Kolindin “miljenik” Čollaku silovao je Bošnjakinje i odrubljivao glave Srbima

Esad Kiki Čollaku optužen je za teške ratne zločine, a prema informacijama našeg lista, u zadnji tren izbjegao je hapšenje SIPA-e. Ugledni je i istaknuti pripadnik albanske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, predsjednik je Udruge Albanaca branitelja Hrvatske u Domovinskom ratu i bivši predsjednik Unije Albanaca u Republici Hrvatskoj, koja izdašna finansijska sredstva dobija od Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. No, stravičan podatak tek slijedi jer je njegova udruga na proteklim parlamentarnim izborima kandidirala saborsku zastupnicu Erminu Lekaj-Prljaskaj, koja u Saboru zadnjih godina ne predstavlja samo vlastitu albansku manjinu nego i onu bošnjačku. Esad Kiki Čollaku za svoja je nedjela nagrađen državnim ordenom od Franje Tuđmana i Kolinde Grabar-Kitarević i u Zagrebu živi više nego lagodnim i bezbrižnim životom

 

Esad Kiki Čollaku ratovao je na čak tri ratišta devedesetih godina tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. “Psi rata” termin je koji bi možda ponajbolje opisao njegov ratni put. Ratovao je na teritoriju Republike Hrvatske, uključivši se u odbranu te zemlje od srpske agresije, da bi zatim prešao na teritorij Bosne i Hercegovine, gdje kao zapovjednik specijalne postrojbe “Albančevi anđeli”, prema aktualnoj optužnici Tužilaštva u BiH, čini niz ratnih zločina nad Srbima i Bošnjacima u Žepču i njegovoj okolici, a što uključuje teška ubistva, odrubljivanja glave, mučenja u logorima, silovanja i pljačke. Nakon toga, Esad Kiki Čollaku ratuje i na kosovskom ratištu, za što je dobio više priznanja od kosovskih vlasti.

Za svoja nedjela koja su opisana u optužnici protiv Žepačke grupe on je nagrađivan u Republici Hrvatskoj. Od predsjednika Franje Tuđmana za svoja nedjela i ratne zločine u BiH nagrađen je Redom hrvatskog križa, koje se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za sudjelovanje u Domovinskom ratu ako su pritom bili i teško ranjeni. Redom hrvatskog pletera (vojno i civilno odlikovanje) odlikovan je 2016. godine od aktualne predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Kiki Čollaku ovo je odlikovanje dobio kao Albanac katolik za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Naime, ovaj optuženik za ratne zločine, koji je, prema informacijama našeg lista, u zadnji tren izbjegao hapšenje SIPA-e, ugledni je i istaknuti pripadnik albanske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj i živi više nego lagodnim i bezbrižnim životom. On je bivši predsjednik Udruge Albanaca branitelja Hrvatske u Domovinskom ratu. Na njegovom profilu na Facebooku vidljivo je da se ponosi svojim ratnim putem u Bosni i Hercegovini te često ističe zločinačka obilježja svoje jedinice “Albančevi anđeli”, obilježja s kosturom kroz čije je očne duplje zabijen nož, dok nožice orla valjda simboliziraju pripadnost albanskoj naciji. Bez ikakve sumnje možemo zaključiti da se svojim ratnim putom ponosi i da ga bez ikakvih zadrški javno ističe.

Esad Kiki Čollaku predsjednik je Unije Albanaca u Republici Hrvatskoj, koja izdašna finansijska sredstva dobiva od Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Na društvenim mrežama vidljiva su njegova druženja s velikim brojem javnih ličnosti u Republici Hrvatskoj, a posebno zanimljivo jeste da je na Kosovu ugostio ekstremnu hrvatsku desnicu poput Zlatka Hasanbegovića i Velimira Bujanca. Ono što je najgore od svega jeste to da je njegova udruga na proteklim parlamentarnim izborima kandidirala saborsku zastupnicu Erminu Lekaj-Prljaskaj, koja u Saboru zadnjih godina ne predstavlja samo vlastitu albansku manjinu nego i onu bošnjačku. Ermina Lekaj-Prljaskaj, albanska i bošnjačka saborska zastupnica, prema uvidu u socijalne interakcije vidljive na društvenim mrežama, u više je nego prijateljskim i saradničkim odnosima s optuženikom za ratne zločine i bjeguncem od pravde. S obzirom na to da smo u posjedu dokumenta u kojem saborska zastupnica Ermina Lekaj-Prljaskaj postavlja “vrlo žurno” pitanje “na ruke predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića” o statusu Esada Čollakua tokom Domovinskog rata, uvjereni smo da je direktno upoznata i sa, malo je reći, spornim dijelom njegove ratne biografije. Ovo je odgovor na njen upit od Damira Krstičevića, potpredsjednika Hrvatskog sabora i ministra odbrane Republike Hrvatske, datiran na 26. april 2018. godine:

