Na Uni kula kapetana Bišća

Kazuju historičari da su u Bihaću bile tri kule i da su sve tri dočekale 1870. godinu, kada su dvije porušene. Drugi, pak, tvrde da ih je bilo četiri i da su tri jedva nadživjele Belu IV. Radoslav Lopašić ih i nabraja: Dunđerska, Zabija, Kapetanova i Kani kula

 

Piše: Izet PERVIZ

 

Ovdje, u srcu Bihaća, vri od historije. Kada bi se nekom magijom moglo ukloniti vrijeme, za čas bi se sve uzburkalo. Ovaj prostor opasan ostacima zidina nekadašnje moćne utvrde koja se protezala obalom pa ukrug, sve uz opkop u koji je Una svraćena da i ona brani ovaj grad, postao bi pretijesan. Tad bi se sve sabilo u nemilosrdan huk povijesti koja razvlašćuje jedne da bi okitila druge junake. Na glavama bi jedni drugima stajali: Japode, Rimljani, Avari, Goti, Hrvati, Ugri, Mongoli, Osmanlije, Bošnjaci, Austrijanci, Nijemci, Jevreji, Srbi, Jugoslaveni i zvižduk bombi s neba otkačenih s engleskih i američkih bombardera.

Zanese li se čovjek pustim maštanjem, pa se sav preda toj ludoj zamisli, možda će i čuti kako krckaju lješnjaci, dok smjerni japodski domaćin, koji je sve spremio za oštru ilirsku zimu, bezbrižno sjedi na terasi svoje sojenice, maše nogama nad rijekom, lomi tvrde oklope koštunjara i gleda kako tamo, preko Plješevice, sunce na zalasku cijeli krajolik boji u crveno, kao da se umiranjem rađa, svakodnevno. A kroz tu sliku tutnji potmuo topot konja i bat stopa ilirskih ratnika koje je Baton Dezijatski poveo na Rim, a sada bježe spašavajući goli život pred Tiberijevim legijama i psuju ime onog drugog Batona, breučkog, kojeg osuđuju za poraz. Trese se u strahu i vrišti u ognju cijela Ilirija. I vrisak, do neba propet, jer tamo, daleko prema zapadu, negdje oko Ogulina, kažu, gori Metulum: japodijski ratnici, prije nego se sa zidina, vrhom koplja nadole, obruše na rimske vojnike da i njih povuku u smrt, istoj toj smrti razbuktaloj u ražđapljenim žvaljama plamena, predaju svoj porod i svoje supruge i sve što im je milo. U isti čas obalama Une odjekuje zveket hiljada lanaca suspregnut ritmom koračaja onih koje odvode u roblje. Vapaj, plač, tuga i bijes dobuju Unom kao krupne kišne kaplje nošene gromovitom ljetnom olujom.

Iz te sulude kaše događaja, najednom, odozgo od Ripča, iskače jedna tačka, valja se i raste. Za njom vije se oblak prašine iz kojeg istrčavaju zapjenjeli konji u luđačkom galopu. Preznojene konjske sapi, zategnute u strepnji, pucaju pod udarom kožnatog biča, koji u rukama konjanika skače čas na jednu, čas na drugu stranu. Prati ih halakanje hajke i surove riječi prijetnje na nepoznatom jeziku. Ovijen legendom, bježeći pred svojim upornim goničima, pred bihaćkim bedemima izniče veliki ugarski kralj. Bubnji topot kopita njegovog konja preko drvenog mosta i njegovo visočanstvo nestaje iza tvrdih zidina ovog grada. Narod priča da je Bela IV tada bježao pred Tatarima, za koje se govorilo da su u ono, srednjovjekovno vrijeme, imali najbrže konje među svim narodima i da su ugarskog kralja progonili sve do bihaćkih bedema. Konjima su razrezivali nozdrve da bi mogli udahnuti što više zraka, što ih je činilo “brzim kao munje”.

O velikom spasenju najmoćnijeg od kraljeva ondašnje Evrope i danas svjedoči Kapetanova kula. Narod vjeruje da je još tada stajala ovdje, ista, i da je Bela IV, bježeći pred Tatarima dolinom Une, ugledao prvo nju i tek je tada, izgleda, povjerovao u vlastito spasenje. Zbog toga je, kao vječni spomen na taj događaj, u jedan od njenih kamenova dao uklesati svoj nadaleko čuveni simbol – gavrana. Ali ovaj gavran, šapuće se, više liči na pelikana, te otvara sumnju da je odnekud naknadno donesen i “podmetnut” i kralju i legendi o njemu. Tada je Bela, u ime zahvalnosti Bišćanima, njihovu tvrđavu proglasio kraljevskim gradom. Bilo je to dvije godine prije nego će Bihać spomenuti u svojoj povelji izdatoj 25. februara 1260. godine i tako započeti jedno kumstvo koje traje i danas. Na taj datum pada rođendan ovog grada i peče se torta od stotine jaja i skoro toliko metara.

