“Moj ezan mora čuti krajnji korisnik”

“Kada sam došao u Busovaču u Medžlis IZ, tražio sam Bukovce, bio momak, htio da budem slobodan, neću obaveza. A meni odmah nudili da budem imam u Busovači. A evo i što. Imam u Bukovcima, imao imamski ispit, Lugovi, imamski ispit, Putiš, isto, Busovača, glavni imam, isto imamski ispit. Dakle, niko od njih nije imao završenu medresu, a kamoli fakultet, o tome nije bilo ni govora. Međutim, o tome se nikad nije ni kontalo ni razmišljalo. To su za nas bili pravi imami, to su bili pravi ljudi koji su se visoko cijenili. Kad su bili mevludi, ama povučeš se i gledaš u njih, samo im se diviš. Ali, i oni su poštovali nas mlade imame što smo dolazili iz medrese. Bilo je to uzajamno poštovanje. Dočim, to sada nije tako. Druga je to japija bila. A 35 godina ko je radio u jednoj branši, to se mora poštovati, nema druge”

 

Nekoliko crtica iz života: Rodio sam se 1956. godine u selu Mehurići kod Kaćuna, općina Busovača. U osnovnu školu išao sam u Kaćunima, a zatim sam upisao Gazi Husrev-begovu medresu, koju završavam 1975. godine. Nakon toga sam išao u vojsku, a poslije odsluženog vojnog roka zapošljavam se kao imam u Kraljevoj Sutjesci kod Kaknja. To je jedna od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini. Tamo sam bio godinu i po. U džemat Bukovce kod Busovače dolazim početkom 1979. godine. Tu ostajem 22 godine, a poslije, 2000. godine, prelazim u Kaćune. Tu sam bio imam 18 godina, a u penziju odlazim u septembru 2018. Već sam šest mjeseci u penziji, živim pravi penzionerski život. Bez ikakvih sam obaveza, imam slobodne aktivnosti u kojima uživam. Radim malo oko kuće, malo voće, malo pčele, i to za svoju kuću, ne za prodaju. Kad pođete, dat ću vam da probate i moje jabuke, domaće su, nisu prskane.

Titin vakat, biro i nikakva plaća: Oženio sam se 1982. godine, imam tri kćerke. Dok sam bio hodža u Titinom vaktu, supruga je sve to vrijeme bila na birou, jer nije mogla kao hodžinica da se zaposli. Tako je to bilo. Sada radi kao medicinski tehničar u Hitnoj pomoći u Domu zdravlja u Busovači. Dvije su mi kćerke udate, a imam i troje unučadi. Godine 1988. morao sam napustiti imamski posao. Podigao sam knjižicu i prijavio se na biro. Tada sam omalterisao kuću i telefon uveo. I dalje sam radio kao hodža, ali sam s biroa dobivao onu naknadu. Od plaće Islamske zajednice u ovo sve što vidite što je napravljeno nije uloženo ni banke, jer nije moglo ostati ništa od plaće, a kuću i sve oko kuće napravio sam pržeći ćumur. To sam godinama radio preko svog imamskog posla.

Šejh, željezara i batal posao: Kad mi je sve to dojadilo, rekao sam jednom čovjeku koji je bio upravnik valjaonica željezare u Zenici, a ovdje je u Kaćunima imao vikendicu, da me zaposli u željezari. Čovjek je bio utjecajan i kroz jedno dva-tri mjeseca eto ti jednog petka habera, po ovom jednom mom komšiji, da u ponedjeljak počinjem raditi. Jedan od detalja koji nam u ovoj priči ne bi trebao promaći jeste da je šejh Beha-efendija, Behaudin Hadžimejlić iz Živčića, moj šejh. Vezan sam s njim i tarikatski, a i kao prijatelj i kolega, bio je zaista neko koga sam izuzetno poštovao i cijenio. Nakon petka, došla je i subota, a došao je i taksi tu ispred moje kuće. Odmah sam prepoznao taksistu koji bi vozio Beha-efendiju kad bi mu šta zatrebalo. Tada sam imao jedno dijete. Čim sam kroz prozor vidio ko mi je došao, odmah sam izletio napolje, nema smisla nikako drugačije.

