Kriza AKP-a ili kriza opozicije

Čak i da dvije nove hipotetičke partije uspiju nagrebati 40-45 poslanika od AKP-a (broj koji je najčešće u opticaju, a po nepoznatom kriteriju), te oforme poslaničke grupe koje bi se pridružile opoziciji, to ne bi moglo rezultirati inicijativom da se izboksaju prijevremeni izbori. S druge strane, ne samo da je upitan opstanak opozicione Nacionalne alijanse nego će trebati mirakul da ona preživi sljedeće četiri godine

Piše: Bojan BUDIMAC

Fraza da je 24 sata u politici veoma mnogo vremena postao je klišej. Jedan od onih istinitih. Četiri godine u politici, to su, pak, eoni. Inicijatori diskusija o “krizi” Partije pravde i razvoja (AKP) koje već sedmicama dominiraju turskim medijima, a prelijevaju se i na strane (uz mnogo seirenja), kao da zaboravljaju ili namjerno ignoriraju to pravilo. Naime, rasprave inicirane ostavkama dva važna (?) bivša funkcionera AK partije na članstvo u partiji – bivšeg ministra financija Alija Babacana i bivšeg premijera Ahmeta Davutoğlua – i najavama da će osnovati nove partije kao da se dešavaju uoči izbora, a podtekst im je da će “kriza” dovesti do poraza vladajuće partije. Naravno, u taj narativ ubacuje se i ideja o vanrednim izborima kako bi “kriza” bila vjerodostojnija.

Ništa nije nemoguće, naročito ne u politici, i posebno ne u dinamičnoj politici kakva je turska. No, malo je vjerovatno da će do vanrednih izbora doći voljom opozicije, odnosno onda kada ona to želi, a logično je da želi kada ima utisak da je AKP najslabija. Da bi do vanrednih izbora došlo inicijativom parlamenta, potrebno je da za nju glasa 400 poslanika (od 600, koliko ih sjedi u parlamentu). To u sadašnjoj konstelaciji parlamenta znači da, kada bi, hipoteze radi, pukao Narodni savez, koji čine AKP i Partija nacionalističke akcije (MHP), te svi poslanici MHP-a prešli na stranu opozicije, odnosno Nacionalnog saveza, koji je zvanično savez između Republikanske narodne partije (CHP) i Dobre partije (İP), a u suštini su pod tim kišobranom sve opozicione partije, opozicija bi morala na svoju stranu prevesti još 105 poslanika AKP-a. Takva mogućnost svrstava se već u nenaučno-političku fantastiku i jednaka je mogućnosti da džinovski asteroid uništi planetu Zemlju dok ovo pišem (ili dok vi ovo čitate).

Druga mogućnost da dođe do vanrednih izbora jeste da ih raspiše predsjednik Republike. Podsjećanja radi, po novom (predsjedničkom) sistemu, u slučaju da predsjednik raspusti parlament i raspiše vanredne izbore, on sebi skraćuje mandat, odnosno, to su automatski i parlamentarni i predsjednički izbori.

Prethodno navedena matematika bitna je za razumijevanje “vrućeg zraka” koji se prodaje pod etiketom “krize” AKP-a. Naravno, ne želim kazati da eventualno osnivanje novih partija koje bi formirali Babacan ili Davutoğlu ne bi oštetilo AK partiju. Bi, naravno. Ali drama i suspens koji se pumpaju u tu priču nemaju nikakvo pokriće u realnosti s obzirom na to da do sljedećih izbora ima dovoljno vremena da se štete mjerene u jednocifrenim procentima amortiziraju, odnosno poprave.

Ako bacimo pogled na historiju AK partije, Babacan i Davutoğlu nisu prve “high profile” ličnosti koje su je napustile. Navest ću samo dvije. Erkan Mumcu, prvi AKP ministar obrazovanja u Vladi Abdullaha Güla, a kasnije ministar kulture i turizma, prvi je slučaj odmetništva. Nakon ostavke (2005) vratio se svojoj, tada već marginalnoj, matičnoj Anavatan partiji (ANAP). Bio je tri godine na njenom čelu, da bi 2008. dao ostavku i nestao s političke scene. Malo se ljudi danas sjeća ove “sjajne zvijezde” političkog života tog vremena.

Drugi je Abdüllatif Şener, jedan od osnivača AK partije i zamjenik premijera od 2002. do 2007. godine. Tokom krize u vezi s izborom Abdullaha Güla za predsjednika republike – krize koja danas nakon dvanaest godina izgleda apsurdno jer joj je “razlog” bio hidžab na glavi Gülove supruge – Abdüllatif Şener nudio se za tu poziciju, obećavajući da će njegova supruga skinuti hidžab. Razočaran što njegova ponuda nije prihvaćena, napušta AK partiju i 2009. godine osniva Tursku partiju. Tri godine poslije zatvara ovu marginine margine marginu. Jula 2018. godine postaje poslanik turskog parlamenta za Konyu na listi (o tempora, o mores!) CHP-a. Şener tako nije formalno nestao, nego je poslanik partije koja ga se pomalo stidi, te je skoro nevidljiv na političkoj sceni.

Ove dvije (poučne) priče nisu pokušaj prejudiciranja političke sudbine Babacana i/ili Davutoğlua, ali su vrijedne spomena. Danas su okolnosti drugačije, a njih će dvojica svakako imati podršku opozicije ujedinjene oko jedne jedine stvari – skidanja Erdoğana s vlasti – dokle god ono što su naumili služi cilju slabljenja AK partije. O podršci izvan zemlje da ne pričamo.