“Uvidom u službene evidencije Ministarstva obrane utvrđeno je da Esad Čollaku ima priznat status hrvatskog branitelja koji je ostvario kao pripadnik ratne postrojbe 139. brigade Hrvatske vojske od 28. prosinca 1991. do 30. rujna 1992. te kao pripadnik 103. brigade Hrvatske vojske od 1. listopada 1992. do 15. prosinca 1992. Uvidom u službene evidencije dodijeljenih činova Ministarstva obrane utvrđeno je da imenovanome nije dodijeljen čin Hrvatske vojske, nego mu je evidentiran čin satnika u Hrvatskome vijeću obrane.”

 

OPTUŽNICA NA ČEKANJU

U septembru 2001. godine počela je istraga u Kantonalnom tužilaštvu i Kantonalnom sudu u Zenici protiv 15 političara, oficira i vojnika HR Herceg-Bosne i HVO-a u Žepču zbog osnovane sumnje da su odgovorni za ratne zločine nad srpskim i bošnjačkim stanovništvom. Za sve osumnjičene u ovoj istrazi u Kantonalno tužilaštvo u Zenici stigla je saglasnost Haškog tužilaštva, kategorirana pod “A”, što podrazumijeva zatvaranje osumnjičenih do okončanja sudskog procesa.

Osumnjičeni su podijeljeni u dvije grupe: u prvoj su grupi osumnjičeni naredbodavci, a u drugoj osumnjičeni izvršioci. Perica Jukić, predsjednik Ratnog predsjedništva Žepča i predsjednik Skupštine HRHB, Ivo Lozančić, zapovjednik 111. XP brigade HVO-a, Niko Jozinović, dozapovjednik 111. XP brigade HVO-a, Drago Dragičević, zapovjednik Saznajne službe Stožera HVO-a Žepče, i Božidar Tomić, glavni operativac HVO policije u Žepču, terete se kao osumnjičeni naredbodavci. Osumnjičeni Luka Babić, Mirko Jakovljević, Esad Čollaku zvani Albanac, Ivo Mrkonjić, Anto Jozić, Viktor Markanović, Slavko Spajić, Alojz Vrbić, Marinko Martić i Marinko Jakovljević u optužnici se terete da su “naređivali i neposredno komandovali, kao i učestvovali u vojnim i policijskim operacijama HVO-a s ciljem etničkog čišćenja Žepča od srpskog i bošnjačkog stanovništva”, kako se navodi u Optužnici Kantonalnog tužilaštva u Zenici.

Proces protiv Žepačke grupe, u kojoj je i Čollaku, ustupljen je 2005. godine Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Optužnica je više od deset godina čekala u ladicama Tužilaštva BiH, sve do decembra 2016. godine, kada je planirana akcija privođenja i pritvaranja jednog generala, tri brigadira i još dva pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Dnevni list je u januaru 2017. pisao kako je ta akcija privođenja naprasno otkazana, a nagađa se kako su o istoj procurile informacije te su potencijalni osumnjičeni imali dovoljno vremena za odlazak s kućne adrese. Prema podacima kojima raspolažemo, razlog “curenja informacija” zbog kojih su osumnjičeni uspjeli umaći SIPA-i jeste politička podrška koju HDZ BiH pruža Žepačkoj grupi. Tada, 2017, radilo se o generalu Dragi Dragičeviću, brigadirima Niki Jozinoviću, Stanku Kneževiću, bivšem potpredsjedniku i ministru odbrane u Vladi HRHB Perici Jukiću, te Alojzu Vrbiću i Luki Babiću kao pripadniku Vojne policije HVO-a. Dnevni list u tekstu iz januara 2017. ne spominje Čollakua, koji je napustio BiH neposredno nakon rata.