“Selam alejkum”, “Alejkumu selam”. “Bujrum u kuću, šejh efendija.” “Ne, došao sam drugim poslom”, kaže mi hadži Beha-efendija. “Čuo sam da se hoćeš zaposliti u željezaru?” “Hoću, tako sam odlučio, gotovo je”, odgovorim. “Radi toga sam došao, samo da ti kažem, ne smiješ ići u željezaru. Tvoja nafaka nije tamo. Nego, ako se koga bojiš ili nešta, kako si pošao živjeti, tako i živi, ništa ne gledaj nastranu i nazad, već samo naprijed, i da nastaviš raditi kako si i do sada radio, i ništa drugo. I ne boj se, tebi niko ništa ne može, dedina te dova čuva i to je tako”, reče Beha-efendija. I on bi uvijek govor završavao kazavši: “I eto”, i ovako rukom učini. “Alahimanet”, “Alahimanet”, sjede u taksi i ode kući u Busovaču. Uđoh u kuću, nije mi ni na hatru da sjednem. Velahavle, dođe mi šejh i reče da ne smijem u željezaru. Stajao sam tu jedno 10 minuta i onda samo kćerki rekoh: “De, šćeri, otiđi komšiji Baji i reci mu da poselami njegovog prijatelja i da mu kaže da babo nikad nije bio u željezari i neće ni biti. Znaš li ovo ovako reći?” “Znam, babo.”

Radna knjižica i natrag u hodže: I ja odmah sutra u biro po radnu knjižicu, ponovo u Islamsku zajednicu, i tako je dalje i bilo. Kasnije sam tek vidio da mi je tako i namijenjeno bilo i, da sam otišao u željezaru ili bilo gdje drugo, veliku bih grešku napravio i bez ikakve sumnje sasvim propao. A šejha sam morao poslušati, drugačije nije moglo. A u željezaru sam htio zato što je ovamo bila izuzetno mala plaća. Dijete su tu našlo, ne možeš izdurat. A u nas se plaće pomjerale od prvog do prvog januara. A inflacija do marta ili aprila pojede haman cijelu plaću, tako da u maju imam svega 100 maraka. Teško je to bilo. Mi nismo imali ni karte, ni tople obroke, ama ništa. Moj dedo rahmetli je bio imam u džematu u Bukovcima 22 godine. Beha-efendija i dedo bili su haman i generacija i tako sam s njima dvojicom proveo čitav život. A Beha-efendija me cijenio i kao svršenika medrese i pazio me. Nema govora. Nikad nisam mogao vidjeti da je pravio razliku između mene i njegovog Huseina. Od Konjica do Maglaja nije bio mevlud a da nismo zajedno išli i družili se. Sjećam se da je jedno vrijeme haman svaku noć u toku zime negdje u nečijoj kući bio mevlud. A svaku drugu noć obavezno i drugačije nije moglo. I onda smo bili stalno zajedno, a bila su to posebna druženja.

Druga je to japija: Tadašnji imami su se posebno cijenili. Kada sam došao u Busovaču u Medžlis IZ, tražio sam Bukovce, bio momak, htio da budem slobodan, neću obaveza. A meni odmah nudili da budem imam u Busovači. A evo i što. Imam u Bukovcima, imao imamski ispit, Lugovi, imamski ispit, Putiš, isto, Busovača, glavni imam, isto imamski ispit. Dakle, niko od njih nije imao završenu medresu, a kamoli fakultet, o tome nije bilo ni govora. Međutim, o tome se nikad nije ni kontalo ni razmišljalo. To su za nas bili pravi imami, to su bili pravi ljudi koji su se visoko cijenili. Kad su bili mevludi, ama povučeš se i gledaš u njih, samo im se diviš. Ali, i oni su poštovali nas mlade imame što smo dolazili iz medrese. Bilo je to uzajamno poštovanje. Dočim, to sada nije tako. Druga je to japija bila. A 35 godina ko je radio u jednoj branši, to se mora poštovati, nema druge.

