Komandir s puškom i harmonikom

“Vrlo je rijetko on dolazio kući s linije. Mati se uvijek žalila što ga nema. Često je govorila: ‘Vi svi nekako dođete, a moj Safet najmanje.’ A kad bi i došao kući, brzo bi se vraćao nazad. Kao da je to bio samo njegov rat. Toliko ga je vuklo da ide na ratište”

 

 

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Jedna od najvažnijih bitaka u ratnom putu 5. korpusa i 505. brigade bila je “Breza ’94”. U prilog toj činjenici idu dostupni podaci o silini napada koje su neprijateljske snage poduzimale osam dana zaredom, od 5. do 12. septembra. Iako su gubici na obje strane bili veliki, jedinice 5. korpusa odnijele su na kraju veliku pobjedu nad daleko nadmoćnijim neprijateljem. Pored velikog ratnog plijena, te poraza najelitnijih jedinica koje je u to vrijeme imala vojska RS-a, šlag na tortu bilo je i ranjavanje vrhovnog komandanta srpske vojske, ratnog zločinca Ratka Mladića, koji je umalo platio glavom. S druge strane, žrtve na strani 505. brigade i ostalih jedinica 5. korpusa koje su bile u ispomoći nisu bile nimalo male. Pored više od 250 lakše ili teže ranjenih boraca, cijenu osmodnevne odbrane, a na koncu i briljantne pobjede, platilo je 27 poginulih boraca 505. brigade. Isto tako, u višednevnim borbama na širem području Suhe Međe značajnu žrtvu podnijele su i jedinice 511. slavne krupske brigade, u čijim je redovima do 12. septembra također poginulo nekoliko boraca. Među trojicom starješina 505. brigade koji su poginuli na prvim borbenim linijama bio je i Safet Baltić, komandir trećeg voda u trećoj četi trećeg bataljona.

Safet Baltić (sin Mumina i Zulejhe) rodio se 25. januara 1966. godine u Elkasovoj Rijeci kod Bužima. Osnovnu školu završio je u Bužimu, a srednju građevinsku u Sloveniji. Još kao mladić pokazivao je veliki talent za muziku, te je uz pomoć razvijenog “sluha” i stručne literature vrlo brzo naučio svirati gitaru, harmoniku i frulu. Vojni rok služio je u Beogradu i Cerklju ob Krki u Sloveniji. Po dolasku iz Hrvatske, u ljeto 1992. godine, stupio je u redove Armije RBiH. Sa saborcima iz voda učestvovao je u svim borbenim akcijama, a posebno u odbrani veoma značajne kote 603 Ćorkovača, koju je agresor više puta bezuspješno pokušavao osvojiti u rejonu Makarovače. Poginuo je jurišajući na neprijateljske položaje. Posthumno je unaprijeđen u čin nadvodnika Armije RBiH 29. decembra 1995. godine. Više je puta nagrađivan od komandanta brigade. Za doprinos oružanoj borbi posthumno je odlikovan ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”.

IZ HRVATSKE PRAVO U 5. KORPUS

Safet je prije rata više godina radio u Sloveniji. Kada je počela agresija, s grupom saboraca prešao je put preko neprijateljskog teritorija i stigao u Bužim 28. augusta 1992. godine. U istoj grupi sa Safetom došao je i Ale Mašinović.

“Safet nije bio u mojoj jedinici, ali smo došli u istoj grupi, koja je brojala više od 600 ljudi. U startu su postojale dvije grupe. Moja grupa imala je obuku kod Jasterbarskog u Hrvatskoj. To jutro kad smo krenuli, usput nam se priključilo još oko 500 ljudi, koji su bili na obuci u drugim mjestima. Safet je bio u toj velikoj grupi. Svi smo skupa krenuli iz Karlovca, preko Slunja, potom Rakovice, Brajdić Sela, i na kraju smo stigli u Bugar kod Bihaća. Cijeli put trajao je tri noći i četiri dana. Krenuli smo 25. augusta. Prvu noć smo proveli među linijama, narednu smo noćili na prvoj zasjedi, a posljednju, s 27. na 28. august, boravili smo u jednom selu u blizini Plitvičkih jezera. Dobro se sjećam da je učio ezan za sabah kad smo prešli Koranu i stupili na teritorij Bihaćkog okruga. Bilo nas je u startu približno 650, ali na svakoj zasjedi je neko ginuo ili bio zarobljen, tako da se broj onih koji su uspjeli stići kući dosta smanjio. Na prvoj zasjedi poginuo je jedan hrvatski izviđač, potom jedna djevojka i još dva momka. Uglavnom, svi mi, pa i Safet Baltić, prošli smo isti put i proživjeli slična iskustva u vrijeme dolaska iz Hrvatske”, prisjeća se Mašinović.