Da se radilo o “psu rata” čije postupke nekada nisu mogli kontrolirati ni njegovi nadređeni, potvrđuje i službena bilješka Ministarstva obrane HZHB potpisana 11. marta 1994. godine u Mostaru. Iako se u ovom dokumentu pogrešno navodi Čollakuovo prezime, nesumnjivo je jasno da se radi o njemu, zbog navođenja da je bio zapovjednik “Albančevih anđela”: “Hijerarhijska zapovijedanja slabo se štuju. Dio zapovjedništva živi u strahu zbog nekontrolirane moći pojedinaca iz postrojbi za posebne namjene. Jedan od takvih je Albanac Cuvaj, zapovjednik postrojbe ‘Albančevi anđeli’, prije se zvao Esad, a sada Kristijan, koji je proveo jedno vrijeme u postrojbama RH”, ističe se u službenoj bilješki. Ako su njegovi nadređeni bili u strahu od Čollakua, ostaje samo da nagađamo u kakvom su strahu bili logoraši i civili nad kojima je on, prema optužnici, činio ratne zločine.

Smatra se da Čollaku nije bio u BiH već godinama. Prije nekoliko mjeseci umro mu je punac, a Čollaku nije bio na sahrani. To znači da se on vjerovatno boji stupiti na teritorij BiH da ne bi bio uhapšen.

 

IGRALI LOPTE S ODRUBLJENOM GLAVOM NOVICE BLAGOJEVIĆA

Esad Čollaku zvani Albanac, zapovjednik specijalnog interventnog voda HVO-a “Albančevi anđeli”, između ostalog, osumnjičen je zbog napada na civilno naselje i srpsko stanovništvo u selu Želeća. Za Čollakua se u optužnici tvrdi da je “ubio civila srpske nacionalnosti Novicu Blagojevića, potom odsjekao njegovu glavu i odnio je u Žepče, gdje ju je javno pokazivao”. Novica Blagojević, inače, ubijen je u Papratnici, a ne u Želećoj. On je svojim autom do Papratnice prebacio jednog od dvojice ranjenih Hrvata koji su prvi upali u Želeću, a jedan od njih još je davao znake života. Za nagradu zbog pokušaja spašavanja života vojnika HVO-a, Blagojević je u Papratnici ubijen.

U Žepču se i danas priča o iživljavanju Čollakua nad odsječenom glavom Novice Blagojevića koju je on, hvaleći se, šutao po gradu. Jedini pisani trag o tome, pored foruma, može se naći u knjizi Ispiranje duše: logoraši žrtve i svjedoci Edhema Ede Isića, kao i u tekstu Moja logoraška priča novinara Adnana Džonlića. “Osim za ‘čišćenje’ Žepča od preko 9.000 Bošnjaka, ubijanje oko 160 Bošnjaka u logorima i u gradu, oni se terete i za zločin u srpskom selu Želeća (…). Preko 430 logoraša Bošnjaka odvedeno je u Hercegovinu (Mostar, Ljubuški, Čapljina), a njih 40 se nikad nije vratilo iz Hercegovine. Čollaku, ‘Albanac’, tada je (septembar 1992.) sa ‘rajom sa spiska’ ubio civila Novicu Blagojevića, odsjekao mu glavu i javno je pred stotinama Žepčaka šutao u centru grada igrajući sa pripadnicima svoje jedinice njome nogomet”, piše Džonlić, inače novinar i logoraš koji je imao priliku raditi i sarađivati s desetinama najpoznatijih svjetskih redakcija i novinara, radeći u reporterskim timovima CNN-a, BBC-a, FOX-a, Reutersa, AP-a, TRT-a… Tokom rata je napisao niz tekstova kao dopisnik u listovima Oslobođenje, Večernje novine i Ljiljan.

