fbpx

LJUBAV U SUDIJSKOJ NADOKNADI

Odjednom, a ponukan stanjem u kojem moj sin jeste, bljesnu mi gruba, neartikulirana misao kako život svagdašnji sadrži u sebi mnogo drugih života, a odmah potom i druga, uobličenija i smislenija: naš biološki život, ma koliko trajao, sadrži u sebi obilje manjih ili većih života koji također imaju svoje razvojne faze: rađanje, rano djetinjstvo, djetinjstvo, pubertet, mladost, zrelost, starost i smrt. A moj sin je upravo odživio jedan takav život i zato ga tako jako boli

 

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Iščitavam sedam-osam rukom pisanih stranica proznog teksta, radnu verziju mog započetog i nikad dovršenog kratkog romana. Sin mi je donio taj rukopis. Našao ga je u svom stanu, pročitao, pomislio da je omaškom zaturen, zagubljen, da će mi zatrebati, da je pronašao nešto vrijedno, pa se zamahsuzio, čak je, veli, očekivao da će me prijatno iznenaditi, obradovati.

Hvala mu, ali obradovao me nije, a nije zato što sam odavno digao ruke od rada na tom tekstu, nažalost, silom prilika iliti uslijed zaista krajnje začudnih okolnosti, a bilo je to ovako: Prije koju godinu sin i ja sjedimo u dnevnoj sobi. On je utučen, deprimiran, skamenjenog lica i pogleda netremice zuri u pod, djevojka ga je ostavila ili su se posvađali, ja, opet, nisam ni pokušavao utješiti ga, besmisleno je tješiti neutješnog čovjeka, helem, sjedili smo tako bez riječi poput dva obeznađena brodolomnika, a njegova patnja, patnja koja je snažno emanirala iz cijelog njegovog bića, ispunila je sobu zastrašujuće lošom energijom i mogla se gotovo pa opipati.

Odjednom, a ponukan stanjem u kojem moj sin jeste, bljesnu mi gruba, neartikulirana misao kako život svagdašnji sadrži u sebi mnogo drugih života, a odmah potom i druga, uobličenija i smislenija: naš biološki život, ma koliko trajao, sadrži u sebi obilje manjih ili većih života koji također imaju svoje razvojne faze: rađanje, rano djetinjstvo, djetinjstvo, pubertet, mladost, zrelost, starost i smrt. A moj sin upravo je odživio jedan takav život i zato ga tako jako boli.

Gledam u njega onakvog nikakvog i jedva se suzdržah da ne uskliknem – Aha, evo je! Ideja! Ideja za novu knjigu, odlična, obećavajuća.

Dignem se, odem u drugu sobu, uzmem sa stola pretrpanog knjigama najobičniji papir i, onako snogu, napišem naslov: Svi moji životi. Gledam, lijep naslov, pa ne budi mi mrsko, sjednem i napravim kroki, grubu skicu za tekst u koji ću, dakako promišljeno i selektivno, slagati jedan po jedan odživljeni život, hronološki ili ne, u tom trenutku nisam bio posve siguran, ali to je, u odnosu na samu ideju, bilo manje važno.

Nakon sat ili dva, ulazim u dnevnu sobu, a sin ozaren, blista, iz krupnih mu, tirkiznih očiju isijava neopisiva sreća.

– Čuo si se s njom – rekoh.

– Da, zvala me je, pomirili smo se.

– Drago mi je. Doduše, sad ste u sudijskoj nadoknadi, ali i to je nešto.

– Kakva sudijska nadoknada?! O čemu pričaš?

– Pa, vidi… Ma, ništa, ja to onako, neka vam je sa srećom.

Na spisateljskom uobličavanju ideje kojom sam u početku bio oduševljen, a što će, opet, tako to vazda biva, brzo splasnuti, transformirati se u ozbiljan, zahtjevan, počesto mukotrpan posao praćen mnoštvom dilema i autorskih zapitanosti, radio sam pomalo i rijetko, no nije ni bilo potrebe za žurbom: neopterećen rokovima i svjestan da ću izdavača za ovako koncipiran tekst teško naći, pisao sam kad mi se pisalo, kako rekoh, rijetko i sporo, tek rečenicu, dvije, a katkad, za boljeg raspoloženja, čak i poduži pasus.

Napokon, kad sam od planiranih dvadesetak priveo kraju prvi odživljeni život, tekst koji me je u svakom smislu podobro namučio, pažljivo ga pročitao i naglas rekao – Da, to je to!, desila se promocija knjige izvjesnog autora, a moj i njegov naslov knjige bili su gotovo identični.

Gledam televizijski prilog, slušam hvalospjeve o knjizi i autoru; autor, opet, govori o ideji, strukturi, sazrijevanju teksta… Slušam, ista ideja, struktura, sazrijevanje teksta, skoro pa isti naslov… Pa, dobro – razmišljam nimalo razočaran nakon odgledanog priloga – obejanila nam se ista ideja, zna se to katkad desiti, on je bio brži, preduhitrio me i šta se tu može. Ništa.

Dižem se, odlazim u sobu, uzimam tekst, polahko i bez huje cijepam stranicu po stranicu, gužvam ih, stavljam u plastičnu vrećicu i odlažem u kantu za smeće.

Trljam dlanom o dlan, kao da sam upravo uspješno završio kakav mučan a neodložan posao, vidim, sin zalegao, telefon mu u rukama, blaženi osmijeh na licu, piše poruke djevojci zbog koje je koliko jučer silno i neutješno patio.

Očito, pomislih dok ga gledam, njihova sudijska nadoknada još traje i bi mi drago što sam pogriješio u procjeni, jer, sinu mi i to, sretni ljudi naprosto su sretni, nikakve tu osobite mudrosti nema, a oni koji to nisu, ili ih sreća rijetko posjećuje, šute, trpe, nose svoju muku i pišu knjige.

PROČITAJTE I...

“Podsjetio si me na mene, na moju mladost, pjesmu, igru, narodna veselja, teferiče, na momke koji su me begenisali i iza akšama dolazili pod moj prozor, dozivali me, ja se nisam odazivala, to se nipošto nije smjelo, takav je adet bio, a prijala su mi ta dozivanja, svake večeri su dolazili pod moj prozor, a ja bih sjedila na krevetu i po glasu razaznavala ko je ko... Bila sam lijepa, sine, plaho lijepa, pa su zato i dolazili, molili da se pojavim na pendžeru, makar na časak da me vide...”

Odlazak saborca, čak iako ga nisi poznavao, nikad nije jednostavan. Premda naokolo gori, za tebe u tom momentu sve prestane. Kao bez zvuka, jednim sam okom gledao u njegovo lice, a drugim u vojnike koji su pucali. A onda se odjednom vratiš, kao da izroniš. Mirniji, staloženiji, odlučniji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!