Jedan od Safetovih saboraca od dolaska iz Hrvatske pa sve do njegove pogibije bio je i Bajro Kedić. Sa Safetom je bio u vodu od vremena kada je Safet došao preko teritorija tzv. SAO Krajine.

“U početku je Safet bio obični borac u vodu čiji je komandir bio Safet Balčinović. Nakon prelaska Balčinovića u jedinicu ‘Hamza’, Safet je preuzeo dužnost komandira voda. Najveći dio rata borci našeg voda držali su liniju na Ćorkovačkom platou. U više navrata išli smo na ratište prema tzv. Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna, potom kao pojačanje na Grmuško‑srbljanski plato, kada smo ondje pružali pomoć Bišćanima jer im je bila rasturena linija. Nakon što smo uspostavili liniju, vratili smo se nazad. Najjače borbe na ‘autonomiji’ imali smo u Bajramovićima u blizini Pećigrada. Tu je bilo toliko žestoko da nam dugo ni komandant bataljona nije mogao doći u obilazak. U tim borbama Safet se baš pokazao. Tu se vidjelo da je pravi borac i da bez ikakvih problema može voditi ne samo vod već i četu ili bataljon”, priča Kedić.

Safeta se sjeća i Husein Kovačević, koji je dobar dio rata s njim boravio u istom bataljonu. “Safet je sve vrijeme ostao u trećem bataljonu, iako je prilikom reorganizacije brigade u vrijeme ‘Februarske ofanzive’ jedan dio njegovih saboraca prešao u Jurišni bataljon. Tad sam i ja prešao u Jurišni bataljon, na istu dužnost. Safet je bio od onih koji su neprikosnoveno izvršavali preuzete naredbe. Zaista je bio hrabar, vrijedan i čestit, ali vrlo malo je on trošio riječi. Nešto slično kao i Nizandža. On je više bio čovjek od zadatka, do kraja pouzdan i povjerljiv. Nisam ga nikad ni vidio niti čuo da se za nešto buni, da nešto traži, ili da je nečim nezadovoljan. Znao je da je njegov zadatak da izvrši preuzetu obavezu, i tu kod njega nije bilo nikakve dileme”, navodi Kovačević.

ZAVRŠNI DAN AKCIJE “BREZA ’94”

Safetov saborac Muharem Duraković Hare sjeća se Safeta još od mladalačkih dana. Nakon srednje škole, Safet je nekoliko godina radio u Sloveniji. Tek otpočinjanjem rata, kad je Safet stigao iz Hrvatske, više su se družili jer su do Safetove pogibije sve vrijeme bili u istom vodu.

“Bio je jedan od boljih i iskusnijih boraca. Dužio je automatsku pušku, a znao je rukovati RPG‑om, OS-om i brojnim drugim vrstama oružja s obzirom na to da je prošao kvalitetnu vojnu obuku u Hrvatskoj. U početku je bio ‘obični vojnik’ koji se ubrzo iskazao kao dobar čovjek i neustrašiv borac. Išli smo na liniju od Ćorkovače, preko velikokladuškog ratišta do Spahića Glavice. Međutim, prije ‘Breze’ najžešće borbe imali smo u Bajramovićima kod Pećigrada. Tu nam je ispomoć mogla doći samo noću. Danju smo bili skroz odsječeni. Možeš umrijeti, ali do hrane, municije ili saniteta u toku dana nije se moglo doći. Tu smo proveli pet‑šest vrlo teških dana. Onda je komandant Nanić naredio ili da ‘gruhnemo’ na neprijateljske položaje prema Pećigradu ili da se povučemo. Jer svaki dan su dva-tri borca ispadala iz stroja. I obavili smo mi uspješno taj zadatak. I u ‘Brezi’ smo bili zajedno. Ja sam vodio neke jedinice s Ćorkovače prema Makarovači. Kad je krenula završna akcija, situacija je postala paklena. Ipak, sve je završeno za 45-50 minuta. Sajo, rahmetli, bio je skoro došao do neprijateljske zemunice. Međutim, pogođen je prije nego je ispalio projektil iz ručnog bacača”, sjeća se Duraković.