Ratni period i presjek Herceg-Bosne: Kada su nastupile devedesete godine, bio sam izuzetno aktivan. Bio sam prvi predsjednik i jedan od osnivača SDA, kao i osnivač Patriotske lige. Imam naka i odlikovanja, a ima i prijedlog da mi se uruči priznanje što sam bio organizator otpora u ovom ovdje kraju. Za vrijeme rata, na ovom području, organizirali smo presjek Herceg-Bosne. Sarajevo, Fojnica, Kaćuni, Zenica, i tako dalje, sve je to išlo ovim putem. A nas su ustaše napadale i iz Kiseljaka i iz Busovače. Tu su odmah linije bile iza mosta, ali niko se nikad nije povlačio. Nije bilo toga. Mi smo znali, gdje su god nečije porodice otišle, odmah bi tu linije pale. Naše linije nikad nisu pale i slobodno se može reći da je, evo, baš ovdje napravljen taj presjek.

SFOR i ezan, decibeli i krajnji korisnik: Rat je bio i prošao, malo nakon završetka preselio sam u Kaćune. Odmah su se Hrvati počeli buniti i žaliti da im je ezan preglasan. Došla je do mene informacija da postoji mogućnost da su se žalili čak i SFOR-u, te da će oni doći da vide o čemu je riječ. Hajde tamam, ako dođu, vidjet ćemo šta ćemo i kako ćemo. Vidite gore, iza one kuće na vrhu, tu ima jedan do, tu se ezan ne čuje, možeš ga pojačavati koliko hoćeš, džaba je. A gore iznad, mnogo dalje, na onoj kosi, tu se lijepo čuje. Eh sad, problem je što na kosi nema nikoga, a u dolu ima podosta bošnjačkih kuća, selo Mehurići. Oni nemaju svoju džamiju i pripadaju Kaćunima. Smislim se ja šta ću ako ovi dođu. Nije prošlo nekoliko dana, pred džamijom parkirano SFOR-ovo vozilo, dvoje izašlo i na haubu stavilo nekakav aparatić. Mjere decibele, glasnoću ezana. Prolazim ja polahko pored njih, pravim se da ih i ne vidim. Htjedoh ući u harem, kad gospođa što im prevodi s bosanskog: “Dobar dan, izvinite, mi bismo trebali imama.” “Ja sam imam, bujrum, šta trebate?” “Imaju pritužbe da je ezan s munare preglasan, pa smo došli da to provjerimo, da izmjerimo glasnoću ezana.” “Pa dobro, treba to izmjeriti, nema šta. Nego, mene interesuje, znaju li gospoda za šta služi ezan. Znaju li šta je to uopće? Ezan ne služi da doviče ove ljude koji žive tu blizu oko džamije. Sve okolo što vidite, to je sve džemat koji pripada ovoj džamiji, a ezan služi da sav taj narod čuje kad je vakat namazu kako bi došli. Ovdje ćemo namjestiti glasnoću ezana na koju se naše komšije bune, pa ću vas onda odvesti u selo Mehurići, koje isto pripada našoj džamiji, a gore je iza onog brda u dolu kojeg odavde ne vidite. Ukoliko oni ne budu čuli ezan, ja ću još više pojačati ezan, jer svaki, pa i moj krajnji korisnik mora čuti ezan, drugačije ne može. A drugo, ovi što su tražili da se smanji ezan, ovi što im to smeta, oni su to pokušali oboriti za vrijeme rata i nisu uspjeli. Sada, evo, rat je prošao, to ni NATO ne može oboriti. Mi tada to nismo dali, a evo, ne damo ni sada. A vi samo mjerite, dobro je to.” Oni zadugo gledaše u mene, sklopiše onu svoju skalameriju i odoše. Nikad više nisu došli. Svi mi kažu da se moj ezan uvijek čuje u Busovači, šest je kilometara udaljena od Kaćuna. A u islamu je poznato da ezan šejtanima smeta i da žestoko od njega bježe.

