Militarizam kao sudbina

Sjedio sam na obali i posmatrao mjesto na kojem se marisana desila. Razmišljao sam o svojoj (ne)sreći da se uvijek nešto upetlja u vezi s ratom bilo gdje da odem, bilo gdje da pokušam nešto raditi, nađe se neko mjesto na kojem su se sukobile vojske, narodi, civilizacije. Od najranijeg djetinjstva prati me sav taj silni militarizam, a, kako stoje stvari, ništa se neće promijeniti

Piše: Nebojša ŠERIĆ ŠOBA

Godina je 2005. Dobio sam posao u ateljeu za izradu umjetničkih radova umjetnicima koji ne znaju kako napraviti umjetnički rad. U prvi mi je mah sve izgledalo malo bizarno, ali sam ubrzo shvatio o čemu je riječ. Nisu u pitanju amateri ili rekreativci, nego ozbiljni profesionalci, neka od najjačih imena iz svijeta umjetnosti dolazili su da im se naprave radovi jer oni to sa svojim ekipama u vlastitim ateljeima nisu mogli stići. Tržište umjetninama zahtjevno je, tako da nema zabušavanja ni fušeraja.

Radi se najmanje osam sati dnevno i uglavnom uvijek nastaje prava drama. Najteže je stajati na nogama cijeli dan, a čak i za ručak treba tabanati podaleko da bi se pojelo nešto snogu. U početku se nisam dobro snalazio jer nisam znao kako se koji alat zove, nisam znao ni materijale, sve je bilo drugačije i novo, većinu stvari nisam nikada prije vidio – to kod nas jednostavno nije postojalo. Pravio sam se da sve znam kako bih dobio posao, pa sam ostajao duže da bih pohvatao pokidane lance i procjepe u svom obrazovanju.

Ekipa je bila O. K. i brzo sam shvatio hijerarhiju. Na mene je padalo najviše posla, ali se nisam žalio, to je kao i bilo gdje drugo na svijetu. Ubrzo sam počeo dobijati sve više odgovornosti, pravio sam stvari kojih se drugi nisu baš rado hvatali. S novim mogućnostima pojavile su se i nove odgovornosti na koje nisam bio pretjerano spreman. Na jednom sam poslu podbacio pa mi se status donekle urušio te sam se iznova morao dokazivati. Plaća nije bila čemu, ali nisam imao izbora. Nemati nikakav posao nije opcija.

Jedan dan došla je gazdarica i pokretima prsta dala mi do znanja da dođem do ofisa. Dogegao sam se do mjesta koje nije bilo omiljeno. Tu se dolazilo uglavnom da se popiju kritike i izljevi nezadovoljstva. U ovom slučaju bilo je nešto drugo posrijedi. Gazdarica je krenula naširoko i nadugačko pričati o projektu za neki vojni muzej u Sjevernoj Karolini. Trebalo je napraviti dvadeset figura mornara iz Američkog građanskog rata u različitim pozama, obučenim u uniforme, s perikama i staklenim očima. Posla je bilo preko glave, a vremena malo. Svaki su nam dan dolazili modeli koje smo odijevali prema zadanim specifikacijama. Kako se produkcija bližila kraju, tako se postavljalo pitanje ko će otići u muzej da isporuči i postavi figure. Izbor je pao na mene i na još jednog kolegu.

Nisam prije toga išao prema jugu Amerike, preokupljen poslom nisam mislio ni na šta egzotično. Sjeli smo u kamion i pravac Norfolk. Bilo je dosta klackanja autoputevima s kojih se nema ništa za vidjeti, gdje je brza hrana loša, a svi putnici umorni. Sljedeći dan stigli smo do muzeja i krenuli s poslom. Postavljanje figura nije bilo teško; muzej ima dobru infrastrukturu i osoblje. Kada sam napokon digao pogled i malo se raspitao, situacije je bila mnogo zanimljivija nego što sam mislio. Mariners Museum ima veliku kolekciju svega i svačega i, kao višnja na vrhu kolača, imaju sačuvanu kupolu s topovima čuvenog broda “Monitor”, koji se sa suparničkim južnjačkim brodom “Merrimac” sukobio u vodama nedaleko od muzeja.

Bitka za Hampton Roads bila je mornarička bitka u kojoj je učestvovalo dosta brodova, ali najznačajniji moment bio je sukob između prvih brodova napravljenih od metala. Oba broda bila su čudnovatog “Ironclad” dizajna i nisu bila prilagođena ni za što drugo osim za borbe u priobalnom području u kojem se mogu skrivati i djelovati.

Do konačnog obračuna došlo je 8/9. marta 1862. godine, kada je konfederacija konačno pokušala probiti blokadu sjevera i ostvariti pristup moru da bi mogli dovući sve što im je trebalo za nastavak rata. Oba broda imala su svoje nedostatke i vrline, ali nijedan nije uspio zadobiti prevlast. Ispaljivali su sve što su imali jedni na druge, a ipak, nijedan brod nije bio u stanju potopiti onaj drugi. Nakon što su ispucali sve što su mogli ispucati, pala je noć. Brodovi su se povukli na početne pozicije. Neriješen ishod odgovarao je sjeveru, jer je blokada ostala na snazi.

Sjedio sam na morskoj obali i posmatrao mjesto na kojem se marisana desila. Razmišljao sam o svojoj (ne)sreći da se uvijek nešto upetlja u vezi s ratom bilo gdje da odem, bilo gdje da pokušam nešto raditi, nađe se neko mjesto na kojem su se sukobile vojske, narodi, civilizacije. Od najranijeg djetinjstva prati me sav taj silni militarizam, a, kako stoje stvari, ništa se neće promijeniti. Pitanje ostaje isto: Koje je sljedeće mjesto i gdje će me to i šta dočekati?

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!