Kvaziljevičarska simbioza s desničarima

Moguće je istovremeno biti ljevičar i desničar bilo gdje u Evropi, a naročito u današnjoj Bosni i Hercegovini. Moguće je biti šovinist i liberal istovremeno ne samo u Bosni i Hercegovini nego i širom Balkana. Moguće je biti nacista i socijaldemokrata. Ko ne vjeruje neka se upozna s radovima Borisa Malagurskog, mladog TV gebelsovca iz Beograda. Moguće je čak i prodavati maglu kao u narodnim izrekama, sve pod šminkom “ljevičarskog antifašizma”

Kada je italijanski scenarist, novinar i dramski pisac Ennio Flaiano ironično izjavio da se fašisti mogu podijeliti na dvije skupine: fašiste i antifašiste, rečeno se uglavnom odnosilo na Italiju. Da je Flaiano živ danas, možda bi se šokirao kada bi vidio da se njegova tvrdnja može primijeniti ili bar prepoznati širom svijeta, računajući i Bosnu i Hercegovinu. Odavno se već u Bosni i Hercegovini pojedini politički “ljevičari” ponašaju kao njihova službena suprotnost, što će reći, ponašaju se kao desničari.

Potpisnik ovih redova primio je negativne kritike (ništa ozbiljno) zbog svojih ranijih pisanja o slabostima i promašajima samozvanih ljevičara u Bosni i Hercegovini i njenom okruženju. Ima još osoba koje su primile slične kritike iz kojih se jasno vidi nepoznavanje samog ljevičarenja kod onih koji se na njega pozivaju, bez obzira na to da li je riječ samo o trendu ili ozbiljnom bavljenju lijevim društveno-političkim spektrom. Stoga, nadajući se da je riječ tek o pukom neznanju i nesporazumima, ovdje su u ponudi neke činjenice koje domaćim tzv. ljevičarima mogu poslužiti da nešto nauče, radi izbjegavanja budućih nesporazuma. Ako je riječ samo o neznanju, to je izlječivo. U nekim stvarima ih je potrebno tretirati kao malu djecu pošto djeluju više emotivno, manje razumno, a pojedinci među njima zaista znaju djelovati infantilno, iracionalno i dječije destruktivno. Neke detalje im je neophodno “crtati”.

LJEVIČARI S NAVODNICIMA I LJEVIČARI BEZ NAVODNIKA

Prozivanje domaćih ljevičara u mnogim tekstovima ide s prefiksom takozvani i samozvani. Termin “ljevičari” ide pod navodnicima, što im je valjda promaklo. Samo se koristilo pri pisanju o toj temi unutar Bosne i Hercegovine, i to znači da domaći ljevičari možda i ne postoje, iako ima onih koji sebe vole tako nazivati. Ili su lažni ljevičari ili su neupućeni, što se odnosi najviše na političare i njihove stranke, te dio stanovništva koji ih brani, pogotovo mlađi među njima. Slično se odnosi i na bliže okruženje Bosne i Hercegovine. Pri opisivanju ljevičara u nekim krajevima svijeta udaljenim od Bosne i Hercegovine navodnici izostaju.

Da bi se bilo aktivnim ljevičarem, potrebno je stalno pratiti zbivanja i u svijetu i u bližoj okolini. Istodobno, treba djelovati ili makar promišljati sukladno društvenim, političkim i ekonomskim promjenama, što znači da su ljevičari u Bosni i Hercegovini (uz čast sve rjeđim pojedincima) donekle zaostali. Naprimjer, socijaldemokratija širom svijeta otišla je dalje od propalog komunizma ili od socijalizma stare škole. Prati i zbivanja po svijetu, po čemu poslije i djeluje. Domaća se vrti u mentalnom vrtlogu prošlosti. Ovo se odnosi na razne domaće kvaziljevičare, ne samo socijaldemokrate. Oni psihički nikako da se maknu iz propalog jugoslavenskog socijalizma, estradne truhlovine sa simbolima petokrake i crvenih zastava. Selektivno se vraćaju u prošlost dok svojim kritičarima i oponentima spočitavaju to isto.