Mala džamija i velika džamija: Vidjeli ste da smo počeli graditi novu džamiju. Kamen temeljac položen je na tri dana prije nego sam otišao u penziju. Rade je naše džematlije Ormani. Prije svega, treba reći da je njihov babo Alija Orman bio inicijator da se pravi ova stara džamija gdje sada klanjamo. Te 1968. godine napravili smo džamiju i on je bio glavni donator. Sada su njegovi sinovi inicijatori da se tu odmah pored napravi velika džamija, jer nam je ova postala malehna, a džemat je veliki. Oni to sve finansiraju, ama baš sve, ni od koga ne traže ništa, a ko hoće učestvovati u izgradnji na bilo koji način oni ga ne pometaju. Evo, baš je danas na jednu munaru stavljen alem, a ići će i druga munara, već je četiri-pet metara napravljena. Kakav će tek onda razglas biti, možda se ezan čuje i u Mehurićima. Vidjet ćemo. A porodica Orman, to su zaista dobri ljudi, vjernici. Imaju jaku firmu, rade, mnogo su vrijedni. To su jedini ljudi, dok sam bio imam, a za koje znam, da bi me za vrijeme ramazana zvali da se obračuna zekat, da sve bude kako treba.

Plac k’o nasred Baščaršije: Nova džamija ovdje se na ovom mjestu pravi zato što je ova stara zaista mala. Kada se javila inicijativa da se pravi džamija, mi iz džemata smo rekli da ćemo mi skupiti novac za plac. Za sedam dana smo skupili novac i platili plac baš k’o da smo ga kupovali nasred Baščaršije. Zemlja nas je koštala 74 hiljade eura, a tu nema ni dva dunuma. A vidite, tu je bila ustaška kuća sa zemljom. Svi smo govorili da je to pretjerano skupo, a još je skoro pa pedeset hiljada koštalo da se taj plac uredi za gradnju. A onda sam jedne džume s mimbera rekao: “Ako će porodica Orman praviti džamiju i snositi sve troškove, a od nas ne traže ništa, nas 500 porodica u džematu možemo kupiti taj plac.” A taj vlasnik placa otprilike je znao za šta mi to kupujemo. Skupili smo ti novac, isplatili ti, ideš odatle i nema priče. A koliko god da je tražio, mi bismo mu platili, samo neka ide. Srećom, on to nije znao. Sjećam se da se i za staru džamiju, kad se pravila, tražio milać. Jusuf Mekić imao je devetero djece, radio je u željezari na visokoj peći. On, obični radnik, ispred svoje devetero djece dao je plac, jednu od najboljih parcela u Kaćunima. Imati devetero djece i kazati: “Tu dajem svoju zemlju, bez pare, bez dinara, u ime Allaha” – golemo je.

Sve dođe na svoje: Prvi poslije rata koji je kupio zemlju ovdje u Kaćunima od Hrvata naš je komšija odavde, bavio se pomalo biznisom, ćumur, preprodaja, na svakojake načine se čovjek snalazio. Imao je kontakte tu s Hrvatima, jednom od njih valjda je zatrebalo para pa je htio brže‑bolje prodati svoju zemlju. Uglavnom, za 20 hiljada eura kupio je 85 dunuma u komadu. I to kakva zemlja, nema ni 500 metara od glavne ceste. Kad je to čula crkva, svećenik je dolazio kod njega, nudio mu pare na pare, duplo, samo da se to vrati. Ma kakvi, nije on to htio ni čuti. Kasnije je tu zemlju prodavao Bošnjacima koji su živjeli gore iznad, po selima, samo da ih naseljava tu. Obećao im je i napraviti mekteb ako ih bude 20 i više. Poslije njega su naši ljudi tu svuda kupovali zemlju od Hrvata i sada skoro da je sve otkupljeno. A Hrvati su s ove strane ceste prije rata imali skoro pa 90 posto zemlje. Nije nam bilo bitno pošto je, samo prodaji i hajde seli. Sada su na toj zemlji izgrađene firme, tako da nemamo nikakvih problema s nezaposlenošću. Ko god hoće da radi ima posla. Svi rade i dobro se posluje.

