fbpx

“Mali Schengen” i ekonomija – Srbija dobija, BiH gubi

“Mali Schengen” samo je još jedna u nizu inicijativa za regionalnu saradnju. Osim trgovinskog sporazuma CEFTA 2006, postoje čak 34 regionalne inicijative za saradnju u svim mogućim oblastima. Međunarodni donatori do sada su u te inicijative regionalne saradnje uložili ogroman novac (ukupno 1,15 milijardi eura, od čega samo EU čak 1,03 milijardi)

 

 

Piše: Jakub SALKIĆ

“Mali Schengen” inicijativa je za veći stepen integracije zemalja Zapadnog Balkana, dakle zemalja bivše Jugoslavije: Srbije, Sjeverne Makedonije, Kosova, Crne Gore, Bosne i Hercegovine te Albanije. Ako ostavimo po strani sve političke i sigurnosne konotacije, iskustva iz bliže i dalje prošlosti u vezi s bilo kakvom “integracijom” sa Srbijom i pogledamo ekonomski pragmatično kakve koristi donosi ta inicijativa, onda ne možemo dijeliti oduševljenje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i premijera Albanije Edija Rame, ali oni imaju svoje računice, a mi svoje.

Šta je ustvari “Schengen”, u pravom smislu te riječi? Slobodan protok ljudi i roba između država koje čine Evropsku uniju, i to ne baš svih, jer da bi se ušlo u šengenski prostor, potrebne su godine priprema i reformi. Ne može se baš sve završiti jednim softverskim programom, kako to misle Vučić i Rama. Hrvatska je u EU ušla 2013. godine, ali još nije u “Schengenu”, naprimjer.

Iako još nema zvaničnog dokumenta koji bi se dao analizirati i vidjeti sve dobre i loše strane same inicijative, ono što se u medijima provlači kao benefiti “malog Schengena” jeste: prelazak granica samo s ličnom kartom (građani BiH i sada mogu ulaziti u Srbiju i Crnu Goru s ličnom kartom), izdavanje zajedničkih radnih dozvola (zašto bi neko iz, recimo, Zenice otišao u Čačak da radi ako je prosječna plaća u Srbiji oko 900 maraka, kao i u BiH, ako već mora otići negdje, logično je da će otići u neku od zemalja Evropske unije), priznavanje kvalifikacija i diploma bez dodatnih procedura, razmjena studenata (imamo već evropske programe razmjene studenata, ne vidimo zašto je Univerzitet u Nišu atraktivniji od Univerziteta u Nici), zajednički projekti za istraživanje i razvoj (niko ih ne sprečava ni sada), uvođenje 24-časovnog radnog vremena svih inspekcijskih službi na granicama s akcentom na fitosanitarnu i veterinarsku inspekciju, što bi skratilo vrijeme čekanja kamiona s robom (potrebno je samo ispoštovati odredbe iz ugovora CEFTA 2006, i sada ne bi trebalo biti zadržavanja na granici kada bi sve zemlje, a Srbija u prvom redu, provele ono što je potpisano), jedinstven paket dokumentacije potrebne za tranzit robe (provesti odredbe CEFTA), saradnja bi se odnosila i na izmjene i usaglašavanje zakona iz oblasti tržišta, poreskog i finansijskog sistema kako bi se stvorio nesmetan protok kapitala (sve su se zemlje Evropskoj uniji obavezale na harmonizaciju propisa s EU; ako su nam svima isti propisi kao u EU, onda nema potrebe da ih usaglašavamo između sebe jer su već usaglašeni), te jačanje prekogranične saradnje (zvuči kao farsa s obzirom na postojeću propusnost granice između BiH i Srbije).