KOMPLEKSI I ŠOVINISTIČKI PREZIR

Besmisleno i emotivno nosanje Titovih fotografija podsjeća na ono religijsko – “svi su ti grijesi oprošteni samo okači Brozovu sliku, ne moraš ništa raditi, slika je dovoljna”. U rečenici se zamijeni imenica idola i dobije se praksa nekog kulta ili sekte. Slični poremećaji odnose se i na pojedince koji prilagođavaju svoj fizički izgled radi stvaranja sličnosti s Lenjinom. Takvi se javno izjašnjavaju protiv “arhaičnog” izraza s domaćih prostora – babo, tvrdeći kako odbijaju tu riječ jer ne žele strane izraze u svom narodnom govoru. Istovremeno, bezbroj drugih turcizama, germanizama, anglizama, arabizama i latinizama u vlastitom jeziku ne odbijaju i nemaju vremena baviti se mnoštvom takvih. Neko bi rekao da je riječ o bezrazložnoj kompleksaškoj mržnji. Ima, naravno, nešto šovinističkog prezira, čega ne bi trebalo biti da je riječ o pravim ljevičarima. I to su, pored ostalog, domaći “ljevičari.” Ne trebamo ovdje spominjati konkretna imena, prezimena i nadimke, nije ovo trač-partija. Ko god prati politička i (ne)kulturna zbivanja u Bosni i Hercegovini može znati o kome je riječ.

IZMIŠLJANJE NEPRIJATELJA

Ovo može zvučati nevjerovatno nekima od njih, ali jeste moguće kritizirati domaće “ljevičare” a istovremeno ne biti desničar. Drugim riječima, potrebno im je da shvate kako svijet nije podijeljen samo na lijevo i desno. Moguće je prozivati ljevičarske negativnosti a istovremeno biti ljevičar, kao što je moguće negativno pisati o “ljevičarima” u Bosni i Hercegovini ili u regiji a ne biti ni ljevičar ni desničar nego nešto srednje. Oni očekuju da neko ko je godinama govorio ili pisao protiv desničara, pa u neka doba napiše nešto kontra “ljevičara” automatski postane protivnik ili čak nekakav “fašist”, jer svijet vide crno-bijelo, ne zato što su natjerani nego su tako izabrali. Sami trebaju shvatiti zašto postoji srednji put i zašto se kaže da je sredina zlatna.

“LJEVIČARI” PREZIRU RAVNOPRAVNOST I SKROMNOST

Pošto se od ljevičarenja očekuje insistiranje na ravnopravnosti ljudi, usput i protivljenje ekstremnom bogaćenju pojedinaca računajući i političare, onda im se furka na titoizam opet ne uklapa. Valjda je poznato da je Josip Broz Tito bio izraziti bogataš, i to skoro pa kapitalističkog tipa. Imao je preskupi vozni park sa zapadnjačkim automobilima, raskošne vile širom Jugoslavije, vlastite nuklearne bunkere, pio zapadnjačka pića, družio se s dekadentnim holivudskim zvijezdama… Pritom, samozvani domaći ljevičari svako malo zaborave da je Tito davno preminuo, a da je njegov eksperimentalni projekt propao, pa je valjda trebalo krenuti dalje. Istovremeno, ako se, recimo, traži savremeni uzor za ljevičarsku iskrenost na djelu, zašto ne uzeti bivšeg urugvajskog predsjednika Joséa Mujicu? U odnosu na Tita i njemu slične ultrabogataše, Mujica je odavao skromnost, rijetku među političarima po svijetu. Nije imao tjelohranitelje, nije rasipnik, nije vozio preskupa kola, a imao je samo jedna, primao je minimalnu predsjedničku plaću, nosio jeftinija odijela.

