fbpx

Krhki prekid vatre

Ko je dobio, a ko izgubio – slično je pitanju da li je čaša polupuna ili poluprazna. Fakat je da se ovim dodatnim protokolom ne vraća na granice uspostavljene prvobitnim sporazumom, kao što je fakat da je za sada zaustavljena ofanziva Asadovog režima (uz zračnu podršku Rusije i kopnenu Irana i satelita mu) koja je prijetila da grad Idlib i ubrzo cijela provincija padne

Piše: Bojan BUDIMAC

Prenagljeni zaključci da su (nazovimo ih mirovnim procesima) Soči i Astana “mrtvi” možda se mogu objasniti dimom, povišenom temperaturom i emocijama koje obavezno prate eskalacije konflikta. Čak i iskusni komentator poput Davida Hearsta, glodura portala Middle East Eye, pao je u tu zamku složivši tekst pod naslovom Putin – Erdoğan: Kraj afere dva dana prije sastanka ove dvojice lidera u Moskvi u četvrtak, 5. marta (dok je naslov bez upitnika, ponovljen kao međunaslov završava se znakom pitanja, valjda za “svaki slučaj”). Teško je oteti se utisku da nije riječ o željama ili “poželjnom ishodu” onih koji odbijaju razumjeti tursku politiku balansiranja.

Sastanak u Moskvi koji se završio potpisivanjem dodatnog protokola, bar za sada, reanimirao je spomenuta dva mirovna procesa o Siriji, donijevši obustavu vatre i po svemu sudeći kratku pauzu bombardiranja civila u Idlibu. Uvodna i završna izlaganja predsjednika Putina i Erdoğana sadržavala su dovoljno detalja koji objašnjavaju situaciju, potrebu za reanimacijom (istina, polumrtvog) Astana procesa, ali i (nepremostive?) razlike u viđenju stanja u Siriji / Idlibu.

Naime, i pored toga što originalni Sporazum iz Sočija i ovaj dodatni protokol govore o borbi (samo) protiv terorističkih organizacija priznatih kao takvih od Vijeća sigurnosti UN-a, Rusija (Putin) zvekeće o teroristima, očito uzimajući Asadove naočale “svi nelojalni su teroristi” koji “ugrožavaju civile”, što mora prestati. Međutim, ko koga terorizira u Idlibu jasno je – UN procjenjuju da je 93 posto civilnih žrtava ubijeno od sirijskog režima.

Izražavajući (još jednom) saučešće zbog pogibije turskih vojnika u Idlibu uz neopjevanu laž da “niko, uključujući sirijsku vojsku, nije bio svjestan njihove lokacije”, Putin je u istom dahu eufemistički priznao da je “sirijska vojska prijavila velike gubitke”. Prijevod: ako bi se turska ofanziva protiv snaga režima nesmetano nastavila, te vojske uskoro ne bi bilo, zbog toga sastančimo.

NESLAGANJE OKO DEFINICIJE TERORISTA I CIVILA

S druge strane, predsjednik Erdoğan naglasio je da je za Republiku Tursku neprihvatljivo proglašavanje 4 miliona stanovnika Idliba teroristima kao pretekst za bjesomučno bombardiranje civila od sirijskog režima, kojem je cilj isprazniti tu teritoriju. Kao što sam već X puta pisao, taj proces direktno ugrožava Tursku, stoga je predsjednik Erdoğan ponovio u Moskvi da će Turska svom snagom braniti svoje interese.

Uzgred, proces političkog čišćenja Sirije (ne može se nazvati etničkim jer su svi uglavnom Arapi, eventualno se može nazvati sektaškim) počeo je još 2012. godine dekretima 63 i 66, kojima se omogućava konfiskacija nekretnina (pojednostavljeno, ali u osnovi tačno) po kriteriju nelojalnosti režimu, a zakonski je dovršen zakonom broj 10 iz 2018, kada je pod plaštom “urbanog planiranja” izbjeglicama i interno raseljenim licima praktično oduzeta mogućnost da potvrde posjedovanje svojih nekretnina. Poenta je da niti izbjeglice (5 miliona, od toga 3,8 miliona u Turskoj) niti interno raseljena lica (7 miliona ukupno, od toga bar 3 u Idlibu) nemaju gdje se vratiti ako ne dođe do suštinske političke promjene. Ta promjena ne podrazumijeva obavezno promjenu režima, samo njegove politike. Za režim i njegove saveznike Rusiju i Iran izgleda uopće nije problem da te ljude pobiju i/ili gurnu preko granice.