“Mali Schengen” samo je još jedna u nizu inicijativa za regionalnu saradnju. Osim trgovinskog sporazuma CEFTA 2006, postoje čak 34 regionalne inicijative za saradnju u svim mogućim oblastima. Međunarodni donatori do sada su u te inicijative regionalne saradnje uložili ogroman novac (ukupno 1,15 milijardi eura, od čega samo EU čak 1,03 milijardi). Ovi podaci dostupni su na stranici Regionalnog vijeća za saradnju RCC. Npr. Nacrt Višegodišnjeg plana za regionalno ekonomsko područje (MAP REA 2.0) već ima bukvalno sve što se tiče olakšavanja poslovanja, sve ono što se nanovo obećava u “malom Schengenu”. Da li se provodi MAP REA 2.0? Naravno da se ne provodi.

“Bosna i Hercegovina, kao i druge balkanske zemlje, već decenijama zaključuje sporazume i učestvuje u inicijativama i projektima koji ‘na papiru’ omogućavaju sve i mnogo više nego tzv. ‘mali Schengen’, ali i pored svega toga, barijere i dalje postoje, a postoje zato što ih neki u regiji (prije svega Srbija) shvataju selektivno, odnosno zadržavaju barijere koje im odgovaraju, a rado koriste prednosti koje im omogućava uklanjanje barijera drugih. CEFTA je vjerovatno najdrastičniji primjer. Postoje egzaktni podaci iz kojih se jasno vidi da najveći dio barijera (koje su zabranjene i suprotne sporazumu CEFTA) primjenjuje Srbija, da su te barijere upravo najviše usmjerene protiv BiH, te da u ukupnoj trgovini apsolutno najveću korist ostvaruje Srbija. Zašto bi iko razuman sada povjerovao da onaj ko odbija ispuniti sve ranije sporazume i obaveze, ko zloupotrebljava raniju liberalizaciju trgovine, ko nepravedno i nesrazmjerno profitira iz dosadašnjeg stanja sada odjednom hoće promijeniti ponašanje i iznenada ukloniti sve barijere koje zadržava sve vrijeme i omogućiti BiH i ostalima ravnopravno ostvarivanje koristi i slobodan pristup svom tržištu? Minimum za bilo kakvo razmatranje ove inicijative morao bi biti da se prvo ispune sve ranije preuzete obaveze, da se uklone sadašnje barijere i da se onda vidi šta to novo i bolje nudi ‘mali Schengen’”, kaže ekonomista Igor Gavran, koji je ekonomiju magistrirao u Londonu.

On ističe da je glavno tržište za izvoz iz regije Evropska unija i najveći dio trgovine BiH također se odvija s EU. Dakle, jasan je interes dalje integracije s EU, a ne okretanje u suprotnom smjeru i integriranje s direktnim konkurentima i onima koji praktično nude iste grupe izvoznih proizvoda, a svojom proizvodnjom u drugim oblastima (agroindustrijski, npr.) direktno konkurira našoj domaćoj proizvodnji i svake dalje olakšice im omogućavaju da još više svoje robe plasiraju u BiH ugrožavajući našu ionako oslabljenu privredu.

“Jedan praktičan primjer kako su prazna obećanja iz ‘malog Schengena’: Ako trenutno Srbija ne priznaje izvještaje akreditovanih tijela iz BiH o usklađenosti koji prate robu u izvozu i zadržava je na granici zbog toga i zahtijeva dodatne skupe analize, što je potpuno suprotno i CEFTA 2006. i međusobnom sporazumu o uzajamnom priznavanju upravo ovih dokumenata, kakvu razliku predstavlja najava da će ‘sve službe na granici raditi 24 sata’? Opet nam Srbija jednako može zadržati našu robu, jednako prekršiti ovu obavezu, jednako nam naplatiti dodatni pregled i ništa nismo dobili, a istovremeno je granica njima za izvoz u BiH zaista otvorena 24 sata, mi njima zaista priznajemo dokumentaciju i oni zaista izvoze u BiH brže, lakše i jeftinije. Zašto bismo se mi ‘samoubili’ i prihvatili tako nešto?”, kaže Gavran.

Aktueliziranje priče o “malom Schengenu”, koji bi trebao biti nastavak integracije, odnosno viši stupanj integracije u odnosu na CEFTA 2006, prilika je da analiziramo koliko je dobra donio Zapadnom Balkanu Sporazum o slobodnoj trgovini CEFTA 2006, koji je zamišljen da naslijedi CEFTA sporazum iz 1992. godine između zemalja Centralne Evrope, a koji je bio dobra priprema za ulazak u Evropsku uniju ovih zemalja.