Beskrajne diskusije na temu “krize” u AK partiji, koje okupiraju turski medijski prostor, koliko su iscrpljujuće, toliko su i zanimljive. No, prije svega, ako se pogleda objektivno, previše se pokušava iscijediti iz vrlo malo “drenovine”. Za Ahmeta Davutoğlua se, ustvari, i ne zna hoće li osnovati partiju. Pokušaj da preuzme AKP iznutra neslavno je propao, a preventivna ostavka, kako ne bi bio izbačen, ne ostavlja baš utisak principijelnosti. S druge strane, Babacan krije svoje karte i u rijetkim nastupima u javnosti (medijski obrazac ranije primijenjen na bivšem predsjedniku Gülu, da ga mediji sačekuju poslije džume, sada se primjenjuje na njemu) kaže uglavnom ništa. Javnost ne zna šta on misli o najvažnijim pitanjima i izazovima pred kojima je Turska.

Iako se učesnik takvih TV pričaonica Mustafa Kartoğlu, glodur dnevnika Akşam, u jednoj od njih zapitao o čemu se zapravo govori, zašto je odmah kriza to što je AKP izgubila nekoliko procenata glasova, te je zaključio da “o krizi AK partije najviše pričaju oni s dna politike”.

Nedim Şener, kolumnista dnevnika Posta (čvrsti izvorni kemalist, što ga često stavlja na suprotnu stranu od CHP-a), primjećuje da je poliranje Babacanovih ekonomskih uspjeha upitna priča. “Da danas vratimo Rusima rakete S-400, sutra bi dolar pao na 3 lire i sve ekonomske teškoće bile bi kao rukom odnesene”, kaže, zaključujući da je vrijeme onih ekonomskih uspjeha bilo u jednoj sasvim drugoj geopolitičkoj situaciji.

Međutim, ono što te diskusije čini najzabavnijim jeste posmatranje, a to smo već imali priliku gledati, kako zvaničnicima i talking headsima CHP-a ono što je bilo neprihvatljivo jučer ili prekjučer (npr. hidžab na glavi Gülove supruge) sada ne samo što je prihvatljivo nego je i poželjno.

Kada je riječ o promjeni političke mape zbog “krize” AKP-a, brojevi u onoj računici govore protiv teze da će se ta mapa bitno ili odlučujuće promijeniti na štetu ove partije. Čak i da dvije nove hipotetičke partije uspiju nagrebati 40-45 poslanika od AKP-a (broj koji je najčešće u opticaju, a po nepoznatom kriteriju), te oforme poslaničke grupe koje bi se pridružile opoziciji, to ne bi moglo rezultirati inicijativom da se izboksaju prijevremeni izbori. S druge strane, ne samo da je upitan opstanak Nacionalne alijanse, nego će trebati mirakul da ona preživi sljedeće četiri godine.

Pukotine u Nacionalnoj alijansi, i pored toga što su za sada male i što ih lideri CHP-a i İP-a ignoriraju (javno), ipak postaju vidljive. Nezadovoljstvo članova i pristaša Dobre partije, koja je u savezništvu s CHP-om, partijom koja nije ni beknula na terorističko divljanje PKK-a (naprimjer, podmetanje požara), niti na verbalno divljanje zvaničnika HDP-a, primoralo je glasnogovornika Dobre partije da izjavi kako ta alijansa nije “katolički brak” i. e. neraskidiva, te da, ako CHP nastavi da ozvaničava savezništvo s tzv. “kurdskom” Demokratskom partijom naroda (HDP), Dobra partija će je (alijansu) napustiti. Neposredni povod za ovu izjavu bio je “vatreni” govor poslanice HDP-a Leyle Güven izazvan protestom majki kidnapirane dece u Diyarbakıru, u kojem je, između ostalog, rekla da će “se ići u planine” da će “biti gerile i rata” – “gerila” je, ne treba da objašnjavam, teroristička PKK. Dok se zvaničnici CHP-a mogu praviti selektivno gluhi, jer im to njihova baza (za sada) dopušta, a i moraju, da ne bi nasekirali HDP kojem duguju uspjeh u gradovima u kojima su osvojili lokalnu vlast, Dobra partija – nominalno nacionalistička, s članstvom i podrškom MHP prebjega – ne može dopustiti sebi taj luksuz. Ako se divljanje HDPKK-a nastavi, a kraj mu se ne vidi, liderka Dobre partije Meral Akşener bit će primorana da zarad svog političkog opstanka raskine taj ionako neprincipijelni savez. E, to će biti stvarna promjena političke mape, ali svakako ne na štetu AK partije.

 

PROČITAJTE I...

Uzalud je resornoj ministrici RS-a Srebrenki Golić slati urgencije u Zagreb, kao što je uzalud načelniku Bosanskog Novog Miroslavu Drljači prijetiti tužbom protiv Hrvatske, koja će izgradnjom nuklearne deponije ugroziti zdravlje i živote na stotina hiljada stanovnika Bosanske krajine, sve dok “njihov čovjek” u državnom predsjedništvu ne shvati da se interesi Srba, Bošnjaka, Hrvata i svih drugih građana mogu zaštititi samo kroz institucije Bosne i Hercegovine, koja jedina ima međunarodnopravni subjektivitet

Trumpova odluka da pozove islamiste da posjete Camp David bila je veoma neobična, i to samo tri dana prije osamnaeste godišnjice napada 11. septembra, ali Trump je u tome vidio dobru priliku za neke glasove na narednim izborima, unatoč činjenici da sukob s Afganistanom nikada nije bio na njegovom dnevnom redu niti je ikad posjetio svoje trupe u toj zemlji.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!