No, vratimo se sastanku u Moskvi i potpisanom protokolu. Saglasivši se, po ko zna koji put, da u mnogim stvarima nisu saglasni, lideri dviju zemalja donijeli su tri dodatne mjere kako bi spustili tenzije u Idlibu i oko njega.

Prvo, složili su se da će prekinuti sve vojne akcije duž linije kontakta u području tzv. deeskalacione zone Idlib. To nije primirje, to je obustava vatre i Erdoğan je naglasio da će Turska i Rusija nastaviti rad na postizanju trajnog primirja u toj pokrajini. S druge strane, Putin je jasno dao do znanja da borba protiv terorizma u ovoj sirijskoj enklavi neće biti zaustavljena i u tome leži sva krhkost obustave vatre. Uostalom, isti je pretekst doveo do eskalacije koja je primorala Tursku na intervenciju. Istina, Putin je “obećao” da će bombardiranje civila prestati, ali očigledno postoji neslaganje ne samo oko definicije terorista nego i civila.

Druga dogovorena mjera jeste uspostava sigurnosnog koridora dubokog 6 kilometara na sjeveru Sirije i 6 kilometara prema jugu od magistralnog puta M4, koji povezuje Alep i Latakiju. Sporazumom iz Sočija iz septembra 2018. godine predviđeno je otvaranje M4 i autoceste M5 do kraja 2018. godine, što je (samo) jedna od neispunjenih odredbi. Dogovor predviđa otvaranje M4 pod turskom i ruskom kontrolom, ali ne spominje autocestu M5, koja povezuje Alep i Damask. To se tumači kao tursko priznanje sirijske kontrole autoputa M5.

Treća je mjera o početku zajedničkih tursko-ruskih patrola duž M4 od Trumba do Ain al-Havra. Naselje Trumba udaljeno je samo 2 kilometra zapadno od Saraqiba, jedne od strateški najjačih lokacija na kojoj se sastaju M4 i M5. Saraqib je tokom eskalacije neprijateljstava u Idlibu prelazio više puta iz ruku Sirijske nacionalne armije (pobunjenici) s podrškom turske vojske u ruke Asadovog režima, koji ga očigledno nije bio u stanju zadržati, da bi u posljednjoj razmjeni ruska vojna policija preuzela kontrolu nad tim gradom – kao neka vrsta ljudskog štita. Moskovski sporazum potvrđuje Saraqib kao grad pod ruskom i sirijskom kontrolom.

Ko je dobio, a ko izgubio – slično je pitanju da li je čaša polupuna ili poluprazna. Fakat je da se ovim dodatnim protokolom ne vraća na granice uspostavljene prvobitnim sporazumom, kao što je fakat da je za sada zaustavljena ofanziva Asadovog režima (uz zračnu podršku Rusije i kopnenu Irana i satelita mu) koja je prijetila da grad Idlib i ubrzo cijela provincija padne. Kako će se stvari dalje razvijati i da li će željeno trajno primirje uslijediti i dovesti do ostvarenja spiska lijepih želja o političkom procesu izlistanih u rezoluciji Vijeća sigurnosti 2254 iz decembra 2015. godine, na koju su se i ovaj put pozvale i Turska i Rusija, tek ćemo da vidimo.

NEKI PRIŽELJKUJU VOJNI SUKOB TURSKE I RUSIJE

Sagledavanje situacije kroz binarni model mišljenja (uglavnom dominantan model mišljenja) proizvodi “ekspertske” komentare u kojima se jednoj ili drugoj strani pripisuju apsolutne pobjede ili porazi u zavisnosti od pozicije prema Turskoj i/ili Rusiji. Tako imamo komentare o potpunom “porazu i poniženju” Turske (s preuveličanim naglaskom na značaju simbolike unutarnje dekoracije Kremlja – nepogrešiv dokaz copy / paste novinarstva) jednog seta “eksperata” i tvrdnji drugog seta da su Turska i Erdoğan dobili “sve” što su tražili. Binarni model mišljenja glede svega u vezi sa Sirijom nije samo pogrešan nego i direktno štetan.

Ako se baš mora označiti gubitnik poslije moskovskog sastanka, to uopće nije teško – to su svi koji su se ložili na eventualni direktni vojni sukob između Turske i Rusije i oni koji su ložili Tursku da u takav sukob uđe. Takav sukob bio bi neminovan, iako neželjen, ako bi se rat s Asadovim režimom nastavio žestinom kojom je počeo 27. februara.