Detalj odsijecanja glava spominje se i u zvaničnom izvještaju HVO-a iz septembra 1992. godine, ali se ne spominju imena bojovnika i vojnika koji su to činili. U izvještaju se “odsječene glave” spominju u množini: “Neki događaji nakon čišćenja sela nisu bili po zapovjedi, izmakli su kontroli i ne služe na čast vojsci HVO-a. Ti događaji rađeni su bez izdate zapovjedi,

za te radnje nisu postojali nužni i opravdani razlozi. To se naročito odnosi na paljenje objekata u selu, ubijanje ranjenika, nenaoružanih civila i skrnavljenje leševa (odsijecanje glava)”, stoji u izvještaju koji potpisuje Lozančić 1. oktobra 1992. godine.

Pored zlodjela u Želećoj, optužnica Čollakua tereti i za zlodjela tokom napada na naselja i objekte u kojima su boravili civili bošnjačke nacionalnosti, za pljačke, zlostavljanja logoraša i silovanja Bošnjakinja (imena 3 Bošnjakinje koje je silovao Esad Čollaku poznata su i potvrđena redakciji časopisa Stav). Adnan Džonlić piše da je Esad Čollaku zvani Albanac “zadnji put viđen u borbi u Bosanskoj krajini, kada se pridružio jedinicama Armije BiH nadomak Banje Luke, nakon što je punu godinu zlostavljao pripadnike iste vojske i civile Bošnjake u srednjoj Bosni”.

“U Bosanskoj krajini je nakon rata postao vlasnik kafića”, tvrdi Džonlić.

 

DEŠAVANJA U MJESTU ŽELEĆA

Po zamišljenoj karti “povijesnih hrvatskih prostora”, čijoj se izradi pristupilo još u januaru 1992. godine i koju je osmislio Perica Jukić, Želeća je, zajedno s cijelom Golubinjom i Begovim Hanom (bez Željeznog Polja), ulazila u sastav tada još uvijek ne sasvim osmišljene “hrvatske općine Žepče”. Drugi motiv za planirano pripajanje Želeće, pored onog povijesnog, bio je u novcu koji je HVO iznuđivao Srbima Zenice, Kaknja i šire regije za sigurno prevođenje iz “muslimanskih i hrvatskih” područja na “slobodnu srpsku teritoriju”. Iz srpskih izvora, koji se u ovom slučaju mogu uzeti kao poprilično vjerodostojni, preko područja Gostovića je ka Ozrenu, Doboju i drugim područjima pod kontrolom VRS-a prešlo najmanje 10.000 Srba iz zeničkog bazena. Od tih 10.000, najmanje je polovina išla kroz Želeću preko Ljeskovice i Bistrice. Manji su broj Srba preko linija razgraničenja na šerićko-željeznopoljskom potezu prevodili i Bošnjaci. Budući da je prilaz Želeći imala i Armija RBiH (TO), MUP, te da kretanje srpskog stanovništva nije bilo pod strogom kontrolom, HVO švercerima koji su kontrolirali kompletnu 111. XP brigadu novac je izmicao ispod ruku. To je bio pravi motiv. Ostalo su tek opravdanja i daleke mogućnosti poput one da se u Želećoj mogao presjeći put M17. Bez obzira na fizički dodir Želeće s M17, Srbi nisu mogli zadržati Želeću duže od 24 sata zbog malobrojnosti. Znajući da ispomoć drugih jedinica u Želeću nije redovno stizala, te da su u pitanju bile tek manje izviđačke grupe iz sastava Druge ozrenske brigade VRS-a, stanje je potpuno jasno. Naredbe iz Doboja Želećani nisu bili voljni ispoštovati. Zapravo, naredbe za Želeću stizale su iz Kamenice, gdje se nalazila komanda Gostovićkog bataljona.