Bajro Kedić bio je u neposrednoj blizini kad je Safet poginuo. “To se desilo u posljednjem danu akcije ‘Breza ’94’. Naš vod bio je tih dana na Ćorkovači, ali kad je krenula akcija, onda nam je komandant Nanić dao drugi zadatak. Sudjelovali smo u proboju linije, u pravcu Makarovače. Uspješno obavljeni zadatak pomutila je pogibija komandira Safeta. Naime, kad je otpočela žestoka razmjena vatre, mi smo se kretali prema neprijateljskim položajima. U jednom momentu Safet je razvukao svoj tromblon u namjeri da gađa neprijateljski rov. I prije nego je ispalio projektil pogodio ga je metak. Bio sam tri metra od njega kad se to desilo”, navodi Kedić, te dodaje: “Osim što je bio hrabar kao borac, Safet je bio i poseban kao čovjek. U tome mu je doista teško bilo naći ‘para’. Duša od čovjeka. Taj se nije znao ‘zakačiti’ ni s kim. Uvijek smiren i staložen. Znao je svirati harmoniku. Kad bi bilo mirnije na liniji, on bi nama često svirao. Bio je pravi veseljak i dobrica. Onda je on dosta vodio računa o momcima iz voda. Nažalost, ogromna većina momaka koji su sa Safetom došli iz Hrvatske i Slovenije su izginuli. Četverica su bila s nama u vodu i sva četverica su poginula.”

KRŠNA MOMČINA

Na čelu bataljona u kojem se nalazio Safet Baltić u vrijeme akcije “Breza ’94” bio je Sead Jusić. Svoja sjećanja na Safeta pukovnik Jusić je iznio i u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Breza 94 – Bužimska bosanska bitka. U jednom dijelu knjige zapisao je: “Safet Baltić – prostodušna, kršna momčina, kao da je od Brdarevca odvaljen, lijep, što kažu, k’o slika ili, što bi pjesnik kazao, ‘da ga se dva oka djevojačka nagledati ne mogu’… Bio je jedan od rijetkih komandira i boraca koji nikada nisu zakazali, ali su ostajali neprimjetno i skromno tihi, te su pitanje savjesti nas komandanata: jesmo li te tihe herojske gromade primjećivali i bar djelimično im dali satisfakciju, makar i običnom pohvalom. Mog Safeta, baš kao i Harija, sjećam se sa posebnim pijetetom i zahvalnošću za predanost koju je ispoljio dok je vodio jako ‘nestašan’ vod svojih Elkasovčana. U svakoj prilici, borbenoj ili ne, Safet je htio biti primjer svojim saborcima, komšijama. S još višim stepenom odvažnosti prednjačio je i tog veličanstvenog jutra, 12. septembra. Jurišajući na Makarovači, pokošen je iz jednog od četničkih bunkera.”

Muharem Duraković naglašava da ga za Safeta Baltića vežu samo lijepa sjećanja. “Bio bih bezobrazan kad bih išta ružno kazao za njega. Nikad on nije srljao i trošio ljude ‘budzašto’. On bi uvijek prvo dobro izvidio, procijenio, pa tek onda kretao u zadatak. Radilo se o čovjeku koji se u svemu držao srednjeg puta. Ni rođenom bratu, koji je s nama bio u vodu, nije popuštao niti davao bilo kakve privilegije. Bio je prema svima isti. Realan čovjek. Ja bih volio da sam kao on, ali, nažalost, nisam.”

Brat Rifet bio je sanitetlija u Safetovom vodu. Od sredine 1992. godine, narednih devet mjeseci, bio je na liniji na Hasinom vrhu pored Bihaća. Kad se vratio u Bužim, Safet je već bio komandir voda kojem se Rifet pridružio.

“Safet je bio tri godine stariji od mene. Vrlo rijetko je on dolazio kući s linije. Mati se uvijek žalila što ga nema. Često je govorila: ‘Vi svi nekako dođete, a moj Safet najmanje.’ A kad bi i došao kući, brzo bi se vraćao nazad. Kao da je to bio samo njegov rat. Toliko ga je vuklo da ide na ratište. Više sam mu puta sugerirao da malo ode kući, da dva-tri dana odmori. Po tom pitanju nije htio uopće da razgovaramo. Najmanje je on mislio na sebe. Zajedno smo sudjelovali u akcijama u Crvarevcu, Golubovićima, Bajramovićima, Pećigradu, Spahića Glavici i još nekim ratištima. Najveće borbe smo imali u Bajramovićima. Tu smo danima vodili borbe prsa u prsa i svi smo bili prilično iscrpljeni. Jednu noć je i komandant Nanić došao do nas. Sjećam se da je bio u onoj pancirki. I dok je sjeo, odmah je zaspao u sjedećem položaju. Toliko je bio nenaspavan. Tih smo dana jedva žive glave izvukli. Iznad nas su se povukle neke jedinice iz Cazina, tako da smo se u posljednji tren uspjeli povući i uspostaviti nove linije. Da ne bi Safeta, koji nas je izvukao, tu bismo ili izginuli ili bili zarobljeni. Na dan Safetove pogibije došao sam kući jer sam dobio slobodan dan. Kako sam slušao od njegova saborca Fehima Veladžića, prije nego je pogođen, Safet se namještao da ispali tromblon. U tom momentu ga je pogodio metak. Kad se to desilo, Fehim ga je upitao: ‘Sajo, jesi li pogođen’, a on je samo slegnuo ramenima. Imao je samo jednu ranu na stomaku. Po Fehimovom kazivanju, najvjerovatnije ga je pogodio metak koji je došao iz drugog pravca, a ne iz rova koji su napadali i koji su naknadno zauzeli”, kazuje Rifet Baltić.

