Kulturni identitet bosanskih muslimana (1): Bosna i Bošnjani na razmeđu svjetova

Knjiga Kulturni identitet bosanskih muslimana Marinka Zekića svojevrsni je nastavak rada Antuna Hangija u 21. stoljeću. Knjiga je to o običajima i kulturi bosanskih muslimana, s tim da se ovog puta oni uvažavaju i kao politički narod. Zekić piše o Bošnjacima, bošnjačkoj književnosti i kulturi, pozicionirajući islam kao nezaobilazni, čak temeljni (ne i jedini, naravno) sadržaj svega što danas prepoznajemo kao bošnjačko. S ovim bi se djelom, istina, moglo i trebalo polemizirati. Međutim, sve vrijeme stječe se dojam da je riječ o doista iskrenoj i prijateljskoj želji da se Bošnjaci upoznaju iznutra te da se u kompleksnosti svog identiteta predstave drugima. Pritom, ovoj knjizi ne nedostaje akademskog pristupa. U pokušaju da Bošnjake razumije iz kulturološke, etnološke, imagološke, antropološke i sociološke perspektive, Zekić je čitaocu ponudio ogroman broj informacija i pisanih izvora, zajedno s vlastitim promišljanjima i zapažanjima (Kulturni identitet bosanskih muslimana, Marinko Zekić, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2019. godine, 315 stranica)

Piše: Hamza RIDŽAL

Jedinstvo različitih kulturnih i prirodnih posebnosti na relativno malom prostoru, piše Marinko Zekić u knjizi Kulturni identitet bosanskih muslimana, rezultirali su time da je Bosna i Hercegovina kroz povijest uvijek imala svoj specifičan politički, kulturni i ekonomski subjektivitet. Prostor Bosne, pod kojim se od srednjeg vijeka podrazumijevala i Hercegovina, bio je izložen različitim političkim i duhovnim utjecajima koji su ga sudbinski odredili. Uz katoličku i pravoslavnu interpretaciju kršćanstva, navodi Zekić, na prostoru srednjovjekovne bosanske države njegovan je specifičan kult, u historiografiji poznat pod imenom Crkva bosanska. U stoljećima koja su uslijedila ovom bogatom i šarolikom religijskom mozaiku Bosne pridružile su se još dvije vjere: islam kojeg su krajem 15. stoljeća donijele Osmanlije, te judaizam koji je stigao s Jevrejima protjeranim iz Španije početkom 16. stoljeća.

“Tako Bosnu, kao nijednu drugu zemlju na svijetu, pokrivaju oba velika kulturno-civilizacijska kruga europskog srednjovjekovlja: grčko-bizantski – pravoslavni i zapadnoeuropski – katolički, pod čijim globalnim utjecajem u višestrukom kulturnom paralelizmu Bosna biva uključena u dominantne europske društvene i kulturne tokove srednjeg vijeka, koji su uz islamski kulturno‑civilizacijski krug stoljećima tvorili složenu bosansku pluralističku paradigmu. Kao posljedicu toga imamo danas kao jednu od najilustrativnijih i najizraženijih posebnosti Bosne i Hercegovine njezin pluralistički duhovni lik – bosanski konfesionalizam, opredmećen u tri konfesije: katolicima, pravoslavcima i muslimanima”, piše Zekić.

Kompleksnost bosanske paradigme u okviru koje su se razvijali kolektivni identiteti triju konstitutivnih bosanskih etno-grupacija ogleda se u uzajamnoj isprepletenosti političkog, kulturnog i religijskog identiteta. “Multikulturalnost Bosne je specifična, i za neka europska uobičajena poimanja pomalo atipična pojava. Ona nije puki zbir različitih kulturnih sadržaja koji stjecajem povijesnih okolnosti egzistiraju jedni pored drugih, već višestoljetna, pa na neki način i milenijska duhovno-kulturna sedimentacija i isprepletenost, u kojoj ono posebno uranja, ali i izranja plodotvorno iz svojevrsnog jedinstva kulturnih različitosti, čineći ga tako gotovo organskim spojem. (…) Bosna, dakle, nije samo dio planete na kojem su se susretale i sukobljavale različite civilizacije, vjere i kulture, već je riječ o jednom od planetarnih čvorišta gdje su se Istok i Zapad plodotvorno uvezali poput snopa, u kojem se dovoljno jasno da prepoznati i ono pojedinačno i ono opće – zajedničko”, tvrdi autor, ne navodeći, nažalost, forme u kojima prepoznaje tu isprepletenost i organsko jedinstvo.

