Lažni branitelji multikulture

Interesantno je da Mustafić, koji bi da koristi kulturu (i fondove za kulturu) da bi zaustavio “retradicionalizaciju i etnizaciju” društva, tj. sprovodio čisto političke i ideološke agende, kuka i nariče kako kultura postaje “puko sredstvo i instrument političkih i ideoloških agendi”. U suštini, Mustafiću se čini da se može desiti da kulturkampf bude izgubljen jer dolazi do “potvrđivanja nacionalnog, vjerskog i kulturnog” identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka, a budući da je sasvim sarajevocentričan, Mustafić ne zna, ne želi da zna ili se pravi da ne zna da je srpski i hrvatski nacionalni, vjerski i kulturni identitet davno zaokružen i potvrđen, pa ustvari harangira isključivo protiv potvrđivanja partikularnog “čistog” bošnjačkog identiteta, pogotovo na polju kulture

Šta Feđa Isović i Dino Mustafić imaju zajedničko? Jednostavno ih je nemoguće ignorirati ma koliko se trudili i to ponajviše jer i jedan i drugi naprosto ne prestaju da zagađuju javni prostor svojim loše promišljenim istupima. Valjda vođeni motom da na kraju ne pobjeđuje pametan nego uporan, odlučni su da priviknu javnost na često sasvim suluda razmišljanja te ih tako normaliziraju i van malog kruga istomišljenika. Ustvari, normalizacija je i suviše blag termin jer je očita namjera nametanja takvog krajnje marginalnog razmišljanja široj javnosti kao ne samo dominantnog nego kao i jedino prihvatljivog, jedino pristojnog. Upravo ovakvu namjeru demonstrirao je Mustafić sa svojim tekstom Lažni prijatelji Bosne objavljenim na ljevičarskom portalnu Tačno.net. Mustafić nas obavještava o vlastitom svjetonazoru radi kojeg mu je oduvijek, “umjesto bilo kojeg etničkog kolektivnog identiteta, bila bliža solidarnost sa ljudima koji su plijenili svojom dobrotom i plemenitošću”. Na prvi pogled, kozmopolitski stav, no Mustafić se vrlo brzo akreditira kao žrtva specifične jugotravestije kozmopolitizma kada kaže da su, “nažalost, mnogi moji sunarodnjaci pristali zamijeniti svoj lični identitet za nacionalni, ali ima i respektabilan broj onih koji su odoljeli toj pošasti”. U samo jednoj rečenici Mustafić razotkriva ne samo vlastitu malograđansku uskogrudnost nego i svu problematičnost svjetonazora kojima je zadojen.

Ne razumijevajući da su identiteti višeslojni i višedimenzionalni, za Mustafića postoji neka dilema, neka tenzija i sukob između posjedovanja ličnog i nacionalnog identiteta, štaviše, za njega je nacionalni identitet ustvari pošast i iskreno žali što je došlo do nacionalne emancipacije Bošnjaka! Za Mustafića su nacionalni identiteti pogubni za “multietničku” Bosnu i Hercegovinu, a “mi” u nacionalnom smislu je besmisleno. Podržava i stavove kako Bošnjaci ne trebaju da imaju vlastite institucije jer je to navodno fragmentiranje BiH pa navodi jednako problematične stavove Esada Durakovića, kojem smeta i Bošnjačka gimnazija jer su navodno “sve gimnazije u Sarajevu bošnjačke”. U kojem smislu su sve gimnazije bošnjačke, nema objašnjenja, a niti Mustafić niti Duraković ne pojašnjavaju kako Bošnjaci mogu očuvati i njegovati vlastitu nacionalnu, jezičku, kulturnu, ukratko identitetarnu posebnost bez vlastitih institucija? Neizgovoreni odgovor jeste da i ne trebaju!