Ivana Božić s Beogradskog univerziteta “Union” u časopisu Balkanske sinteze navodi zaključak da je u balkanskim zemljama u tranziciji u periodu primjene sporazuma CEFTA 2006. “prilično ‘ravan’ period ekonomskog razvoja u kome je početak obeležen značajnim povećanjem GDP-a per capita u svim posmatranim zemljama, dok su od 2008. godine do kraja posmatranog perioda zabeležena neznatna povećanja ili smanjenja vrednosti tog pokazatelja”, što navodi na zaključak da CEFTA nije donijela očekivane efekte.

“Doprinos novog CEFTA sporazuma rastu međusobne trgovine zemalja članica je skroman, a samim tim, skromne su i mogućnosti za jačanje konkurencije, izmenu struktura njihovih privreda i rast zaposlenosti. Gotovo sve zemlje potpisnice CEFTA sporazuma preko polovine spoljnotrgovinskih transakcija ostvaruju sa zemljama Evropske unije, a među značajnijim spoljnotrgovinskim partnerima su takođe i Rusija, Kina, Indija, a od balkanskih zemalja Turska. Sama realizacija međusobne trgovine zemalja unutar CEFTA sporazuma opterećena je nizom problema, pa čak i odstupanja od odredbi Sporazuma, aneksa i protokola, naročito kada je u pitanju spoljnotrgovinska razmena poljoprivrednih i prehrambenih, ali i nekih industrijskih proizvoda. Ti problemi nisu direktno vezani za liberalizaciju trgovine – formalno posmatrano, ona je u velikom stepenu postignuta – već za necarinske barijere administrativne i tehničke prirode gde spadaju: složene procedure na graničnim prelazima, neusklađenost rada carinskih i inspekcijskih službi (sanitarnih, veterinarskih, radioloških), neusklađenost domaćih standarda i tehničke regulative s međunarodnim, nedostatak akreditovanih tela i laboratorija, međusobno nepriznavanje sertifikata o kvalitetu i poreklu robe, razni vidovi korupcije i kriminala i sl.”, navodi Božić.

Od sporazuma CEFTA 2006. do sada je najviše profitirala Srbija, dok je Bosna i Hercegovina postala najveći uvoznik. Prema podacima za 2018. godinu, svaka potpisnica sporazuma CEFTA u svom uvozu iz drugih zemalja CEFTA područja slobodne trgovine bilježi procentualno najveći uvoz iz Srbije. Najveće učešće uvoza iz Srbije u odnosu na ukupan uvoz s područja CEFTA-e zabilježeno je u Bosni i Hercegovini (89 posto). Drugim riječima, uvoz u BiH iz svih ostalih potpisnica ovog sporazuma ukupno je 11 posto.

Ukupan obim izvoza članica jednih drugima unutar CEFTA područja u 2018. godini iznosio je 5,6 milijardi eura. Od toga je izvoz Srbije u ostale članice CEFTA-e iznosio 3,2 milijarde, odnosno 58 posto. Najveći uvoznik jeste BiH s 1,2 milijarde eura uvezene vrijednosti s područja CEFTA-e, što je 25 posto ukupnog uvoza unutar ovog područja.

U ukupnoj vrijednost izvoza poljoprivrednih proizvoda unutar zemalja članica CEFTA sporazuma izvoz Srbije čini 70,3 posto. Bosna i Hercegovina i Srbija uvezle su po jednu trećinu (oko 1,5 milijardi eura) ukupne vrijednosti poljoprivrednih proizvoda.

Ne ostvaruje Srbija ove rezultate samo zbog konkurentnosti svoje privrede nego dobrim dijelom zahvaljujući barijerama koje postavlja drugim članicama sporazuma CEFTA prilikom uvoza proizvoda u Srbiju. Te su barijere u potpunoj suprotnosti sa sporazumom, ali Srbija ga svjesno krši.