Dana 24. septembra u prisustvu je komandanta tog bataljona Mirka Lazića, te pomoćnika za bezbjednost Miladina Dostanića u Kamenici odlučeno da se izvrši evakuacija stanovništva iz Želeće. Trebalo je da miniraju most na magistralnom putu M17 i time Maglaju uspore dotok pomoći iz pravca Zenice. U tim momentima Želećani pokušavaju stupiti i u kontakte s Armijom RBiH u Žepču, ali je očito da su uvidjeli da to nije snaga koja bi ih mogla zaštititi. Ono što Želećani nisu znali jeste da je HVO već tada blisko sarađivao s njihovom komandom u Doboju, a da je po svim njihovim dogovorima i Ljeskovica i Želeća, bar u toj fazi rata, trebalo da pripadnu Hrvatima. To je bio dogovor HVO-a i VRS-a koji su trebali platiti Srbi u Želećoj. Miniranjem mosta na magistralnom putu 26. septembra 1992. zaista je usporena pomoć i veza Maglaja s ostalim slobodnim teritorijama Armije RBiH. Makadamska zaobilaznica nije bila toliko duga, ali je trebalo vremena za njeno osposobljavanje. Druga dva efekta rušenja tog mosta bila su znatno veća: početak iseljavanja i onih predratnih 10% Srba s teritorije općine Žepče i, što je još važnije, početak sukoba Armije RBiH i HVO-a. Za miniranje mosta HVO je okrivio Srbe iz Želeće, i to iskoristio kao povod za napad. Nagađanja o tome ko je minirao most kretala su se od okrivljavanja Srba ili Hrvata, a HVO je tokom sukoba s Armijom okrivljavao i “muslimansku stranu”.

Sedmicu dana prije miniranja mosta u Želeću je došla izviđačko-diverzantska grupa od petnaestak Srba iz Vozuće i Kamenice. Trebalo je da zadnji put pokušaju nagovoriti Želećane da sami idu iz sela, a ako to ne uspiju, da dignu most i isprovociraju sukob koji bi pomjerio stanovništvo. Poslije rušenja mosta, koje definitivno jesu izvršili Srbi, HVO 27. septembra 1992. na lice mjesta šalje svoju vojnu policiju koja je imala zadatak da Želećane razoruža. Miroslavu Pervanu i Stipi Penavi rečeno je da je stvar o predaji oružja već dogovorena, tako da su oni bez puno razmišljanja krenuli s upadanjem u srpske kuće. Istovremeno, komandi HVO-a tako se ukazala dobra prilika za rješavanje neugodnih svjedoka iz vremena misterioznih likvidacija Srba po Žepču i Zavidovićima.

Tada su ubijeni hrvatski vojnici Miroslav (Marko) Pervan iz Mladoševice pored Novog Šehera i Stipo (Ante) Penava iz Papratnice, što je zapovjedništvo HVO-a iskoristilo kao formalno opravdanje da Želeću sravni sa zemljom. “Bojovnici”, uvjereni u srpsku krivnju i bijesni zbog gubitaka dvojice saboraca koji su kotirali kao dobri borci, čine prvi masovni zločin na području Žepča. Zapovjednik napada na Želeću bio je Ivo Lozančić, ali je svim postrojbama na terenu koordinirao Bosiljko Mijatović. U napadu su učestvovale specijalne jedinice iz Papratnice (preteča “Albančevih anđela”), komušanska satnija HVO-a, dijelovi orahovičke satnije i vojna policija HVO-a, koju vodi Luka Babić. Jedan od zapovjednika u toku napada bio je i Esad Čollaku. Dva Bošnjaka koja su tada bila u HVO-u govorila su i o učešću dijelova bojne “Andrija Tadić”, mada za to nema nikakvih drugih potvrda.

Hrvatska vojska tada je imala jaku podršku artiljerije. Želeća je sasvim spaljena, a “bojovnici” u svojoj revnosti ubijaju više desetina srpskih civila. Najveći broj ubijenih civila bili su starci, žena i djeca, koji se nisu mogli na vrijeme skloniti u obližnje šume. Luka Babić poslije akcije HVO-a na Želećoj izjavljuje za potrebe informativne službe 111. XP brigade: “(…) Kao što je poznato, ovo je mjesto Želeća, gdje je živjelo pretežno srpsko stanovništvo, koje je imalo varljivu lojalnost prema HVO-u, što dokazuje i rušenje mosta na rijeci Bosni. Nakon toga, svi starci, žene i djeca su povučeni sa ovoga područja, nakon čega su u selu ostali samo ekstremni Srbi. Odmah po rušenju mosta, postrojbe HVO-a u kojim su aktivno učestvovale i postrojbe vojne policije, uključile su se u čišćenje terena i protjerivanje ekstremnih Srba. Nekoliko njih je bilo i zatočeno, te izručeno u vojni zatvor Busovača…”

