Ko tjera omladinu iz države: Pesimistički debilizam dokonih ćuraka

Posljednjih 16 godina javnim prostorom prolijevali su čitavo more noćnih morâ, proračunato se naivnoj javnosti predstavljajući kao idealisti i sanjari, da bi ju ustvari trovali nevjerovatnom količinom toksičnog pesimizma. Za sve su krivi kleroetnonacionalisti, uporno su trubili, ističući pritom zlokobnu ulogu SDA i porodice Izetbegović. “Odlaze nam mladi, a na njima svijet ostaje. Tito, najveći sine, vrati se”, i dalje viču u medijske megafone. Svaki mogući tračak optimizma, dostojanstva, nade i ponosa pokušavali su, ako ne uništiti, onda svesti na sliku i priliku mutavog i nijemog Bošnjaka naspram uglađenog i obrazovanog građanina Bosanca, dakle njih samih.

 

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

U jeku žestokih polemika u vezi s Programskom deklaracijom SDA, ponovnog reaktualiziranja državnog uređenja BiH, onog republičkog, građanskog, dejtonskog…, sasvim slučajno, u neurotičnoj buci svakojakih mišljenja, naletjesmo na oprljeni mozgovni iscjedak profesora doktora, borca za bolju Bosnu Nerzuka Ćurka. I to onaj iscjedak koji je iz svog kognitivnog sunđera ižmikao prije punih 16 godina, što je vrlo, vrlo bitan podatak. Ovom prilikom ne bismo se bavili naučnim kompetencijama ovog profesora općenarodne odbrane i društvene samozaštite, s diplomom za ONO i DSZ, koju je stekao u uvjetima socijalističkog samoupravljanja na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, već bismo upozorili na jedan, a bilo ih je još podosta, izrečeni debilizam koji nam može pomoći u razumijevanju lošeg stanja u kojem se kontinuirano nalazi naše društvo.

A pitamo se uopće ko će nam povjerovati ako u svrhu općenarodne odbrane postavimo tezu da je dotični Ćurak krivac za masovni odlazak mladih ljudi iz BiH? Odnosno, da je krivac kvazinaučni eksperiment koji je započeo prije 16 godina i ovjerio ga sa svojim istomišljenicima po raznim buffetima, kabinetima, medijskim redakcijama i kafanama. Ispijali su tako kahvicu vrli naši sanjari i bistrili svoj manifest koji su, vjerovali ili ne, nazvali NOVI PESIMIZAM.

Naime, Nerzuk Ćurak je 2003. godine, nakon jednog naučnog skupa, za FTV govorio o problemima postdejtonskog uređenja BiH, te je urbi et orbi izjavio sljedeće: “To je veliki problem kojem se mora suprotstaviti jednom intelektualnom pobunom koja će naći mogućnost za artikuliranje novih orijentira za bosanskohercegovačku egzistenciju unutar ovog zavodljivog doba globalizacije. Kada sam govorio o pesimizmu kao nužnosti da dođe do promjene, onda sam mislio na sljedeće: Pazite, insistiranje na optimizmu, kako je moguće od dejtonske države napraviti uspješnu državnu zajednicu, samo je trošenje energije, dakle, vi pospješujete optimizam koji ne može rezultirati uspješnom državnom zajednicom. Ja se ustvari zalažem za jedan, uslovno kazano, manifest novog pesimizma, na Nietzscheovom tragu.”

Mogli bismo reći da je svaki manifest koji je nagovještavao novo vrijeme i promjenu nabolje u sebi nosio neku vrstu kliktaja, kao pobunjene klice koja začinje nešto novo. Primjerice, hrvatski krugovaši su sedamdesetih ekstatično klicali “neka bude živost”, uprkos komunističkoj represiji. Puno prije njih dadaisti su zagovarali nihilizam i apsurd, da bi ipak obrazlagali svoju pobunu kao potragu za apsolutnim moralom. Izluđivali su građanski kler naoko apsurdnim izjavama poput one da je “svaki istinski dadaist protiv dade”. Ćurak i srodna mu sljedba nije ni izbliza bila na tragu da kaže: “Svaki je istinski pesimist protiv pesimizma.” Nažalost, sve su doslovno shvatili, što nam ukazuje da nije dovoljno biti pesimističan da bi postao Nietzsche. Bliži su tekfirdžijskom shvatanju svijeta, onom pravolinijskom, doslovnom. Ili čak onom koje je zagovarala “Crna ruka” svojim sloganom “Ujedinjenje ili smrt”. Time su četnički fatalizam i Ćurkov pesimizam u nekoj vrsti stalne komunikacije. Kao ćurka kad pred klanje komunicira s nožem.