Prema zvaničnim podacima, Srbija je rekorder po broju uvedenih necarinskih barijera unutar CEFTA područja slobodne trgovine. Ova zemlja uvela je čak 41 necarinsku barijeru. Bosna i Hercegovina u takvoj je situaciji odgovorila s uvođenjem 21 necarinske barijere. Crna Gora u tom je smislu najliberalnija, uvela je samo jednu necarinsku barijeru.

Integracije su suština procesa globalizacije, procesa koji je, čini se, neminovan, i upravo zbog toga treba biti pažljiv u pogledu integracija. Nobelovac Paul Krugman stava je da bi ukupno svjetsko blagostanje dostiglo svoj vrhunac u slučaju uklanjanja svih prepreka u trgovinskim odnosima između zemalja, što svakako predstavlja jedan od snažnih argumenata nastavku globalizacije. Međutim, globalizacijski proces može rezultirati i neravnomjernom raspodjelom bogatstva i gubitkom nacionalnog suvereniteta pojedinačnih država, dovodeći ih u poziciju da neće moći samostalno regulirati ni unutrašnja pitanja. Ovo su tvrdnje iz analitičkog članka Utjecaj ekonomskih integracija na vanjskotrgovinsku razmjenu: Slučaj zona slobodne trgovine BiH&EFTA, čiji su autori Hasan Mahmutović, Alem Merdić i Haris Omerika, a koji je objavljen u časopisu Tranzicija. Oni navode da neravnomjerna raspodjela bogatstva podrazumijeva pojavu regionalnih razvojnih disproporcija, te bogaćenju pojedinih dijelova na račun drugih, odnosno koncentraciju rasta na uskom prostoru, što svakako, teorijski posmatrano, nije cilj. Pored navedenih, jedan od argumenata protivnika globalizacije jeste stav da će globalizacija dovesti do izrabljivanja radnika u niskorazvijenim i zemljama u razvoju u korist krupnog kapitala iz visokorazvijenih zemalja.

Ekonomske integracije obično se vrše formalno, i to na multilateralnom nivou, a prema stepenu složenosti i jačini povezanosti mogu biti: zona slobodne trgovine, carinska unija, zajedničko tržište, ekonomska i monetarna unija te politička unija. Zona slobodne trgovine oblik je povezivanja zemalja kojim se reguliraju trgovinski odnosi između dviju ili više zemalja, a koji podrazumijeva liberalizaciju trgovine roba i usluga (postepeno smanjivanje i uklanjanje carinskih i necarinskih barijera) između zemalja članica zone slobodne trgovine, a svaka od članica zadržava svoje diskreciono pravo da samostalno odredi carinsku tarifu prema zemljama koje nisu članice zone.

Primjer zone slobodne trgovine jeste CEFTA 2006. Carinska unija viši je stepen integracije u odnosu na zonu slobodne trgovine. Specifičnost carinske unije ogleda se u liberalizaciji trgovine (smanjenje i ukidanje trgovinskih barijera) između zemalja članica unije, te primjenjivanju jedinstvene carinske tarife na uvoz iz trećih zemalja. Na ovaj način jedan dio nacionalnog suvereniteta prebacuje se na integracijom formirane institucije. Sljedeći viši stepen integracije u odnosu na carinsku uniju jeste zajedničko tržište. Zajedničko tržište podrazumijeva ekonomsku integraciju zemalja koja, pored slobodne trgovine između članica, podrazumijeva i slobodu kretanja ljudi i kapitala, odnosno faktora proizvodnje. Dakle, ima sve osobine carinske unije uz slobodu kretanja faktora proizvodnje i ljudi. Nastoji se povećanom liberalizacijom ostvariti unapređenje pozitivnih efekata integrativnih procesa. Ono što je važno naglasiti da se sa svim slobodama osigurava ravnopravan položaj svih tržišnih učesnika, odnosno usklađeni zakonodavno-pravni okvir na nivou integracije svima garantira ista prava, ali i obaveze, bez obzira na nacionalno porijeklo. U tom smislu, ovakav vid integracije po privrednom i pravnom uređenju ne razlikuje se od uređenja jedne države, samo što još unutar države imamo jedinstvenu monetarnu i fiskalnu politiku, te jednu valutu, što nije slučaj u zajedničkom tržištu. Najbolji primjer integracije sa svojstvima zajedničkog tržišta jeste zajedničko tržište Evropske unije.