Tokom leta iz Moskve predsjednik Erdoğan održao je, po ustaljenom običaju, konferenciju za štampu. Manje formalne, ali više od usputnih izjava štampi, ove su konferencije materijal za tekstove novinara koji putuju uz predsjednika, a koje čitamo dan poslije obično u formi rezimea šta je rečeno na njima. Ovog puta zahvaljujući Kurtuluşu Tayizu, novinaru dnevnika Akşam, imali smo prilike pročitati transkript svih najvažnijih pitanja i odgovora. Prvo pitanje i odgovor (dio odgovora jeste i naslov Kurtuluşevog teksta) opravdano su izazvali najviše pažnje. Navodim ih u cjelini:

“Avni Özgürel: Odnos s Rusijom je dobar već 5 godina. Turska također ima prednost u tom smislu i ekonomski i politički. Šta se dogodilo, Putin je iznenada promijenio svoje stajalište?

Erdoğan: Povremeno se mogu dogoditi slični događaji i kolebanja u međunarodnim odnosima. Ovo je možda posljednje pitanje o kojem bismo mogli razmišljati s Rusijom. Zašto se kaže da naši bilateralni odnosi s Rusijom u ovom trenutku nisu usporedivi ni sa čim. Postoje koraci koje smo poduzeli u odbrambenoj industriji, nuklearnoj energiji, glede “Turskog toka”, turizma… Naravno, to su vrlo vrlo važne stvari. U ovom trenutku naši bilateralni odnosi dolaze u fazu kada planiramo korake koje možemo poduzeti zajednički u trećim zemljama. Baš zato, čini se, odnekud su se pojavile crne mačke.

Avni Özgürel: Može li to biti Izrael?

Erdoğan: Ne. Nije tako slaba.”

Crne mačke kao kvariigre – baksuzi – imaju istu simboliku svugdje. Danima u političkim TV programima pokušava se indentificirati crna mačka, kao da je svima promaklo da je u odgovoru upotrijebljena množina. Mnogo je kandidata za “crnu mačku” i najviše ovdašnjih promatrača označava SAD ili barem dio SAD establišmenta poput Pentagona. Izrael je svakako drugi kandidat. Izrazi izraelske “sućuti” za turske šehide u Idlibu i ponuda (netražene) vojne pomoći sve u cilju (većeg) otvaranja razdora između Turske i Irana (čudno je da se Iran peca na tu igru) predstavljaju vrh ljigavosti. Naročito kada se zna da je direktor Mossada Yossi Cohen prošle godine u ovo doba na tajnom sastanku s arapskim prijateljima u Rijadu označio Tursku kao prijetnju. Međutim, to su samo dva očigledna sumnjivca (usual suspects), a ima ih mnogo i u okrilju EU (Francuska, naprimjer). Oni su pravi gubitnici reanimacije Astane iz kome.

 

 

PROČITAJTE I...

Presuđeni ratni zločinac Dario Kordić diplomirao je u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. „Čestitamo našem Dariju koji je danas obranio svoj diplomski rad i postao magistar teologije!“, napisali su na Facebook stranici „Hrvatska zvona“. Prije nego je postao magistar teologije Dario Kordić je, među ostalim, po zanimanju bio ratni zločinac. Naime, zbog političke odgovornosti koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima i bošnjačko-hrvatskog sukoba u dolini Lašve, Kordić je osuđen na 25 godina zatvora za sljedeća kaznena djela: 1) Protupravni napad na civile; protupravni napad na civilne objekte; bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom; pljačkanje javne ili privatne imovine; uništavanje ili hotimično oštećivanje vjerskih ili obrazovnih ustanova (kršenja zakona ili običaja ratovanja), 2) Hotimično lišavanje života; nečovječno postupanje; protupravno zatvaranje civila (teška kršenja Ženevskih konvencija) 3) Progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; nehumana djela; zatvaranje (zločin protiv čovječnosti). Nakon što je odslužio dvije trećine svoje kazne, Dario Kordić je pušten iz zatvora 2014. godine.

Sigurnosne strane inicijative za mali Schengen naročito su važne, posebno za one zemlje koje Srbija obuhvata svojim velikodržavnim imperijalnim ambicijama. Ima osnova za sumnju da će Srbija zloupotrijebiti poboljšanje saradnje po sadržajima malog Schengena za jačanje svojih subverzivnih oslonaca u funkciji udovoljavanja velikodržavnim ambicijama, jer su im takvi oslonci u posljednjim decenijama oslabljeni, iako su još uvijek vrlo aktivni na štetu mira, posebno na Kosovu, Crnoj Gori i BiH, zbog čega su upravo te zemlje osnovano, a ne paranoično, oprezne prema malom Schengenu. U svakom slučaju, i s malim Schengenom i bez njega sigurnosni sistemi srbijanskih susjeda imaju razloga za pojačano angažiranje na otkrivanju i suzbijanju subverzivnih planova, akcija i njihovih nosilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!