fbpx

Mesnevija, treći svezak (5): Pohlepa upropaštava čovjeka taman da je i vrlinom okićen

Trebamo pogledati da smo mi siromasi, jer se u ajetu kaže: “O, ljudi, svi ste vi siromasi i ovisni o Allahu.” Dakle, svi smo gladni, bez popudbine, oskudno odjeveni i očekujemo da nas Jedini nahrani, odjene i osigura nam opskrbu. “Dolazili su izdaleka prevalivši dug put”, a mi smo svi putnici, hodočasnici na putu i ne smijemo biti prevareni po pitanju cilja, a kojim putem idemo, to je manje bitno, ali nam se cilj ne smije zamagliti

 

Priredio: Edib KADIĆ

Na redu je prva priča u trećem svesku Mesnevije čiji je naslov Priča o ljudima koji su iz pohlepe pojeli slonče odbacivši savjet savjetnika. Hazreti Mevlana ovdje je iskoristio jedan događaj koji se prenosi iz desetog stoljeća po Isau, a. s., a vezan je za Ebu Abdullaha ibn Hafifa Eš-Širazija. To je jedan velikan koji je živio preko stotinu godina. Jedna mu se zanimljiva stvar desila u životu. Kada je krenuo obići planinu Serendib na Šri Lanci, za koju se kaže da je na nju iz dženneta spušten prvi čovjek, Adem, a. s., došavši u taj kraj, vidio je jednu grupu ljudi koji su svojom vanjštinom ukazivali na to da su potrebiti i u teškom halu. On ih je, vidjevši kakav im je hal jer je bio jedan od onih Allahovih robova koji gledaju s Allahovim nurom i imao je taj prozirni pogled pa je vidio da su ti ljudi u vlasti pohlepe, upozorio: “Nemojte slučajno na svom putu, a na tom putu se nalaze mali slonići koji su dosta ugojeni, da vam naumpadne da neko zakoljete i pojedete. Majka njihova je tu prisutna i osvetit će vam se ako im šta nažao uradite.” Oni ga nisu poslušali pa su uhvatili jedno slonče, zaklali ga, pojeli njegovo meso i legli spavati. Došla je slonica i omirisala svakog spavača, počevši od Ebu Abdullaha ibn Hafifa, pri kojem nije našla mirisa mesa svog djeteta. Kod ostalih je to namirisala pa ih je sve pogazila i sve ih usmrtila. Onda se spustila i njega je stavila na svoja leđa i tako ga uvela u grad. Tako je ta priča došla na bejan i bila je toliko poznata da je Ibn Batuta, čuveni putopisac koji je rođen početkom 14. stoljeća, donio u svom putopisu. Kada mu je bilo 24 godine, pošao je u obilazak tada gotovo cijelog poznatog svijeta. Došao je na Šri Lanku i u svojim putopisima prenio istu ovu priču, toliko je ona u narodu bila poznata. Hazreti Mevlana koristi ovo kazivanje da nama uputi isto upozorenje po pitanju pohlepe.

“(…) Jesi li čuo o tome da je u Indiji jedan mudrac vidio grupu prijatelja. Bili su gladni, bez popudbine i oskudno odjeveni, dolazili su izdaleka prevalivši dug put. (…)” Dakle, možemo zamisliti te siromahe, ali s druge strane trebamo pogledati da smo mi ovi ljudi, jer se u ajetu kaže: “O, ljudi, svi ste vi siromasi i ovisni o Allahu.” Dakle, svi smo gladni, bez popudbine, oskudno odjeveni i očekujemo da nas Jedini nahrani, odjene i osigura nam opskrbu. “Dolazili su izdaleka prevalivši dug put”, a mi smo svi putnici, hodočasnici na putu i ne smijemo biti prevareni po pitanju cilja, a kojim putem idemo, to je manje bitno, ali nam se cilj ne smije zamagliti. “(…) Naklonost njegove mudrosti se zagiba, lijepo im nazva selam i kao bokor ruža procvjeta (…).” Ovakvi su Allahovi robovi. Počeo je treći svezak pa je odmah na početku rečeno da je hikmet, mudrost Allahova, dž. š., vojska kojom On osnažuje one koji žude za njom. “(…) On reče: ‘Znam da vam se od gladi, praznine i te Kerbele (…)”, te putne muke koju ste podnijeli “(…) nakupilo tegobe, ali, Allah, Allah (…)”, upozorava ih, “(…) o, cijenjena družino! Neka vam hrana ne bude slonče!’ (…)” On je vidio opasnost od pohlepe. Nekoliko puta se vraćamo na onaj bejt u kojem hazreti Mevlana kaže: “Eto, ja ti rekoh dovde, sad ti dalje sam otkrivaj, sam traži.” Ako bismo se pitali: “Bože dragi, koja je sad tu opasnost u toj našoj potrazi kada sad mi iskoračimo i preuzmemo odgovornost na sebe?” Prošli ders nam je završio upozoravajući nas na pohlepu, pazimo se toga dobro. Kako je to lijepo rekao jedan velikan Iskender Belhi svom sinu: “Sine, ti znaš da sam cijeli život njegovao umjerenost, a sve sam to radio u nadi da će me ona spasiti od pohlepe koja upropaštava čovjeka, makar da je i na vrlinu okrenut.” “Zašto to babo”, upita sin, a on mu odgovori: “Zato što, kada je riječ o mudrosti, znanju, ili druženju s velikim Allahovim robovima, čovjek želi da posjeduje tajnu, da ima ono što drugi nema i nije toga ni svjestan i, premda se nalazi u jednom okruženju koje ne ostavlja dojam dunjalučkog momenta, pao je kao žrtva pohlepe, jer je htio ono što drugi nema.”