Fiskalna i monetarna unija predstavlja najveći stepen ekonomskih integracija. Ona podrazumijeva usklađivanje fiskalnih i monetarnih politika, te jedinstvenu valutu na nivou unije. Dakle, zadržava sva svojstva zajedničkog tržišta, uz dodatak jedinstvene monetarne i fiskalne politike. Monetarnu politiku provodi zajednička centralna banka u koordinaciji s centralnim bankama zemalja članica, a fiskalnu politiku formirana zajednička vlada na nivou fiskalne unije. Važno je napomenuti da je monetarna unija po ljestvici ekonomskih integracija ispod fiskalne unije, odnosno da može postojati samo monetarna unija, pa da zemlje članice monetarne unije formiraju i fiskalnu uniju. Fiskalna unija, pored usklađivanja monetarne politike, podrazumijeva i usklađivanje fiskalnih politika, te harmonizaciju poreskih propisa na nivou kompletne unije. Dakle, monetarna unija može postojati bez fiskalne unije, odnosno pravilo je da se prvo formira monetarna, a zatim fiskalna unija. Monetarnu uniju karakterizira potpuno odsustvo deviznog rizika, što značajno unapređuje trgovinske odnose zemalja članica. Primjer za monetarnu uniju jeste Evropska monetarna unija, dok na tlu Evrope nemamo fiskalnu uniju.

Ako pogledamo ovo što teorija kaže o ekonomskim integracijama, vidjet ćemo da se u praksi inicijativom “mali Schengen” nastoji uspostaviti mala evropska unija kao susjed Evropskoj uniji. Kroz sporazum CEFTA prošli smo stepenicu koja se zove zona slobodne trgovine, sada je red na viši oblik integracije – carinska unija s elementima zajedničkog tržišta, dakle, isto ono što je i Evropska unija, sljedeći nivo integracije jeste monetarna unija. Iz ovog proizilazi jedno važno pitanje: Zašto nam treba “evropska unija” balkanskih zemalja ako sve ove zemlje čekaju na ulazak u Evropsku uniju? Misli li Evropska unija konačno riješiti problem evropskih integracija balkanskih zemalja tako što će im dati njihovu vlastitu “evropsku, balkansku uniju”?

“Mnogo je razloga da ne budemo za ‘mali Schengen’, a neki od njih jesu: gubljenje suvereniteta, eskalacija ilegalnih migracija preko dodatno otvorenih granica, brojni sigurnosni rizici, pristup radne snage iz regije na naše tržište u oblastima gdje imamo vlastitu nezaposlenost, ubijanje bilo kakve nade za pristupanje EU jer, umjesto toga, integriramo se u neku srbijansko-albansku drugorazrednu čekaonicu ili ostavu EU odakle će uzimati ono što im treba, a nas ostaviti kao gubavce, status u kojem će prirodno najjači i najveći član te takve asocijacije dominirati u svim oblastima”, zaključuje ekonomista Igor Gavran.

PROČITAJTE I...

Potpuno je izvjesno da demokratski kandidat pobjeđuje u Kaliforniji, New Yorku, Illinoisu, a republikanski u Texasu, Arizoni, Tennesseeu. Međutim, u nekoliko država rezultat se mijenja gotovo svaki put u zavisnosti od popularnosti samih kandidata, politika koje zastupaju, načina njihovog prezentiranja i drugih faktora. I ove godine predsjedničku utrku najvjerovatnije će presuditi glasači Floride (29 elektora), Ohija (20), Pennsylvanije (20), Michigana (16), Colorada (9) i još nekoliko država u kojima je razlika između republikanskih i demokratskih kandidata obično tijesna

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!