fbpx

Meta je uvijek ista: Autonomija i pučizam na krilima krize

Migrantska kriza tema je o kojoj je pisati hladne glave hod po polemičkom minskom polju. S jedne strane imamo iskustvo ljudi u Krajini koje migrantska kriza godinama direktno životno ugrožava, koji su svega toga siti te više nemaju ni volje, ni želje, ali ni strpljenja da vode računa o bilo čemu osim o svojim i interesima vlastitih porodica i lokalnih sredina. S druge strane stoje oni koji pokušavaju to nakupljeno nezadovoljstvo iskoristiti kako bi ili rehabilitirali bankrotirane i poražena ideje poput autonomije, ili koji bi da instrumentaliziraju bijes naroda kako bi oni došli na vlast

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Bošnjaci nekako imaju tu nesreću da im se historija konstantno ponavlja, svejedno da li kao tragedija ili farsa. To se dešava toliko često da se čak postavlja pitanje je li prije riječ o permanentnom stanju umjesto nekom cikličnom fenomenu, pogotovo jer su, još od nezavisnosti Bosne i Hercegovine, u pitanju uglavnom isti akteri koji proizvode ili potpiruju slične krize iz uvijek istog razloga.

PONOVO 1993.

Indikativno je da je situacija, mada mnogo manje opasna, ipak u suštini vrlo slična onoj iz 1993. godine. Iako na prvi pogled može zvučati neprilično ili pretjerano praviti paralele s periodom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, simptomatično je da opet imamo uvezenu krizu, da je opet uočljiv zajednički nastup srpske i hrvatske politike, koje djeluju sinhronizirano u svojim rušilačkim i subverzivnim namjerama, te da su opet u Sarajevu i u Krajini prisutni isti eksponenti istih onih propagandno-obavještajnih subverzija i sabotaža kao i tokom Agresije. Račun za migrantsku krizu, za koju su direktno odgovorne srpska i hrvatska politika, jer i jedna i druga preko svih poluga koje posjeduju usrdno rade na poroznosti istočne i nepropusnosti zapadne granice Bosne i Hercegovine, te na usmjeravanju migranata na prostore Bosne i Hercegovine s bošnjačkom većinom, naročito u Unsko-sanski kanton, sasvim se otvoreno pokušava ispostaviti bošnjačkim političkim i vjerskim predstavnicima. Pritom se mučki manipulira emocijama bošnjačkog naroda koji se u njegovoj muci nastoji pocijepati i sukobiti po regionalnim osnovama kako bi se narodni bunt s pravih krivaca usmjerio i kanalizirao prema Bošnjacima samim, a naročito prema njihovim legitimnim i legalnim političkim predstavnicima u Sarajevu.

I tu također nalazimo na paralele iz teške 1993. godine, jer baš kako se narod iz Krajine pokušava okrenuti protiv glavnog grada, ali i ostatka Bosne i Hercegovine, insistiranjem da je navodno “Krajina ostavljena od svih”, da “Sarajevo šalje migrante u Krajinu” te da se “Krajišnici moraju sami pobrinuti za sebe”, dotle se u samom Sarajevu, iz istih onih medija kao i 1993. godine, insistira na izmišljanju nekakvog saučesništva bošnjačkih vlasti u migrantskoj krizi te im se nastoji nalijepiti etiketa za nesposobnost, korumpiranost, nemar spram ostatka Bosne i Hercegovine ili pak nekakav politički islamizam. A sjetimo se da su upravo to, od riječi do riječi, bile parole pod kojima je 1993. godine i Fikret Abdić pokrenuo svoju veleizdajničku autonomiju, ali i pod kojima je u samom Sarajevu pokušan vojni puč, odnosno državni udar. Posmatrati i slušati kako se nakon toliko godina ponavljaju iste lažljive parole, isti propagandni uraci, iste zamjene teze, i to od istih interesnih grupa, čak i doslovno istih ljudi, ponešto je nadrealno, no jasno govori da rat uopće nije završen već da se samo vodi drugim sredstvima.

Bihać, BiH – 29. august 2020: Nekoliko hiljada Krajišnika okupilo se na Gradskom trgu u Bihaću, kako bi putem mirnih protesta iskazali nezadovoljstvo odnosom države prema migrantskoj krizi i načinom na koji državne institucije upravljaju tom situacijom. ( V.F. – Anadolu Agency )