Po bratovim riječima, Safet je uvijek bio na čelu svog voda, nikad iza svojih saboraca. “Za svoje godine Safet se dosta zrelo ponašao. Zbog toga je vjerovatno i odabran za komandira. Nije on volio bilo kakvu petljaniju. Bio je realan i principijelan čovjek. Kod njega se jasno znalo šta je crno, a šta bijelo. Bio je jasan oko svega i svakome je govorio ono što je bilo za reći. Takav pristup rezultat je, prije svega, porodičnog odgoja. Jer, naši roditelji bili su poznati po takvom ponašanju. Recimo, kad bi se polazilo u akciju, Safet je svojim borcima uvijek potcrtavao: ‘Nemojte slučajno da bi ko uzeo bila šta. Neću nikome premetati torbe, ali neće valjati ako primijetim da je neko nešta ponio. Možete samo ponijeti naoružanje koje zarobite.’ Jer vojska k’o vojska, uvijek ima onih koji bi nešto ponijeli. Međutim, Safet to u našem vodu nije dopuštao”, završava Rifet Baltić.

Safet Baltić jedan je od junaka akcije “Breza ’94” i jedan od desetine ili stotine uzroka poraza srpske vojske. A da je poraz u “Brezi ’94” jedan od najvećih poraza Vojske Republike Srpske i da je taj poraz utjecao na kompletni tok daljeg rata, svjedoči i tekst objavljen 14. septembra 2017. godine na stranici na Facebooku “Vojska Republike Srpske”, gdje se u jednom dijelu kaže: “Kada se sve podvuče, operacija ‘Breza ’94’ je bila neuspela operacija jedinica VRS, jedan od najvećih dotadašnjih neuspeha i poraza, koji će ostaviti nesagledive posledice u daljem toku rata…” Upravo zato, važno je uvijek imati na umu značajnost navedene bitke, te nikad ne zaboraviti sve one koji su bili sudionici njenog pozitivnog ishoda. Jer u vremenu u kojem živimo lahko se uvjeriti da postdejtonski sistem vrijednosti sve više propagira “zaborav razlike” između ključnih pojmova i dešavanja, te postojanje nekakvih “zaraćenih strana” u proteklom ratu, pa nam se nerijetko dešava da olahko zaboravljamo istinske bosanske patriote kojima dobrim dijelom dugujemo slobodu u kojoj živimo. Jedna od žrtava našeg zaborava svih ovih godina bio je i skromni Safet Baltić. A ne smije se to dešavati. Jer ne bude li se ponosno i smjelo pisalo i govorilo o tako svijetlim borcima i starješinama i njihovim nebrojenim podvizima i herojstvima, vrlo lahko bi se moglo dogoditi da cjelokupna borba pa i blistava akcija “Breza ’94” postanu samo obična fraza, a ne obavezujući sadržaj naše stvarnosti. Stoga, ne treba nikad smetnuti s uma da su količina i kvalitet pamćenja svih bitnih činjenica i ličnosti iz proteklog rata srazmjerni kvalitetu i trajnosti bošnjačke, ali i bosanskohercegovačke budućnosti.

 

PROČITAJTE I...

Knjiga dr. Franje Jurića pokušava ocrtati put časnih sestara riječju i fotografijom. Bilo je i određenih problema tokom izrade knjige jer je arhivsko gradivo časnih sestara bilo poprilično uništeno i zagubljeno. S druge strane, postojala je bogata fonoteka, bogati albumi, ali isto tako i sjećanja časnih sestara koje su službovale u Bihaću, što je bilo dovoljan materijal da se pokuša rekonstruirati 125 godina plodotvornog rada časnih sestara u ovom dijelu Bosne i Hercegovine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!