ramenima, dobacio kako to ja mogu.
Učio sam kako sam znao i mogao. Bila je to Ibricina melodija, od a do ž, doduše, iz tanahnog dječijeg grla, ali ista. Dolje pred džamijom jasno sam čuo žene kako cmizdre i blagosiljaju majku “koja ga je rodila”. Bilo je nezaboravno. Ponavljalo se to kasnije bezbroj puta, ali je samo taj ezan, poput prvog viđenja Kabe, imao neku magiju u sebi.
Ponekad bi učio i Ibrica, ali mnogo češće ja. O Ibrici mi je kasnije kazivao mlađi imam, koji je u džemat došao poslije hodže Mustafe, i to nakon što sam i ja postao hodža. Ibrica mu je, veli, dušu ispustio doslovno na krilu, i to onako kako dušu ispuštaju istinski mumini; smireno, s blagim osmijehom i uz prethodno izgovoreni šehadet. Eto, ako sam dobio priliku da u učenju ezana naslijedim takvog insana – a jesam – onda to može biti samo počast i iznimna privilegija. I jeste.
Kao hodža, i sam sam u nekoliko navrata doživio skoro isto iskustvo. Želim istaći dva slučaja.
Među džematlijama imam i jednog starijeg. Meho mu je ime. Uvijek je uglađen, dostojanstven i u govoru odmjeren. Muziciranje, slikarstvo i ljubav prema sevdahu samo su neke od njegovih bitnih odrednica kroz život. Naravno, vrijedi spomenuti i to da je u osmoj deceniji svog života prešao kur’ansko pismo i proučio svoju prvu hatmu. Kako god, razgovarati s njim uvijek je ugodno, a osebujno životno iskustvo i znanje daju mi priliku da pri svakom razgovoru štošta i naučim. Ipak, jednom me je zatekao pitanjem:
“Da li bih ja mogao proučiti ezan nekom prilikom?”
Naravno, odgovorio sam pozitivno, istovremeno se sjetivši Ibrice i hodže Mustafe, te jednog malog dječaka. Nisam oklijevao kao moj tadašnji hodža. Zapravo, ni danas ne znam što me je toliko držao “u rezervi”, ali dobro.
Meho je proučio svoj ezan i bilo je jako lijepo. Ostvario je još jednu od svojih želja i od tada nije nametljiv, što svakako poštujem.
Konačno, prije nekoliko dana opet isti slučaj.
U džematu imam jednog vrijednog i marljivog dječaka. Omer se zove. Volim to ime. Nekako su insanu puna usta kada ga izgovori. Omer.
A, ovog Omera znam još od njegovih malih nogu. Bio sam dosta blizak njegovom rahmetli dedi. Božijom voljom, Omerov babo poginuo je u saobraćajnoj nesreći i iza sebe ostavio četvero male djece, sve jedno drugom do uha. Dženaza je bila u susjednom džematu, a porodica me zamolila da se prije dženaze kratko obratim velikom broju prisutnih, iako je namaz predvodio drugi kolega. U kući umrlog smo, nakon dženaze, učili Jasin i, kao da sada gledam četvero dječice: Idriz, Omer, Emina i Aldina, sklupčani oko majke i beskrajno tužni i uplakani.
Omer već duže vrijeme mujezini u džamiji, i to radi isto onako samouvjereno i odvažno kao što sam u svoj vakat radio i ja. Idriz je godinu dana stariji. Upisao je medresu i neku večer me obradova haberom da je prvi razred završio odličnim uspjehom. Da stvar bude još ljepša, i Omer je upisao medresu. Dok raspust traje i dok nastava u medresi ne krene, Omer, njegov brat i dvije sestre redovni su u džamiji. Naravno, Omer mujezini.
Možda to mogu pripisati sebi ili njegovom stidljivom karakteru, ali kad kažem mujezini, to znači sve osim učenja ezana. I dok smo neku večer izlazili iz džamije s jacije i ćaskali o medresi, planovima i mogućnostima, stidljivo mi se obrati Omerova majka s pitanjem:
“Bi li Omer nekad mogao proučiti ezan, da ga čujemo?”
Postidio sam se. Stvarno, zašto ga već nisam ponudio da prouči ezan? Nema druge, do mene je. Rekoh joj da nema nikakvih smetnji i da će mi biti drago da ga već prvom sljedećom prilikom čujemo. Zatražih i njegovo mišljenje, a on mi, kimanjem glave, potvrdi da je to to.
I već sutradan, opet na jaciji, eto meni u sjećanje Ibrice i hodže Mustafe. Doduše, ja povirujem na mobitel i vidim da je do ezana još “par dekika”. Omer blago nervozan. Vidim, izlazi iz džamije i čujem ga kako negdje napolju “proba” ezan. I Meho je tako vježbao. Penjao se na potkrovlje svoje kuće i sam sebi učio ezan, da vidi kako zvuči. Omer se vraća i ja mu išaretim da je vakat. Stidljivo mi sugerira da ja upalim ozvučenje, što sa zadovoljstvom činim.
I Omer zauči svoj prvi ezan. Zapisao sam u džamijskom ljetopisu tačan datum i vrijeme. Nek’ ostane. Za razliku od mog prvog ezana, on se nije morao uspinjati na munaru i nije kopirao mene. Doduše, i nije to bogzna šta za kopirati.
Kako god, proučio je ezan tu večer. Proučio ga je i sljedeću, pa i sljedeću večer.
Ono što od srca želim jeste da ga Omer uči još dugo, da završi medresu i obuče imamski kijafet i da jednog dana i on nekoga osokoli kod prvog ezana. Ako to, usput, negdje i zapiše, tim bolje.
Vrijedi to zapisati, a, vala, vrijedi se i podičiti, pa kako god.

PROČITAJTE I...

Ne može se Lovrenoviću poreći da promovira svoju viziju Bosne, kao i da smatra da postoji bosanski duh, no, umjesto nekritičke promocije, Bošnjacima bi bilo oportunije i korisnije analizirati ih, pa i polemizirati s tim tekstovima jer, sa stajališta njihove povijesti, tradicije i identiteta, pa i one najnovije historije koju još itekako pamtimo, nisu prihvatljivi i počesto su saturirani upravo suprotnim namjerama od one koju površni čitalac ili nekritički podržavalac percipira. U tom smislu je indikativan intervju za Dane crvenog fratra Dragana Bojića. Po srpskom piscu Ivi Andriću i hrvatskim nacionalromantičarima, franjevci su dobri duh i jedini nosioci civilizacijskih vrijednosti Bosne, ergo oni koji su za razliku od Bošnjaka čuvali duh Bosne

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!