Migrantska kriza tema je o kojoj je pisati hladne glave hod po polemičkom minskom polju. S jedne strane imamo iskustvo ljudi u Krajini koje migrantska kriza godinama direktno životno ugrožava, koji su svega toga siti te više nemaju ni volje, ni želje, ali ni strpljenja da vode računa o bilo čemu osim o svojim i interesima vlastitih porodica i lokalnih sredina. S druge strane stoje oni koji pokušavaju to nakupljeno nezadovoljstvo iskoristiti kako bi ili rehabilitirali bankrotirane i poražena ideje poput autonomije, naravno, sada u drugom, privlačnijem ruhu, ili koji bi da instrumentaliziraju bijes naroda kako bi oni došli na vlast. Vrlo je teško i nezahvalno objasniti uzbunjenom narodu da se njihovo, ponovimo još jednom, potpuno opravdano nezadovoljstvo koristi u najmračnije svrhe od političkih sabotera, marginalaca i avanturista te da dobar dio parola koje im se guraju u usta ne samo da neće dovesti do bržeg rješenja njihovog problema nego će ga učiniti stotinu puta težim i gorim. Pozivanje na strpljenje i zdrav razum nosi rizik da se bude proglašeno osobom koja nema empatije spram vlastitog naroda u Krajini, dok pristajanje na podmetnute i servirane parole čovjeka čini ne samo korisnim idiotom neprijateljskih političkih centara nego i saučesnikom u svim strahotama koje se mogu izroditi iz takve političke nepismenosti i gluposti. No istina se mora reći ma kako teška, opasna i neprijatna bila!

JURIŠ S MARGINA

Nemoguće je pobjeći od činjenice da se u grupama na Facebooku koje okupljaju nezadovoljne građane Krajine, a koje uređuje politički ambiciozni vijećnik Grada Bihaća Sej Ramić, otvoreno politizira čitavo ovo pitanje, i to na najgori mogući način. U takvim grupama, poput one “STOP invaziji migranata!! Udruženje gradjana Bihaća”, može se naći svakakvih opasnih gluposti i gadosti, a koje, da bi uopće bile objavljene, moraju proći Ramićevu moderaturu, tj. on ih mora odobriti. Svačega se tu može pročitati, od odobravajućeg prenošenja Dodikovih i Lukačevih laži, potpuno fantastičnih, nemogućih i krajnje opasnih rješenja krize, stalnog insistiranja da “migrante treba vraćati u Sarajevo” (kao da su migranti porijeklom iz Sarajeva) i optužbi da ih “Sarajevo namjerno šalje u Krajinu” kako bi se ondje navodno naselili, prizemnog i otvorenog politikantstva, statusa kojima se vrijeđaju generali i heroji Armije Republike Bosne i Hercegovine, pokušaja izazivanja tenzija između Bošnjaka iz Krajine i ostatka Bosne i Hercegovine i tome slično. Čak i sam Ramić koristi termine nekadašnje autonomaške propagande pa kleveće i podmeće kako je dolazak migranata u Unsko-sanski kanton ustvari “projekt Hamdije Abdića” za kojeg je “SDA dobila ogromne pare i prodala Krajinu”. Ovakva Ramićeva eksplozivna verbalna dijareja najvjerovatnije je njegov pokušaj da se nekako odbrani od sasvim ispravne opservacije Hamdije Abdića Tigra kako je Ramić, na protestima koje je 29. augusta 2020. godine organizirao u Bihaću, dao priliku nekadašnjim viđenijim, a nepokajanim autonomašima da se obraćaju okupljenom narodu gotovo kao nekakvi heroji koji, travestije li, pozivaju na “krajiško jedinstvo”!

S druge strane, istina je da postoje i one promigrantske grupe na Facebooku, poput “Pomoć izbjeglicama u BiH” ili “Transbalkanska solidarnost”, koje pokušavaju ilegalne migrante predstaviti kao legitimne izbjeglice, a nezadovoljne stanovnike Krajine kao nekakve fašiste. Pritom se članovi ovih grupa ne libe koristiti lažnim vijestima, emocionalnim ucjenama i propagandom kako bi izazvali simpatije spram migranata te nekako opravdali svoje otvoreno učestvovanje u nečemu što se ne može nazvati ničim drugim negoli ideologiziranim švercom ljudima.

Osim onih koji pomažu migrante iz lične materijalne koristi, izuzetno je problematično to što očito postoji i nemali broj osoba koje ili pokušavaju da svoju ideologiju “otvorenih granica” kriju iza navodnog humanitarizma ili čak, u trenucima iskrenosti, otvoreno prizivaju “zamjenu stanovništva”, a što pravdaju navodno latentnim fašizmom ovdašnjeg stanovništva. Teško je povjerovati u dobronamjernost ili zdrav razum onih koji nakon nekoliko godina migrantske krize i dalje pod parolom humanosti otvoreno podstiču ulaske nepoznatih osoba u našu državu i uz to još ilegalne migrante nazivaju “ljudima u pokretu”, “izbjeglicama” ili “jadnim momcima”.

Ipak, ne može se reći da, u kontekstu medijskog tretmana migranata u Bosni i Hercegovini, ne postoje i natruhe fašizma, čega je najžalosniji primjer stranica “Antimigrant” ili YouTube kanal “Defter hefte”. Interesantno je da su obje ove platforme pod uređivačkom palicom Fatmira Alispahića. Teško se oteti utisku da Alispahiću migrantska kriza više služi kao tema preko koje bi se obračunao sa SDA ili čak i s Islamskom zajednicom u BiH, koju već duže vrijeme gotovo opsesivno napada, jer postupke i “rješenja” koja Alispahić predlaže ili ultimativno zahtijeva od bošnjačke političke i vjerske elite, kako bi valjda dokazali svoju legitimnost, jesu ili s one strane pameti ili su krajnje kontraproduktivni. Može biti da je u pitanju Alispahićeva namjera da se pozicionira kao bošnjački “enfant terrible” ili stavi na tržište anti-SDA medijima, a sve kako bi se na bilo koji način vratio u fokus javnosti u kojoj je već odavno marginalna pojava, još iz vremena kada je zbog svojih radikalnih stavova bio optuživan za antisemitizam, fašizam i homofobiju.