Usput, nema ni hipoteku gerilskih ubistava kao toliko već demodirani i banalizirani Che Guevara. Mujicom iz Urugvaja ne bave se domaći “ljevičari,” jer više vole nekoga kome se mogu klanjati i više vole diktaturu bogataša nego ravnopravnost koju često spominju. Zatim, prema zapadnjačkoj modi, forsiraju gej parade i prava homoseksualaca općenito, uporedo s titoizmom i jugonostalgijom. Možda neki od njih i znaju kako su pod Titovom vladavinom homoseksualci mogli biti zakonski uhapšeni, a ako bi se kao takvi prepoznali u JNA službi, mogli su dobiti više od godinu robije. Koliko novopečenih “ljevičara” to zna, a koliko ne zna, teško je reći, ali kontradiktornost im ostaje obilježje.

O “SLAVNOJ PROŠLOSTI PROLETERIJATA”

Ljevičarenje može, a ne mora imati dodirnih tačaka s desničarenjem. U novijoj povijesti Balkana više je imalo dodirnih tačaka. Naprimjer, Slobodan Milošević, njegova supruga te Radovan Karadžić i Šešelj Vojislav jesu dokaz takvih uspješnih političkih hibrida, a nisu jedini, samo su najpoznatiji. Partizani iz Drugog svjetskog rata ponekad su pregovarali, ponekad sarađivali s ustašama, s njemačkim nacistima, s italijanskim fašistima kada bi zatrebalo, a četnike su primali u svoje redove. Sve je ovo odavno poznato, ali u Bosni i Hercegovini žive zaboravne generacije pa povremeno podsjećanje nije za odstrela. Tito je prijateljski sarađivao s amnestiranim nacističkim oficirom Kurtom Waldheimom. I Hitler i Mussolini, kao simboli ultradesničarske filozofije, svoje su političke uspone počeli u ljevičarskim pokretima, u partijama s radničkim prefiksom, prije evoluiranja u ekstremnu desnicu. Hitlerov nacional-socijalizam u samom nazivu partije pokazuje da je neka vrsta socijalizma bila i nacistima prihvatljiva. Za to vrijeme nekadašnji Sovjetski Savez kao “tvrđava” ljevičarske politike, s komunističkom Kinom, ostavlja iza sebe milione i milione mrtvih civila i vojnika, s razorenom infrastrukturom i kulturnom baštinom. Staljin i Mao Ce-tung su kao “ljevičari” uspjeli nadmašiti desničarske kolege iz Evrope u uništavanju vlastitih državljana. Iz nekog razloga, ove poznate podatke bosanski “ljevičari” uglavnom izbjegavaju pri svojim govorancijama i pisanjima o kontroverznom Karlu Marxu, kolegi mu Engelsu i jednostranom opisu “slavne prošlosti proletarijata”.

DEMONIZIRANJE MUSLIMANA

Mnogi domaći “ljevičari” vole buntovne rok -muzičare. Među najomiljenije im spada “Dubioza kolektiv”. Momci iz “Dubioze” postali su dovoljno popularni, zabavni i simpatični da im se “ne smije” ništa ružno reći, jer njihova nekritička publika odmah vrijeđa i prijeti svakome ko se ne osjeća isto kao i oni. Nevezano za svirački, kompozitorski i stihoklepački talent članova “Dubioze”, već su se kompromitirali na nekoliko mjesta i nekoliko načina. Ovdje navodimo samo onaj možda najočitiji gaf. Gostovali su u dokumentarcu Težina lanaca beogradskog autora Borisa Malagurskog.