Pa ipak, i u ovoj, bihaćkoj legendi, kao i u svakoj drugoj, naći će se barem zrno povijesne istine. Svakako da bijeg jednog kralja nije mogao biti onakav kakvog uobičavamo zamišljati našom maštom godinama hranjenom filmskim predstavama. Bio je to bijeg dug, mukotrpan i spor. U njemu nije bilo ništa veličanstveno, kao što ničeg takvog nema u poraženog kralja ostalog bez vojske.

Poslušajmo šta kaže historija: 1241. godine Bela IV poražen je od Mongola predvođenih Batu‑hanom, u bici na velikoj Muhijskoj pustari, u blizini rijeke Šajo, kako je zovu Mađari, ili Slana, kako su je imenovali Slovaci. Dalje historija kazuje da je Belina vojska nakon početnog uspjeha doživjela katastrofalan poraz kada ju je Batu-han napao sleđa, a sve zahvaljujući jednom odbjeglom Rusu koji je otkrio Beline namjere. Iza Bele i njegovog brata Kolomana, koji je predvodio Hrvate, na bojnom polju ostalo je 50.000 leševa. Teško ranjen, Koloman je uspio preko Pešte doći do Čazme, gdje umire, a Bela je, kažu, prvo pobjegao u Bratislavu, zatim u Hainburg i tamo opljačkao riznicu vojvode Frederika II od Austrije.

Iz Austrije Bela bježi u Zagreb. Uporno oko historije prati ga na osnovu pisama kojima grozničavo traži pomoć za osvetu Mongolima “što spepeliše” mu kraljevstvo i nastaviše da slobodno haraju po njemu. Vapio je za pomoć pred papom, pred carevima i kraljevima, ali niko se nije odazvao, toliki su strah evropskim dinastijama utjerali razulareni Mongoli. Naposljetku, kada je Dunav zamrznuo, Batu-han je poslao Tatarina Kadana da sa svojom neprikosnovenom konjicom uhvati Belu Ugarskog. Ali, kako to opisuje Toma Arhiđakon, nakon pustošenja po Zagrebu, nisu krenuli prema Bihaću, već na Klis, a onda sve do Rijeke. Bela se, ustvari, krio na otoku Rabu, odakle je, kada je postalo isuviše gusto, prebjegao u Trogir, jer je iz ovog grada mogao pobjeći preko Jadranskog mora na obalu Italije. Međutim, njegov strah pokazao se bezrazložnim jer su se Tatari u međuvremenu izmorili, dosadilo im je da se jurcaju po primorskom hrvatskom kršu i vratili su se na istok.

Sve ovo valjalo je ispričati jer je gotovo nemoguće da za svog legendarnog bijega Bela IV nije svratio i u Bihać, barem da predahne, da odmori konje, da se opskrbi za dug i neizvjestan put, ovdje, na otoku svetog Ladislava. Neraskidivo je njegovo ime od imena ovog grada. Velik je to kralj. Ako ikom, onda njemu pripada evropsko 13. stoljeće. Bez obzira na sve, historija će ga u svoje prašnjave sveske upisati kao obnovitelja ponosnog Ugarskog carstva, u čijoj će se sjeni polahko i sramežljivo razvijati i kraljevstvo bosansko dinastije Kotromanića. Možda u cijeloj povijesti evropskog srednjeg vijeka nema takvog kralja koji je bio toliko vezan za Svetu stolicu u Rimu. Poznato je da je podržavao kršćanske misionare i da je cijela plemena privodio Kristovom križu. Eto, takav je bio bihaćki kum. Do kraja života ostao je dubok i čestit vjernik i sluga crkveni. Kažu: umro je kao franjevački tercijar, odnosno brat laik. Sveta stolica mu se odužila kao nikom, njegove tri kćerke, Kingu, Jolandu i Margaretu, proglasila je sveticama. Margareta je kao djevojčica umrla u Klisu u vrijeme kada je Bela bježao pred Tatarima. Kažu da je njeno tijelo pohranjeno u sarkofag koji je postavljen iznad ulaza u Splitsku katedralu i da se i danas ondje nalazi.