PITANJE SVIH PITANJA

A upravo je današnje subverzivno i sabotersko djelovanje pojedinih sarajevskih medija i političkih (para)centara kojima ti mediji pripadaju ono što najbolje svjedoči da se migrantska kriza koristi u prevratničke svrhe. Isti oni mediji koji su rovarili i 1993. godine i 2014. godine rovare i danas te pritom koriste iste klevete, iste zamjene teza i iste laži. Takve političke snage, duboko kompromitirane, bez kapaciteta da ponude bilo kakva konkretna rješenja i doslovno nesposobne da adekvatno zastupaju bošnjačke interese, šansu za svoj opstanak vide isključivo u provociranju kriza, dizanju tenzija te pokušaju demonizacije i kriminalizacije legitimne i autentične bošnjačke politike oličene u SDA. Prljava baruština u kojoj se ne može razaznati biser od kamena prirodno je stanište takvih (para)političkih snaga i medija te stoga oni bez prestanka pokušavaju “mutiti vodu” i zbunjivati javnost tako što će oblikovati i usmjeravati narativ u vezi s migrantskom krizom, a sve kako bi ona polučila za njih povoljne političke rezultate. Pritom se ne ustežu koristiti svaku krizu, pa i ovu najnoviju migrantsku, kao priliku da podstiču međubošnjačke podjele i sukobe po svakom mogućem osnovu, baš kao što su to radili i rade već duže od 25 godina.

Pitanje ko će vladati Bošnjacima i u ime Bošnjaka ili, konkretnije, nezadovoljstvo paraobavještajnih centara političkim ukusom većine bošnjačkog naroda suština je svake od ovdašnjih vještački proizvedenih ili isprovociranih kriza. Očita je namjera da se proizvodnjom skandala ili usmjeravanjem kriza od raznih parapolitičkih kuhinja Bošnjacima ogade tradicionalne i dokazane političke preference, te da se bošnjačko političko nepce postepeno navikne na one političke splačine koje imaju ukus izdaje i defetizma. Kompromitacija i marginalizacija autentičnih bošnjačkih političkih predstavnika te nametanje servilnih i poslušnih marioneta bilo je i ostalo, nakon neuspješne Agresije, idealno rješenje “problema Bosne i Hercegovine”, jer zadovoljava apetite svih “zainteresiranih strana”, kako srpske i hrvatske, tako i dijela međunarodne zajednice, ali i nelojalne opozicije i lokalnih ambicioznih politikusa. Upravo u tom kontekstu treba i posmatrati neprestano razbuktavanje migrantske krize te pokušaje da se ona politički instrumentalizira.

 

PROČITAJTE I...

Presuđeni ratni zločinac Dario Kordić diplomirao je u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. „Čestitamo našem Dariju koji je danas obranio svoj diplomski rad i postao magistar teologije!“, napisali su na Facebook stranici „Hrvatska zvona“. Prije nego je postao magistar teologije Dario Kordić je, među ostalim, po zanimanju bio ratni zločinac. Naime, zbog političke odgovornosti koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima i bošnjačko-hrvatskog sukoba u dolini Lašve, Kordić je osuđen na 25 godina zatvora za sljedeća kaznena djela: 1) Protupravni napad na civile; protupravni napad na civilne objekte; bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom; pljačkanje javne ili privatne imovine; uništavanje ili hotimično oštećivanje vjerskih ili obrazovnih ustanova (kršenja zakona ili običaja ratovanja), 2) Hotimično lišavanje života; nečovječno postupanje; protupravno zatvaranje civila (teška kršenja Ženevskih konvencija) 3) Progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; nehumana djela; zatvaranje (zločin protiv čovječnosti). Nakon što je odslužio dvije trećine svoje kazne, Dario Kordić je pušten iz zatvora 2014. godine.

Sigurnosne strane inicijative za mali Schengen naročito su važne, posebno za one zemlje koje Srbija obuhvata svojim velikodržavnim imperijalnim ambicijama. Ima osnova za sumnju da će Srbija zloupotrijebiti poboljšanje saradnje po sadržajima malog Schengena za jačanje svojih subverzivnih oslonaca u funkciji udovoljavanja velikodržavnim ambicijama, jer su im takvi oslonci u posljednjim decenijama oslabljeni, iako su još uvijek vrlo aktivni na štetu mira, posebno na Kosovu, Crnoj Gori i BiH, zbog čega su upravo te zemlje osnovano, a ne paranoično, oprezne prema malom Schengenu. U svakom slučaju, i s malim Schengenom i bez njega sigurnosni sistemi srbijanskih susjeda imaju razloga za pojačano angažiranje na otkrivanju i suzbijanju subverzivnih planova, akcija i njihovih nosilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!