MOLER JE IZIŠAO U PET SATI

Moler je u onom što je počelo kao poslovni dogovor otkrio mnoštvo stvari koje nije mogao ni slutiti, a koje su se sad činile logičnim. Poslovice, uzrečice, čak i gatke, ponekad nas iznenade svojim značenjima koja nismo mogli ni zamisliti

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Tačno u pet sati izišao je iz kuće moler Enver i zaputio se odlučnim korakom ka gradu, kao da ide na važan sastanak. I išao je.

Enver inače nije bio zadovoljan sa sobom. Govorio si je naglas pogrdne nadimke i uvrede. Tako je govorio naročito u ogledalo. Posljednji koji je viknuo osupnuo ga je. Osjećao se tako čitav dan i to mu se podzemno ime lijepilo za dušu i duh. Umivao se hladnom vodom. Možda je ipak mogao nešto učiniti?! Na vratima su ga dočekali starčić i starica. Bili su vrlo ljubazni. Pregledao je stan, a onda su sjeli i počeo im je objašnjavati i predlagati šta može učiniti. Starčić mu je iskazao svoje želje, ali on je tužno klimao glavom.

– Bila su to druga vremena. I druga gradnja. Tad su zidovi disali – reče.

Starac se snuždio. Znao je da je tako.

– Volio sam one stare valjkove, s pticama i drvećem… kao slika koja se ponavlja i miriše na našim zidovima…

– I pjeva. Ponekad mi se činilo da ih čujem… – dodala je starica.

– Ali Vi ste isuviše mladi da biste to znali. Sve je bilo drukčije.

– Ipak, znam i to više nego dobro. Moj je otac izvlačio te ptice u različitim bojama. Nema ga više. Svi su valjci očišćeni i sačuvani. To mi je draga uspomena.

– Znači, u pitanju je porodični posao.

– Tako je na kraju ispalo. Učio sam nešto sasvim drugo.

– Kako se zove Vaš otac? Možda smo ga poznavali?

– Ekrem.

– Sve na E. Zar je moguće? Gdje ste stanovali ili još uvijek stanujete?

Kad im moler kaza, starac stavi ruku na usta, a žena ga pogleda s onim pogledom koji bi svako lahko pročitao. Očito, poznavali su ga.

– Bio sam jednom kod vas. Zbog posla, ali zapravo smo bili prijatelji. Ekrem i ja. Družili smo se ponekad u gradu, svraćali na ista mjesta. Bio je zaista ljudina.

U ugodnom razgovoru koji se razgranao, najviše o ocu, Enver je saznao i neke stvari o kojima se u njegovoj kući nije govorilo kao da je ispred njih bio tamni zastor. Bile su to zapravo obične ljudske priče, gotovo anegdotalne i ni po čemu mračne. Razdragane terevenke i neke veze koje nisu bile veze nego slučajni splet okolnosti. Starac je pričao kao pouzdan svjedok. Kao da se potpuno otvorio porodični roman. I u njemu otac drukčiji nego što ga je ikad mogao zamisliti. Mogao bih to i napisati, pomislio je. Tako je moler u onom što je počelo kao poslovni dogovor otkrio mnoštvo stvari koje nije mogao ni slutiti, a koje su se sad činile logičnim. Poslovice, uzrečice, čak i gatke, ponekad nas iznenade svojim značenjima koja nismo mogli ni zamisliti. A tek ovakvi dani. Koji dan kasnije ispričao je sve starom poznaniku i prijatelju Škori (ime, nadimak, opis), koji mu je predavao u školi i sam bio pisac.

– Želim to napisati kao što sam pisao u školi.

– Svi mi imamo neku takvu priču koju želimo ispričati. Samo oni koji zaista jesu pisci odu korak dalje.

– Izgledalo je u školi…

– Škola na koju misliš samo je stara, ruinirana zgrada. Istinska škola je sve oko nas. I u nama.

– Znam.

– I kako se zove tvoja mala priča u kojoj je skriven roman?

– Moler je izišao u pet sati.

– Nevjerovatno. Je li sreo Markizu?

– Koju Markizu? Kakvu markizu? Sve sam mogao očekivati, ali ovo ne razumijem.

– Otkad se ti baviš književnoteorijskim problemima?

– Zaista vas ne razumijem.

– Tvoj naslov više nego jasno upućuje na to. Dok si mi pričao, nisam na to ni pomislio, ali priča bi se mogla sagledati i iz tog ugla. Ukoliko ne znaš, ispričat ću ti ukratko. Paul Valéry je jednom kazao da ne piše romane i ne voli ih jer u njima postoje rečenice kao što je “Markiza je izišla u pet sati”.

– Baš u pet?

– U pet. Mnogo se raspravljalo o toj njegovoj rečenici. O trivijalnosti u književnosti i drugim pogledima na svijet. Mnogo godina kasnije, Claude Mauriac je napisao roman Markiza je izišla u pet sati.

– Sad je nekako jasnije.

– Kad daješ takav naslov, podrazumijeva se da si toga svjestan.

– To je samo slučajnost. Moler kojeg poznajete je zaista izišao u pet sati. To je bio početak priče…

– Nema slučajnosti. Stvar je samo u tome kako na događaje gledamo.

– Ja sam bio moler. To mi je posao dok ne nađem nešto u struci. Ukoliko ikad nađem.

– To sam i pretpostavio. I prije si pomagao starom, koliko se sjećam. Ipak, ta činjenica je nešto sasvim drugo kad je u priči.

Zašutjeli su jer se više na tu temu nije imalo šta kazati.

– Šta ćeš sa starcima? Hoćeš li učiniti to što treba? I na vrijeme? Nemoj ih razočarati.

– Možda čak i nešto više. Razmišljao sam da izvadim stare valjkove i svaku prostoriju obojim drukčije. Onako kako budu željeli. Sa slavujima i lišćem. I svime čega se sjećaju do dana današnjega.

– Namijenila ti je sudbina, izgleda, moj Envere, da budeš majstor više zanata. Tvoje je kako ćeš joj odgovoriti.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!