Zašto je to bitno? Zato što Malagurski sebe predstavlja kao nekog liberalnog “ljevičara” i šatro antiglobalistu kroz svoje TV emisije, dokumentarce i izjave. Domaći “ljevičari” trebali bi pažljivo pregledati Borisove dokumentarce, naročito Težinu lanaca, da bi shvatili kako Malagurski vješto manipulira lijevim idejama, stapajući ih s desničarskim lažima velikosrpske orijentacije. Milošević bi bio ponosan na njega. Ako su bosanskohercegovački “ljevičari” ovo već shvatili, neka se preispitaju šta rade u njegovom društvu. Malagurski otvoreno kopira američkog dokumentaristu Michaela Moorea u svojim dokumentarcima i predstavlja SAD i NATO kao one sile koje su najviše problema stvorile u Jugoslaviji i u Srbiji. Očekivalo bi se da su onda zapadne sile prikazane kao ultimativni srpski neprijatelji (s neizbježnom Njemačkom). Međutim, ipak ne. U filmu su najviše demonizirani bosanski muslimani, onda islam, naravno i Turci, uz prekrajanje čitavog evropskog historijata i miksanje laži s ponekim činjenicama tek da ih bude teže razdvojiti. Njegov dokumentarac urađen je tako kao da ga je gledao novozelandski terorista netom prije nedavnog pokolja u džamiji.

Film djeluje inspirativno i za Andersa Breivika, desničarskog teroristu iz Norveške koji se divio Radovanu Karadžiću. Pritom, Malagurski se javno izrugivao komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici, a izgovor mu je bio to što su pojedinci, uglavnom političari i organizatori godišnje komemoracije u Potočarima, znali nekad sve skupa pomalo kičasto folklorizirati. Podrugljivo je koristio izraz “Srebrenica fest”. Ali nije zabilježeno, recimo, da je Malagurski iz istih razloga ismijavao žrtve Jasenovca pri tamošnjoj komemoraciji. Da ne spominjemo Kosovo polje, jer ono zauzima centralno mjesto u njegovom filmu, začinjeno s dosta klasične mitomanije. Negiranje genocida u BiH uz izmišljanje razloga za rat iz 1990-ih solidno je provučeno kroz film koji se bavi lažima. Malagurskom kao “ljevičaru” ne smeta ni saradnja s fašističkim pokretom Dveri iz Srbije. Uglavnom, članovi “Dubioze” gostovali su u tom šovinističkom filmu u kojem su afirmativno predstavljeni. Stavljeni su u dio filma u kojem se samo govori o poslijeratnim korupcijama političara i propalim ekonomijama, tako da im fanovi to mogu uzeti za izgovor. Dalje je do “ljevičarske” publike u Bosni i Hercegovini da sama razmisli.

 ZLATNA SREDINA

Možda nakon svega ovoga (a ima toga još podosta) neko shvati zašto u Bosni i Hercegovini treba stavljati dodatak – navodni ili takozvani kada se govori o političkim “ljevičarima”, jer zaista djeluje kao da domaći ljevičari suštinski ne postoje, osim po imenu i oznakama. Dok se ne dokaže da ih zaista ima, neka ostanu navodnici. Ima pravih ljevičara među stanovništvom kojeg se naziva glasačkim tijelom, ali i tu kao da iščezavaju. Može se govoriti o pojedincima, ali ne i o procentima stanovništva. Međutim, u aktivnoj politici, među strankama, uglavnom ih nema. Desničara ima dovoljno, pogotovo u Hrvatskoj i Srbiji, gdje su skoro pa srasli s tamošnjim ljevičarima, još se samo neki mediji trude da ostanu u sredini, da nisu ni desni ni lijevi. Ne pristaju na trgovinu maglom, pa makar bila u najskupocjenijoj ambalaži. Sredina je na Balkanu, očito, potrebnija nego ikad.

 

PROČITAJTE I...

Usnio sam jedan od onih snova, kakve sam nekad često sanjao, samo je sad scenografija nova. Neki vampir progoni me noću kroz veliki stan, u kojem je dugačak hodnik iz kojeg vode vrata u razne sobe. U posljednjoj sobi spavaju mama i Zeko, kojih više nema. Kažem bijesno: “Vratite mi barem ženu!”, a on se isceri: “Koju hoćeš?”, i dovede obadvije.

Zanemariti činjenicu da je poginulo najviše Bošnjaka (64.341), te da je ubijeno uvjerljivo najviše bošnjačkih civila (33.071) znači zanemariti karakter rata, zanemariti da su izvršeni agresija i genocid, zanemariti da je postojao agresor i da je postojala žrtva

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!