fbpx

Laži i uvrede nisu sloboda govora

Neodgovornost u kombinaciji s osjećajem sigurnosti oklopa anonimnosti učinile su da tzv. društveni mediji, u koje je uloženo mnogo nada da će pomoći demokratizaciji, postanu teren na kojem se, između ostalog, ponosno promoviraju neljudskost, govor mržnje, ekstremne ideologije i terorizam. O dezinformacijama da ne govorimo. Korporacije koje bi trebale održavati taj teren čistim dugo su se opirale bilo kakvoj regulaciji uspostavljajući “vezu” između “nereguliranih sebe” i “slobode govora”

 

 

Piše: Bojan BUDIMAC

“Recep Tayyip Erdoğan cilja na društvene medije u Turskoj” (Deutsche Welle), “Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan obećao je da će suzbiti društvene medije u Turskoj” (EuroNews), “Erdoğan prijeti da će uvesti zakon protiv ‘nemoralnih’ društvenih medija” (Middle East Eye), “Erdoğan se zavjetovao na suzbijanje društvenih medija u Turskoj nakon bujice zlostavljanja usmjerenih na njegovu kćer i zeta na Twitteru” (Daily Mail).

Ovo su neki (tipični) naslovi zapadne štampe prošle nedjelje nakon što je u obraćanju zastupničkoj grupi u srijedu 1. juna predsjednik Republike Turske urgirao da se rad na regulaciji društvenih medija ubrza. Naglasak na “ubrza”. Da, ovom je događaju prethodila “bujica zlostavljanja usmjerenih na njegovu kćer i zeta na Twitteru”, kako je Daily Mail dao kontekst u naslovu. Međutim, čitajući tekstove koji “ignoriraju” činjenicu da je zakon glede društvenih medija već dugo u pripremi u Parlamentu Turske, može se steći (nepotrebno reći) pogrešan utisak da je ta “bujica zlostavljanja” uzrok želje predsjednika Erdoğana da “suzbije” društvene medije. Dakle, klasično upravljanje percepcijom, viđeno nebrojeno puta u zapadnoj štampi kada je o Turskoj riječ.

Sama bujica zlostavljanja i uvreda usmjerenih na kćerku Esru i zeta Berata Albayraka, ministra finansija, nakon što su objavili rođenje četvrtog djeteta, naišla je na osudu svakog pristojnog u Turskoj, baš kao što je to bio slučaj sa seksističkim napadom koji je na istoj društvenoj mreži samo nekoliko nedjelja ranije doživjela supruga bivšeg lidera Demokratske partije naroda (HDP) Başak Demirtaş. Društvo osuđuje napade takve vrste, bez obzira na političku i/ili etničku pripadnost. Selvi Kılıçdaroğlu, supruga lidera Narodne republikanske partije (CHP), dan nakon incidenta nazvala je Esru Albayrak da joj pruži podršku. Naime, uz sva politička neslaganja i polarizaciju (vještački pumpanu ili stvarnu). tursko društvo većinski je (štaviše, natprosječno većinski) pristojno u RL (real life) situacijama.

Neodgovornost u kombinaciji s osjećajem sigurnosti (inače vrlo krhkog) oklopa anonimnosti učinile su da tzv. društveni mediji, u koje je uloženo mnogo nada da će pomoći demokratizaciji, dati glas onima bez glasa i ostalih idealističkih snatrenja, postanu teren na kojem se, između ostalog, ponosno promoviraju neljudskost, govor mržnje, ekstremne ideologije i terorizam. O dezinformacijama da ne govorimo. Drugim riječima, dobar dio pomenutog terena pretvoren je u najgoru moguću kaljugu. Korporacije koje bi trebale održavati taj teren čistim dugo su se opirale bilo kakvoj regulaciji, uspostavljajući “vezu” (a to mnogi kupuju i dan-danas) između “nereguliranih sebe” i “slobode govora”. Kada bi u tome bilo neke dosljednosti, pa da čovjek i povjeruje u to.

Ubrzo nakon što je bijeli suprematista Brenton Tarrant ubio 50 i ranio 20 ljudi u dvije džamije na Novom Zelandu u februaru prošle godine, masakr koji je bio uživo emitiran preko Facebooka, izvršni direktor i izumitelj ove društvene platforme Mark Zuckerberg objavio je tekst u Washington Postu u kome se zalaže za jaču regulaciju društvenih mreža i aktivniju ulogu vlada i zakonodavaca u tom procesu. To je bio zaokret od 180 stepeni jer se upravo Zuckerberg, a sve u ime slobode izražavanja, godinama protivio bilo kakvom uplitanju vlada i zakonodavaca u reguliranje društvenih mreža.

Da li je to Zuckerberg odjednom vidio svjetlo, odnosno mrak monstruma kojeg je stvorio? Teško. Ono što je sigurno jeste to da je vidio da mu loša reputacija glede nesprečavanja govora mržnje i dezinformacija loše utječe na profit. Godinu kasnije i nakon vrlo malo toga urađenog glede suzbijanja tog otrova interneta i društvenih mreža, krajem prošlog mjeseca Bloomberg je izvijestio da su dionice Facebooka na berzi izgubile 8,3 posto zbog toga što su glavni oglašivači odlučili da bojkotiraju platformu navodeći kao razlog neuspjeh u sprečavanju govora mržnje i dezinformacija. Možda će ga to natjerati da se zaista ozbiljno pozabavi tim pitanjem. No ne treba zadržavati dah.

S druge strane, vlade i obavještajne službe doprinosile su toj kaljuzi, ako ne direktno angažirajući botove i trolove za širenje svoje propagande (poput Izraela, koji je među prvima regrutirao ljudstvo za tu svrhu), a ono podrškom neprijatelja naših neprijatelja (i/ili rivala). Reći da su pri tome društveni mediji (odnosno korporacije) ostali neutralni naivno je – trolove i botove imaju samo zemlje s kojima Zapad ima nesuglasica i korporacija će ih rado blokirati, čak i kad ne postoje.