 

SVJEDOČENJE O STANJU U ŽELEĆOJ NAKON NAPADA HVO-A

Nekoliko dana prije napada HVO-a na Želeću, 23/24. septembra, “Zelene beretke” od Galiba Dervišića dobijaju naredbu za aktivno izviđanje ovog rejona. Trebalo je ustanoviti kojim snagama raspolažu Srbi, locirati njihove položaje na Mogoru i Juranovoj Zasjedi, otkriti da li čuvaju mostove preko Želećkog potoka i sl. Na zadatak su pošle dvije grupe “Zelenih beretki”. Jedna je grupa išla na Juranovu Zasjedu preko Begovog Hana, a druga je bila na Kiki i, u slučaju potrebe, mogla je brzo pomoći na izv

lačenju prve. Na upit da li da sruše mostove ili zaruše šumski put, Dervišić je odgovorio da se jedinice povuku, što su i učinili. Angažiranje “Zelenih beretki” na izviđanju u rejonu Želeće bilo je usko vezano za izvjesne dogovore HVO-a i Armije koji su se odvijali u zapovjedništvu HVO-a u hotelu “Balkan”, gdje su učestvovali Ivo Lozančić, Niko Jozinović, izvjesni Anto Kretonjić kao savjetnik HVO-a i Vinko Barešić, s jedne strane, a od strane TO – Džemal Merdan iz Zenice, te Sulejman Mehić i Zlatko Smailhodžić (operativac Odreda TO Žepče). Sasvim pouzdano, Armija je tada odbila aktivno učestvovati u napadu na Želeću, na čemu su insistirali Lozančić, Kretonjić i Vinko Barešić. Barešić, koji je u početku bio u Okružnom štabu TO, postaje kasnije zapovjednik Druge zeničke brigade HVO, koja je razbijena i raspuštena u aprilu 1993. godine.

U nastavku donosimo svjedočenje koje ponajbolje oslikava stanje u Želećoj nakon divljaštva koje su počinili pripadnici HVO-a. Ime svjedoka poznato je redakciji, a ne navodimo ga zbog mogućih posljedica na svjedoka i danas nastanjenog na području općine Žepče:

“Nastojeći da saznamo šta se u Želećoj stvarno desilo, izviđamo stanje u ovom selu, gdje su se tada nalazili samo Lozančićevi bojovnici. Sela gotovo da i nije bilo. Većina kuća je spaljena, neke su očito bile minirane i tako srušene, a ustaše su se utrkivale ko će više opljačkati stvari, stoke… Na raskršću koje iz Želeće vodi starom cestom prema ‘Amerikancu’ i puta koji vodi ka Mogoru, na asfaltu su bila položena tijela oko 30 ljudi. Neko ih je, ustvari, izbrojao 28, ali je i uz cestu, malo dalje od tog mjesta, bilo još nekoliko leševa. Svi su bili u civilnoj odjeći. Nismo se dugo zadržavali, ali sudeći po radu teških mašina i kamiona, vršili su njihovo zakopavanje sasvim blizu te lokacije”, ističe svjedok, dodajući da do danas nisu pronađeni zemni ostaci ubijenih civila. Po srpskim izvorima, u Želećoj su 27. septembra ubijeni: Novica Blagojević (1962), Boro Stanković (1970), Bogosav Kovačević (1956), Milenko Čelebić (1946), Sreto Đuričić (1931), Milutin Ristić (1949), Ilija Đokić (1960), Veljko Blagojević (1920), Anđa Blagojević (1920), Zorka Čelebić (1926), Milica Stanković (1948), Stojka Udovičić (1915), Momčilo Čelebić (1933).

Razlika u broju poginulih Želećana (13) i broju mrtvih koje svjedok navodi (oko 30) nastala je kao rezultat toga da su u Želećoj boravili i Srbi iz drugih područja koji su se namjeravali prebaciti do Ozrena i Doboja, a voz koji je inače redovno saobraćao na liniji Kakanj – Zenica – Žepče upravo je bio pred Želećom.

Sljedeći članak

Larsi, go home

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!