Kazuju historičari da su u Bihaću bile tri kule, kako to stoji i na grbu ovog grada, i da su sve tri dočekale 1870. godinu, kada su dvije porušene. Drugi, pak, tvrde da ih je bilo četiri i da su tri jedva nadživjele Belu IV. Radoslav Lopašić ih i nabraja: Dunđerska, Zabija, Kapetanova i Kani kula. Pored kula, spominje i devet bihaćkih tabija: Bendbaša, Ičhizar, Velika kapija, Velika tabija, Džibagića tabija, Zelengrad, Bijela, Handanagića i Muhsinovića tabija. O ovoj kuli piše ovako: “Osobite vrsti zgrada je kula, visoka na tri tavana, na jugoistočnoj strani grada prema Uni.” Navodi kako je Bihać bio opasan dvostrukim zidom, svana visokim četiri, a iznutra sedam metara.

U ovoj kuli, u osmansko doba, sjedili su i vladali iz nje bihaćki kapetani, pa je otad narod i zove Kapetanova kula. Kad su došli Austrijanci, oni je nisu vidjeli ni kao simbol ovog grada ni kao mjesto iz kojeg bi se vršila vlast, već su njene tvrde zidove iskoristili da između njih smjeste zatvor. Moguće je da su to uradili s dubokom namjerom, da bi ponizili svog neprijatelja: simbol grada, kraljevskog i slobodarskog, pretvorili su u običnu hapsanu, da i na taj način za sve vrijeme svoje vladavine pokazuju Bišćanima gdje im je mjesto i ko su u dalekom prostranstvu K und K carstva. Bilo kako bilo, zasigurno se zna da su tada povećali broj prozora, pregradili unutrašnjost, pretvarajući je u pravo saće uzničkih ćelija i smjestili u nju prve zatočenike. Otad, pa sve do 1959. godine trijebili su ovdje buhe razni kriminalci i secikese, lopovi i prevaranti, ali i pošteni ljudi, od duha i pera, buntovnici i revolucionari, pa i budući rukovodioci i budže. U vrijeme Drugog svjetskog rata u njoj je najmanje bilo lopova. Tada su ovdje ustaške vlasti mučile i pogubile hiljade nevinih ljudi, civila srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere, ili pak komunista i sve one koji su bili protiv Pavelićeve vlasti. Među posljednjim uznicima ovih ćelija bili su cazinski seljaci, kojima je prekipjelo te sušne 1950. godine te su, ne mogavši se više nositi sa sve većim zahtjevima države za povećanjem otkupa poljoprivrednih proizvoda, ustali kukom i motikom i udarili na onoliku vlast. Natiskalo ih je u bajbuk kao marvu.

Napokon, sedamdesetih godina Kapetanova kula adaptirana je u muzej. Trebala bi to biti i danas, kako to i piše na tabli na njenom zidu, samo da je taj ogromni katanac na ulazim vratima ne čini nepristupačnom i odbojnom te više podsjeća na kakav zatvor nego na zgradu u kojoj je jedan grad pohranio svoju prošlost i sve ono na čemu je izrastao. Onaj ko bi da vidi nadaleko poznati ulomak kamene urne s predstavom pet japodijskih konjanika, koja je 1954. pronađena u selu Malo Založje, šest kilometara od Bihaća, ili pak fragment s urne pronađene u obližnjem Golubiću, na kojoj je prikazan japodijski konjanik izuzetne estetske vrijednosti, koja opet govori o visokom ukusu tadašnjih žitelja doline Une, uzalud će obilaziti okolo, muzej je zapečaćen sa svim svojim bogatstvom.

Za utjehu, moći će pogledati kamene ostatke iz rimskog vremena ili pak temelje nekad nadaleko čuvenog bihaćkog Konaka. Za vrijeme bombardiranja 1943. godine potpuno, sa zemljom, kako se to kaže, Konak su sravnile bombe iz savezničkih aviona. Izgrađen je oko 1860. godine. Njegovi najčešći konačari prvih godina postojanja, sve do dolaska austrougarske vojske, bili su kiridžije iz Sarajeva i Travnika, koje su Bihać i okolinu snabdijevali različitom robom. Oni su kasnije po cijeloj Bosni raznosili priču kako se nigdje ne naspavaše i ne odmoriše u takvoj udobnosti kao u novom bihaćkom konaku. A tek kahva koja se posluživala u Konaku! Kazivalo se da je bila posebna jer se drobila u trešnjevoj stupi i da bi cijeli grad od nje zamirisao. Dugo se govorilo ovako: “Kad zamiriše kahva iz Konaka, na Hatincu žene otvaraju prozore i sejire, i tako zanesene dugo mirišu, i mirišu, i mirišu, da ih želja mine.” I još se kazuje da se iz podruma konaka moglo ući u podzemne katakombe koje su nekad služile kao veza vojnicima koji su na bedemima branili ovaj grad smaragdnog pogleda o kojem se svašta još priča i kazuje, pa i to kako će – tiho, tiše! – Konak napokon biti obnovljen.

PROČITAJTE I...

Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju

Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!