Mustafić to u suštini i govori kada tvrdi da je “Bosnu stvorila autohtona kultura koja se uzajamno prožimala i nadopunjavala”, čime negira kulturološke posebnosti, a da bi barem nekako osnažio svoje stavove krivo citira i književnika Dževada Karahasana. Izjavu Karahasana kako “nikad nije bilo vojske ili političkog pokreta koji su htjeli stvoriti Bosnu” Mustafić parafrazira pa tvrdi kako “u historiji nije bilo vojske, političkog pokreta, partije, stranke koji su htjeli Bosnu” (a jeste ARBiH i SDA), dok Karahasnovu tvrdnju da je “BiH stvorila kulturu i jedan konkretan način življenja” izvrće na glavu pa tvrdi da je “Bosnu stvorila i održava kultura”. Mustafić pokazuje i vlastito nepoznavanje historije kada tvrdi da “neprekidno od devedesetih godina XX vijeka do danas” u bh. društvu postoji etniziranje društva, mada je isti proces, što se tiče Srba i Hrvata, i počeo i završio još u 19. stoljeću, pa je jedina etnizacija koja smeta Mustafiću, a koju vidi kao “etnogetoizaciju, dezintegraciju i zaostajanje” ustvari poslijeratna bošnjačka nacionalna emancipacija i kulturološka renesansa. Zanimljive su i Mustafićeve zablude, koje i ranije iznosio, da se Sarajevo tokom opsade sačuvalo svoju supstancu ne na prvim linijama nego “kozmopolitskom politikom i internacionalnim relacijama”. Ono što najviše muči Dinu Mustafića jeste što narodi u BiH žele da njeguju vlastite “etničke” kulture umjesto nekakve “zajedničke” koju bi Mustafić da njeguje, a pogotovo mu smetaju subvencije koje se dodjeljuju za takve projekte, umjesto da se usmjeravaju u prave ruke (pretpostavljamo u ruke Mustafića i njegovih istomišljenika) koje bi već znale koju i kakvu (naravno zajedničku) kolektivnu memoriju treba čuvati, a kakvu ne.

Interesantno je da Mustafić, koji bi da koristi kulturu (i fondove za kulturu) da bi zaustavio “retradicionalizaciju i etnizaciju” društva, tj. sprovodio čisto političke i ideološke agende, kuka i nariče kako kultura postaje “puko sredstvo i instrument političkih i ideoloških agendi”. U suštini, Mustafiću se čini da se može desiti da kulturkampf bude izgubljen jer dolazi do “potvrđivanja nacionalnog, vjerskog i kulturnog” identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka, a budući da je sasvim sarajevocentričan, Mustafić ne zna, ne želi da zna ili se pravi da ne zna da je srpski i hrvatski nacionalni, vjerski i kulturni identitet davno zaokružen i potvrđen, pa ustvari harangira isključivo protiv potvrđivanja partikularnog “čistog” bošnjačkog identiteta, pogotovo na polju kulture. Ono za čim Mustafić i njegovi istomišljenici žale nije nekakav “fini bosanski poliperspektivizam” već nemogućnost da, izdašno od države sponzorirani, oblikuju i usmjeravaju jednoobrazne kulturne tokove na prostorima s bošnjačkom većinom, a posebno ih iritira što su njihova mišljenja marginalna i manjinska umjesto mainstream. Odatle takvo nepristojno insistiranje na sveprisutnosti u javnom prostoru. Možda bi ih najbolje bilo ignorirati, no poučeni gorkim iskustvom, bojimo se da nemamo tu privilegiju.

 

 

PROČITAJTE I...

“Jedan dio ćemo finansirati i voditi mi iz Tuzlanskog kantona, a to je do Karaule, do tunela, a dalje onaj dio koji pripada Sarajevskom kantonu vodit će Vlada Kantona Sarajevo. Za to su odvojena sredstva u iznosu od 60 miliona KM. Ako ne bude prevelikih zahvata što se tiče tunelske izgradnje, koja je malo sporija, očekujem da ćemo u ovom periodu od tri do tri i po godine uraditi najveći dio posla”

Nacionalističko nastojanje Hrvatske da Bosnu i Hercegovinu, u prvom redu bošnjačku politiku, prikaže Evropi i svijetu u najgorem mogućem svjetlu počiva na jasno postavljenoj strategiji, čiji je osnovni cilj dobijanje prava na direktno uplitanje u unutarbosanska pitanja, pod izgovorom da će Hrvatska na taj način zaštititi Evropu od militantnih Bošnjaka, koji su skloni terorizmu i radikalizmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!