Migrantska kriza 2015. godine, koja je učinila da mnoge maske o civiliziranosti i humanosti evropskih društava gromoglasno padnu, te da promocija govora mržnje na društvenim medijima počne ugrožavati njihovu idealiziranu samopercepciju, a također i fakat da je ono što je neprihvatljivo i nezakonito u stvarnom životu živi punim plućima na njima, ponukalo je prvo Vladu Njemačke da se prihvati regulacije istih.

Naime, samoregulacija Facebooka, Twittera, YouTubea, koji su se obavezali da će neprigodne sadržaje skidati sa svojih mreža nakon što su prijavljene (flagged) od samih korisnika mreža i/ili njemačkih vlasti, neslavno je propala. Jedna studija iz 2017. godine pokazala je da “Facebook i Twitter nisu uspjeli ispuniti cilj koji su postavile njemačke vlasti da uklone 70 posto govora mržnje na mreži u roku od 24 sata od upozorenja. Facebook je uspio ukloniti 39 posto, a Twitter je rok ispunio u samo 1 posto slučajeva. YouTube je bio znatno bolji, uklonio je 90 posto označenog sadržaja u roku od jednog dana od notifikacije”, pisao je New York Times.

Ne pamtim naslove tipa Merkelova obećala da će suzbiti društvene medije u Njemačkoj kada je Netzwerkdurchsetzungsgesetz (NetzDG), odnosno Zakon o provedbi mreže, najavljen i usvojen u periodu 2017/2018. No to već spada u “standardno” licemjerje. Zakon je (najzad) uveo odgovornost za korporacije koje drže društvene medije obavezujući ih da skinu sporni “očigledno nezakoniti” sadržaj u roku od 24 sata. Ako to ne učine, zapriječene novčane kazne mogu dostići 50 miliona eura.

Bilo je otpora tom zakonu kako u samoj Njemačkoj, tako među međunarodnim nevladinim korporacijama, pardon, organizacijama. Jedna od najljigavijih kritika zakona došla je od Human Rights Watch (HRW). Dušebrižnici (sam direktor HRW-a laže neopjevano i često na Twitteru) su se zabrinuli za slobodu govora u Njemačkoj, a istovremeno učinili da se i ja jednom u potpunosti suglasim s Heikom Maasom, tadašnjim ministrom pravde, a sadašnjim inostranih poslova, koji je o zakonu rekao “da je namjera bila da se pravila koja primjenjuju u stvarnom svijetu podjednako primijene u digitalnom svijetu. “Ovim zakonom završavamo s verbalnim zakonom džungle na internetu i štitimo slobodu izražavanja za sve. Osiguravamo da svako može slobodno izraziti svoje mišljenje, bez vrijeđanja ili prijetnje. To nije ograničenje, već preduvjet za slobodu izražavanja”, rekao je Maas, dodavši: “Sloboda mišljenja završava ondje gdje počinje krivični zakon…”

HRW je zamjerao zakonu što ocjenu “očigledno nezakonitog” prepušta korporacijama i to je možda donekle legitimna briga. No korporacije raspolažu takvim profitima da bi mogle zaposliti doktore pravnih nauka kao moderatore, ako hoće.

Nakon Njemačke, na sličan put regulacije odlučile su se Velika Britanija i Francuska. U međuvremenu je Njemačka dodala amandman u kojem se od društvenih platformi zahtijeva ne samo da blokiraju i obrišu sporni sadržaj nego i da takav sadržaj prijavi i Uredu savezne kriminalističke policije (BKA).

Ne smijem ni da zamislim naslove i reakcije koji bi uslijedili da je, recimo, Vlada Turske predložila nešto slično, naprimjer, poslije tzv. Gezi protesta, tokom kojih su društveni mediji zloupotrebljavani do nezamislivosti, ili nakon pokušaja puča od 15. jula 2016. godine. Sadašnji zakon u pripremi svakako će se oslanjati na iskustva Njemačke i Francuske. Međutim, to ne znači da neće biti unisonog vrištanja kako Zapada, tako ovdašnje opozicije o “gušenju slobode govora” čak i ako bi te zakone direktno prepisali. I jedni (Zapad) i drugi (opozicija) zdušno brane slobodu za laži, provokacije i uvrede. Već viđeno.

PROČITAJTE I...

“On se još uvijek nije prilagodio na mir. Zaboravio je da je, hvala Bogu, prošlo 25 godina od rata. Za njegovu ratnu ulogu mu svi skidamo kapu, o tome nema ni govora ni dileme, ali prošlo je četvrt stoljeća od rata, danas se ne može komandovati ljudima. S ljudima treba raditi, ljude treba tretirati na način koji odgovara i vremenu i prostoru. Ahmed Sejdić hoće da bude osoba koja će određivati ko u Višegradu valja, a ko ne valja. On na to nema pravo. Njegovu ratnu ulogu niko od nas ne osporava, ali isto tako, niko nema pravo osporavati ono što sam napravio ovdje u proteklih 15 godina”

Možda sam i jedini čovjek u Zavidovićima koji dovoljno dobro razumije problem “Krivaje” i njene potencijale i koji može naći rješenje za nju i njene radnike. Neophodno je dovesti “Krivaju” u pravne okvire koji neće ugroziti buduće vlasnike i nosioce njenog razvoja. Nakon rješavanja pravnih prepreka, zaista bih se radovao rješavanju tog privrednog izazova koji je isključivo u domenu moje struke i za koji imam mnoštvo prijedloga rješenja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!