“(…) Slon je u pravcu kojim ste upravo namjerili, slonića ne koljite, poslušajte. (…)” Možda će vam se učiniti da je on sam i bez zaštite, ali nije tako. “(…) Slonići su na vašem putu, loviti ih, za tim žude vaša srca. (…)” Kao da im je rekao da vidi šta je u njihovim srcima i da zna koliko je to pogubno po njih pa ih zbog toga upozorava. “(…) Vrlo su slabašni, nježni i dobro ugojeni, ali imaju majku koja ih traži i prati iz skrovišta. Na tragu svoje djece ona će prevaliti unaokolo stotinu fersanga, jecajući i uzdišući (…).” Jedan fersang iznosi 6.240 metara. “(…) Vatra i dim izbijaju iz njene surle, pazite se pred njenom razjarenošću i tugom za ubijenim djetetom (…).” Eto, tako im je rekao upozoravajuće riječi, a onda hazreti Mevlana ovo veli: “(…) Evlije su Hakova čeljad, o, sinak, (…)”, Allahovi prijatelji, “(…) bilo da su prisutni ili odsutni On je obaviješten o njima (…)”, vodi brigu o njima i oni su pod Njegovim okom i Njegovim nadzorom. Sad će dalje govoriti o tome šta znači boriti se protiv njih i činiti ezijet ovakvim Allahovim robovima, Božijim prijateljima.

Ali, ovaj me bejt zainteresirao i iz jednog drugog ugla, kako ga povezati s pohlepom na koju je hazreti Mevlana upozorio i ovi koji dolaze, u smislu nas samih koji putujemo na ovom duhovnom putu i gdje možemo prepoznati pohlepu pri nama kada je u pitanju naš susret s ovim ljudima. Jedno kazivanje želim s vama podijeliti koje će nam, čini mi se, pomoći da rasvijetlimo i taj moment. U jednoj priči kaže se da je bila jedna prekrasna ptica. Bog je tako dao lijepom da je bila takva da je letom unosila radost u srca onih koji je gledaju. To je bila prava raskoš i ljepota. Jedan dan ona padne za oko jednoj ženi. Ona, oduševljena i ushićena, gledala je tu ljepotu pred sobom. Ptica to primijeti i vidi da se žena zaljubila u nju pa joj, kao odgovor na ovu njenu ljubav, kaže: “Hajde sa mnom leti.” Desi se tako da i žena najedanput može da leti. Tako su letjele, gledale krajolik kuda ih ta ptica vodi. Žena je bila presretna. Kada se vratila, pomislila je u sebi: “Šta li će biti ako ova ptica htjedne da ide dalje, da više ne navraća u ove krajeve, kako ću bez nje, a ovakve, sigurno, više neću naći?! Sigurno ću joj napraviti zamku i uloviti je sljedeći put.” Kada je ptica sljedeći put došla na ženin mamac, ulovljena je i stavljena u kavez. Žena je bila presretna i svim drugaricama pokazivala je taj prelijepi trofej. Svi su bili oduševljeni pa su joj govorili: “Kako si ti samo sretna osoba, niko na dunjaluku nema sretniji od tebe.” Kako je vrijeme prolazilo, sve je manje osjećala vezu s tom pticom zato što više nije bilo prostora za čežnju, jer je ptica već ulovljena. Nakon nekoliko dana u zatočeništvu, ptica je umrla. Žena je tugovala jer joj život nije imao smisla bez te ljepote, pa je sama sebi govorila: “Mislila sam da sam se u tijelo zaljubila, a upravo sam bila zaljubljena u slobodu te ptice i krasotu koju joj je Bog dao. Tijelo tu, evo, i sada stoji, ali ono nije predmet moje ljubavi, već je to bila zamka meni na koju sam se upecala.” U toj takvoj tuzi na vrata joj kuca smrt. Pita je žena: “Zašto si došla po mene?”, a smrt joj odgovara: “Da te ponovo vratim nebu da letiš s pticom, jer da si je pustila, onda bi imala svaki dan jedan novi i puno intenzivniji užitak u tom gledanju i puno bi štošta saznavala svaki dan. Ali, kad si je zatočila i desilo se ovo što se desilo, ja sam tu da ti pomognem da ponovo dođe do tog susreta.”