Zekić ističe da je povijesnu sudbinu bosanskog trajanja kontinuirano pratio nemir, ali je on, po pravilu, uvijek pristizao izvan, u naletima različitih pokušaja nametanja vlastitog utjecaja na ovom području. “Srednjovjekovna Bosna je, naime, kao granična oblast bila na periferiji globalnog utjecaja grčko-bizantsko pravoslavnog i zapadnoevropskog katoličkog civilizacijskog kruga, na taj način da intenzitet tih utjecaja nije bio tako sveobuhvatan da bi mogao obaviti korjenitu asimilaciju bilo s koje strane. Pojavom islama i judaizma, taj višestruki kulturni i duhovni paralelizam dodatno je bio obogaćen (ili usložnjen – ovisno od interpretacije i interpretatora), tvoreći etničko-kulturni i konfesionalno-civilizacijski prostorni specifikum jedinstva različitosti kao jedinstven primjer spajanja nespojivog na polju povijesnog supostojanja muslimansko-bošnjačkog, katoličko-hrvatskog, pravoslavno-srpskog, židovsko‑sefardskog, etničko-konfesionalnog kulturnog identiteta”, piše Zekić.

On zaključuje da je cjelinu kulturnog i duhovnog života Bosne i Hercegovine kroz njenu povijest određivao religijsko-konfesionalni okvir. “U sferi kulture to supostojanje odvijalo se i ogledalo u visokom stupnju izolacije i zatvorenosti visokih kultura pojedinačnih entiteta, te otvorenosti i međusobnom prožimanju do kojeg je u izvjesnoj mjeri dolazilo u sferi pučke kulture”, zapaža Zekić, zaključujući da se ta zajednička tradicija, i kao zbir pojedinačnih kulturnih realiteta, ali i kao organska cjelina nastala interakcijom zasebnih etničko‑konfesionalnih zajednica, naziva bosanstvom ili bosanskim identitetom. U vrijeme trajanja srednjovjekovne bosanske države, to jedinstvo raznolikosti bilo je vjerovatno još izraženije, jer je u to vrijeme stanovništvo Bosne imalo jedno ime. “Stanovništvo Bosne u svim se dokumentima tog vremena naziva jednim imenom ­– Bošnjani, bez obzira da li su pripadali bogumilstvu ili kršćanstvu (katoličanstvu ili pravoslavlju)”, ističe Zekić.

Kako kaže, općeprihvaćeno je da je Bosnu u ranom srednjem vijeku naseljavalo slavensko stanovništvo organizirano u više rodovskih zajednica, koje je po asimilaciji Ilira koje su zatekli krajem 8. stoljeća bilo kristijanizirano. “Na taj način nastao je etnički supstrat koji je u 9. stoljeću stvorio svoju inicijalnu bosansku državu, čiji su podanici bili nazivani Bošnjani ili Dobri Bošnjani. Što je, pak, bio prevladavajući i konkretni sadržaj etničkog identiteta etnika obilježenog pod tim imenom (u osmanskim dokumentima taj je naziv poprimio i danas aktualni oblik Bošnjaci), ostaje na znanosti da razjasni. Većina njih bili su pripadnici Crkve bosanske (od Rimske kurije označene i optužene kao neomanihejske i heretičke), jedan dio su bili pravoslavci (u pograničnim područjima prema Raškoj i Zeti), a jedan dio katolici”, piše Zekić. Pred kraj postojanja bosanskog kraljevstva, ističe on, misionarskim djelovanjem franjevaca izvršeno je prisilno pokrštavanje jednog dijela pripadnika Crkve bosanske, njihova rekatolizacija – kako je naziva. Dolaskom Osmanlija na prostor bosanske države započeo je proces islamizacije koji će zahvatiti uglavnom pripadnike Crkve bosanske. Masovna islamizacija, koja nije bila nasilna već dobrovoljna, bosanskohercegovački je specifikum kojeg su potaknuli složeni odnosi političkih, ekonomskih, kulturnih i vjerskih odnosa u Bosni u drugoj polovini 15. i tokom 16. stoljeća. Ona je u neposrednoj vezi “s nastankom gradova (šehera i kasaba), s džamijama, mektebima i medresama (škole za vjersku obuku) i tekijama, koje su bile centri islamske naobrazbe, i u kojima je islam – u dogmatskom smislu, ali i kao življenje i prakticirana religija – najdosljednije respektiran”, objašnjava autor.

Prelazak Bošnjana na islam, piše Zekić, dosegao je svoj vrhunac sredinom 16. stoljeća, nakon čega nastupa postepeno usporavanje. “Kako bilo, u 17. stoljeću konfesionalnom mapom Bosne dominirali su muslimani s dvotrećinskom većinom. Konverzije na islam u Bosni trajale su i kroz cijelo 18. stoljeće, a sporadično i u 19. stoljeću, ali s neusporedivo manjim intenzitetom i obimom”, objašnjava Zekić, ističući da se od 17. stoljeća broj muslimana u odnosu na pripadnike drugih vjera postepeno smanjivao, ponajviše zbog ratova koje je vodilo Osmansko carstvo, a u kojima su ginuli deseci hiljada Bošnjaka. Opadanju procentualnog udjela muslimana u ukupnom broju bosanskog stanovništva posebno je doprinijelo iseljavanje muslimana u Osmansko carstvo nakon austrougarske okupacije Bosne.

 

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!