Mir, mir, mir, niko nije kriv

Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Bilo je samo pitanje trenutka kada će se pokušaji ideološkog oblikovanja kulture sjećanja Bošnjaka preseliti s prostora Sarajeva na prostor Srebrenice. Kao i u Sarajevu, sada i u Srebrenici imamo namjeru da se problematizacijom načina na koji se sjeća i pamti, pogotovo preko pitanja spomeničke kulture, utječe na formiranje “politički korektnog” historijskog narativa koji bi konzumirale buduće generacije.

Iz potpuno istih razloga zbog kojih se u Sarajevu spriječilo podizanje spomenika specijalcima MUP-a RBiH, umjesto kojeg se zagovaralo dizanje nekakvog nedefiniranog “spomenika miru”, danas postoji namjera i da se u Srebrenici podigne nekakav “spomenik miru”. Indikativno je i to da su među inicijatorima izgradnje tog “spomenika miru” u Srebrenici upravo isti oni centri koji pokušavaju da u Sarajevu demilitariziraju te dekontekstualiziraju spomenike vezane za agresiju.

Ovo je primijetio i Nihad Aličković iz neformalne grupe građana “AntiDayton”, koji je ispravno čitavu namjeru nazvao podvalom Bošnjacima i bošnjačkim žrtvama. Aličković se na svom profilu na Facebooku pita kome i čemu bi se digao takav spomenik, i to baš u centru Srebrenice. Sve zaista i liči na podvalu dijela MZ, srpske politike i ovdašnjih dobro plaćenih jugonostalgičnih suživotara koji žele da, svako iz svojih razloga, preoblikuju narativ o genocidu nad Bošnjacima.

Dio MZ, a što i Aličković dobro primjećuje, svakako bi više volio da posjećuje i polaže cvijeće pred takvu vrstu dekonstekstualiziranog, od sadržaja ispražnjenog i zajedničkog “spomenika miru”, umjesto posjete Potočarima. Polaganjem cvijeća i posjetom nekakvom “spomeniku miru” strane bi delegacije izbjegle ući u Memorijalni Centar u Potočarima, gdje sam čin ulaska neugodno jasno govori da se genocid jeste desio, da je genocid izvršen nad Bošnjacima i muslimanima, te da je za njega, pored velikosrba, dijelom odgovoran i UN, kao i države iz kojih dolaze pojedine delegacije. Istovremeno posjetom zajedničkom “spomeniku miru”, umjesto Potočarima, bilo bi od MZ udovoljeno i srpskoj strani jer bi se time iskoristio genocid nad Bošnjacima da bi se komemorirale i srpske žrtve.

Srpskoj politici, naravno, odgovara takav spomenik jer bi se s vremenom fokus i narativ s genocida nad Bošnjacima Podrinja prenio na “sveopšta stradanja” u Podrinju, čime bi historijski revizionizam i negiranje genocida u potpunosti uspjeli. Jugonostalgični suživotari, koji atakuju na spomeničku kulturu u Sarajevu, također su zainteresirani za takav “inkluzivan” spomenik jer se odlično uklapa u njihovu namjeru da se ideološki umiješaju u generacijski transfer informacija i formiranje kolektivnog sjećanja u Bošnjaka kako bi spriječili da se unutar bošnjačkog kolektiva formiraju bilo kakve ideje koje nisu na liniji “bratstva i jedinstva”.

Želi se, baš kao nakon Drugog svjetskog rata, spriječiti bilo kakvu kultura sjećanja koja bi opominjala buduće generacije da su Srbi izvršili genocid nad Bošnjacima, te se namjerava sve pouke agresije i genocida svesti na tragiku neke prirodne nepogode za koju ili niko nije kriv ili su krivi “zli ljudi sa svih strana”.

Sve ovo nije ništa novo, pored primjera u Sarajevu, imali smo i pokušaj kidnapiranja i monopolizacije Dana bijelih traka u Prijedoru, gdje su neki također željeli iskoristiti stradanje Bošnjaka da bi promovirali svoje ljevičarske ili čak LGBT agende.

Bošnjaci moraju konačno shvatiti ono što drugi već odavno znaju: u današnjem svijetu kultura je sjećanja vrijednost, čak neka vrsta društvenog kapitala koji se mora pomno čuvati jer će ga, ukoliko ga se poput zlatnog dukata nemarno ostavi na putu, neko drugi uzeti i zloupotrijebiti u vlastite svrhe.

PROČITAJTE I...

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!