Ova bi žena mogla biti naš nefs u kome je i pohranjena pohlepa. Ove ptice su Allahovi robovi koji su tu uvijek prisutni i oni su nebeski; premda hodaju zemljom, oni su ptice uzvišenih visova. Pojavi se pohlepa, nije nam to strano, učenik bi volio da zarobi učitelja da mu ne može niko drugi prići osim njega. Tog učitelja ne možemo staviti u kavez, jer on nije ta vrsta ptice za kaveza, puno je veći. Mi slušamo znanje njihovo, čitamo knjige od tih velikana i onda mislimo da je to naša svojina i ne damo je drugima. Vjerovatno smo imali priliku obratiti se nekome za neku knjigu za koju znamo da je taj ima, a on je ne da, jer misli da će s tim otići to njegovo znanje. Ili smo bili u prilici kada neko od učenika kaže: “Ja znam od svog učitelja ono što vi ne znate”, da bi istakao neku svoju superiornost u tome. Na taj način, da je ne znam ti koliko obimno to znanje, ono je mrtvo, mrtva ptica u tom kavezu i nikakve fajde nećeš od toga imati. Sve dok ti ne pokuca ova smrt, odnosno “umrite prije smrti”, pa da ponovo uspostaviš kontakt s ovim pticama i da se vineš prema nebu.

Razmislimo o ovom primjeru i kako ovdje pohlepa može da nas uništi a da nismo ni svjesni. Dalje idu bejtovi koji nam pojašnjavaju šta znači odvažiti se protiv ovih Allahovih robova koji izgledaju da su usamljeni, bez zaštite, sirotani, a mi često govorimo da ne smijemo zaboraviti da su to kapljice koje su u vezi s morem, iza njih stoji more. Pa, i ako se desi da vidimo da su preselili, ubijeni, paćeni, neka znamo da je to odabir Gospodara da ih posebno počasti, pa su počašćeni kao šehidi koji nikada ne umiru. I kada umru, oni i dalje nastave živjeti. To nam ajeti-kerim kaže: “Nikad ne recite za one koji su poginuli na Allahovom putu da su umrli. Oni su živi, ali vi to ne osjećate.” Kako su šehidi oni koji su pali u borbi za istinu na bojnom polju, tako su i oni koji su poginuli od sablje ljubavi.

“(…) Ne misli da je odsustvo od njihova noksanluka (…)”, od njihove manjkavosti, “(…) jer On će se osvetiti radi njihovih duša (…).” Da nam ovo lakše bude shvatljivo, ovako ćemo to pojasniti: “Ne misli da je odsustvo te brze pomoći”, ako ga je neko napao i sad misli da mu niko nema pomoći, “zbog njihove manjkavosti, jer On, Bog Uzvišeni, osvetit će se radi njihovih duša.” Jer je On rekao: “Ko neprijateljstvo pokaže prema mome prijatelju, ja mu navijestim rat.” “(…) On je rekao: (…)”, Hak Uzvišeni, “(…) ‘Moja čeljad su ove evlije, samci u tuđini, odvojeni od carstva i krasota (…)’”, dakle garibi. Ovdje nas upućuje na onaj hadisi-šerif: “Budi na ovom svijetu kao garib, stranac.” Dakle, nemoj ni slučajno da budeš prevaren po pitanju tvoje otadžbine. Nije ovo tvoja domovina, nebo je tvoja domovina. Budi garib ili putnik-prolaznik, hodočasnik koji se zaustavio na trenutak ispod nekog drveta da se malo odmori, a zna gdje je naumio, gdje je cilj i ne gubi vezu s njim. (Nastavit će se)

 

 

PROČITAJTE I...

Magazin „Biserje“ ekskluzivno je objavio obraćanje predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nj. E. Šefika Džaferovića povodom Dana Bošnjaka. Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine trebao je biti visoki pokrovitelj Svečane akademije koja se večeras trebala održati u Sarajevu, a koja je odgođena u skladu s preporukama nadležnih organa zbog aktuelne epidemiološke situacije. BZK „Preporod“ ove godine Dan Bošnjaka obilježava u online formatu širom Bosne i Hercegovine, domovinskim zemljama i bošnjačkoj dijapori.

Sazivanje Prvog bošnjačkog sabora, demokratska i slobodna atmosfera u kojoj se odvijao, odluke i zaključci koji su doneseni, nacionalno jedinstvo koje je pritom iskazano te dalekosežne posljedice koje je polučio predstavljaju historijsku vododijelnicu, trenutak kada su poslije jednog teškog i dugog stoljeća Bošnjaci konačno postali moderan politički narod koji se čvrsto opredijelio ne samo da opstane već i da stupi na svjetsku pozornicu kao politički suveren, kulturološki poseban te prije svega državotvoran narod

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!