Dedo i medo: Bio nekakav Aziz Deljo iz Goražda, on me vrbovao da se bavim lovom. A nikad i nisam pomislio da bih to mogao. Pošto sam tu vazda bio aktivan, on nije htio bez mene organizirati i osnovati lovačko društvo. Nestalo mi je kera ima jedno mjesec i po. Otišao negdje, da li ga je neko ubio, da li ga je neko svezao, haj ga znadi. A ovdje ima razne divljači, od medvjeda pa do lisice. Bio sam specijalista za lisice. Ovdje sam im znao napraviti čeku. Taj je lov plaho zahmetli, valja se smrznuti čekajući. Jednom smo uhvatili živog medvjeda. Krivolovci ubili medvjedicu, našli smo je u šumi ubijenu. Znali smo da je imala dvoje mladunčadi. Kasnije smo čuli da su ovi krivolovci uhvatili jedno i negdje ga prodali. Drugo nisu uspjeli uhvatiti. Za nekoliko dana zove me jedan momčić iz sela, našao medvjedicu negdje na šumskom putu, skroz malešna. Ovaj moj jaran hadžija Hamdo i ja odemo gore, hadžija mu da pedeset maraka i uzme malog medu. Odmah uključi med, mlijeko, uspio je othraniti. A ko kad je u prilici pa može, ima svoju firmu. Napravio kaveze, sve profesionalno, svaki drugi dan se čisti i pere cijeli kavez, ma da vidite, sve je profesionalno urađeno. Još se igra s njom, stavi joj ruku u usta, neće mu ništa. Govorim mu: “Već je to veliki medvjed, pričuvaj se malo”, ali neće me poslušati. On voli životinje, ma kakvi. A šta će joj sada, kad je othranio, ne može je pustiti. Neće se snaći u šumi. Ona bi odmah išla u naselja gdje su ljudi, kad je čitav život naučila s ljudima.

24 hiljade razloga da se prestane pušiti: Pušio sam okruglo trideset godina. Jedan dan sam samo sebi kazao da od ujutro ne pušim. I nikad više. Hajde, rekoh, baš da vidimo. 200 sam maraka mjesečno trošio na cigare. Najmanje. A u posljednje vrijeme kupovao sam “Ronhill”. Odem i uzmem pet-šest šteka, ne pitam koliko je, samo znam da ne smije zafaliti. Znao sam, dok ustanem, četiri-pet ih je u hodu otišlo. Dok pred pčele odem, nema kutije. Dvije-tri kutije dnevno, to je normalno išlo. A vazda se žena bunila što mi odjeća smrdi na duhan. A ono sjediš negdje na sijelu, samo jedna na drugu se veže, ne možeš im na kraju broja izbrojati. A mnogo sam se priča naslušao, prvo da se ne može prestati pušiti, a drugo, i ako to nekome pođe za rukom, da sigurno neće moći ostavljati sa strane novac koji je trošio na cigare. Za deset godina skupio sam 24 hiljade maraka. Onda sam gledao šta ću s toga, kako ću. Kupim sebi terenca, BMW X3, 20 hiljada, i plac za vikendicu na Pridolcima, četiri hiljade. Sve od cigara. Sebi sam rekao: od dvjesto maraka mjesečno, nikad nećeš u njih gledati, one ostaju na računu. I, eto, vidiš da može.

PROČITAJTE I...

Svjesni smo da Stolac ne može sve sam učiniti, ali moramo krenuti od svoje avlije, moramo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi nas drugi podržali i pomogli. Stolac mora imati svoje mjesto u našoj državi zbog strateški važnog položaja i prostora na kome se nalazi. Stolac je najveći centar Bošnjaka kako prema istočnoj, tako i prema južnoj Hercegovini

Ovi ljudi, moglo bi se reći, žive u nekom svom svijetu. Kućama dolaze umorni. Rano liježu i još ranije ustaju i s najnužnijim stvarima ponovo odlaze u šumu na posao. Takav ritam imaju skoro cijele godine. Vremena za putovanja, odmor i druženja nemaju mnogo. Slične stvari za njih izgledaju kao luksuz. Zbog prirode posla koji obavljaju i specifičnosti njihova zanimanja, naši šumari uglavnom su zanemareni. Njihovi problemi i brige malo se koga tiču.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!