Posljednjih 16 godina javnim prostorom prolijevali su čitavo more noćnih morâ, proračunato se naivnoj javnosti predstavljajući kao idealisti i sanjari, da bi ju ustvari trovali nevjerovatnom količinom toksičnog pesimizma. Za sve su krivi kleroetnonacionalisti, uporno su trubili, ističući pritom zlokobnu ulogu SDA i porodice Izetbegović. “Odlaze nam mladi, a na njima svijet ostaje. Tito, najveći sine, vrati se”, i dalje viču u medijske megafone. Svaki mogući tračak optimizma, dostojanstva, nade i ponosa pokušavali su, ako ne uništiti, onda svesti na sliku i priliku mutavog i nijemog Bošnjaka naspram uglađenog i obrazovanog građanina Bosanca, dakle njih samih.

Ćurku je kao profesoru za ONO i DSZ vjerovatno dobro poznata teorija specijalnog rata koji je odlučio provesti u praksu šireći općenarodni defetizam i osjećaj neposredne propasti. Na taj način se pretvorio u negativca ili naučnu samonegaciju jer kao profesor za ONO i DSZ ne samo da ne brani narod i državu nego upravo suprotno, pokušava ih dekonstruirati ne bi li ih preuredio prema svojoj mjeri. Konstantno insistiranje na većoj vrijednosti jugoslavenskog društva naspram onog današnjeg ustvari služi da se nove generacije demoraliziraju ili “ubiju u pojam”. Pošto mladi nisu u stanju osigurati teleportiranje da otputuju u navodno bolju prošlost, odlaze autobusom u drugu sadašnjost. Je li to tek nuspojava i neželjena posljedica djelovanja Ćurka i bratije ili možda pravi i istinski cilj, sami procijenite. Zasnovati manifest na pesimizmu ne vodi nikamo, pa je o cilju možda izlišno i govoriti. Rezultati su im crni i destruktivni jer za račun nečega što je krepalo 1991. godine ubijaju život i polet, nadu i mladost.

Oni su “stara smrt”, monstruozna vampirska gerintologija koja vreba iz akademskih i medijskih podruma te budžaka i sisa životne sokove naše mladosti kako bi zadržala barem malo “crvenila” u obrazima propale države. Toliko su obuzeti mržnjom da će radije pripomoći uništavanju društva nego ga pustiti da živi po svjetonazorima s kojima se ne slažu. Odaje ih unutrašnje prokletstvo koje ih prati poput psa skitnice kojem prijeti azil. A kuda da skitaju? Da otplove u nepoznato, nisu htjeli, izabrali su da ostanu i da se poput zaostalog smeća iz bivše Juge valjuškaju po rukavcima Miljacke. Od tada naovamo širenjem pesimizma tjeraju mlade iz zemlje, svaki dan to rade, bez ostatka i bez milosti.

Napokon, došlo je vrijeme za neku novu općenarodnu odbranu i neku novu društvenu samozaštitu.

 

PROČITAJTE I...

Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod

Poziv da se Bošnjaci politički organiziraju prihvata se s rezervom. Naši ljudi koji iole ulaze u te procese to prihvataju s dozom snishodljivosti, kao da nekom treba da se pravdaju, da se izvinjavaju za taj ipak ljudski i krajnje opravdan čin. U ovim okolnostima, početkom 2017. godine, rađa se ideja o formiranju Foruma Bošnjaka Makedonije s osnovnom idejom, pred dolazećim generacijama, da očuva ono što jesmo, da pomogne proces promoviranja nacionalne svijesti i očuvanje vlastitog političkog i kulturnog identiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • vlahomlat 01.10.2019.

    Odlicno zapazanje. Jos od Ive Andrica se uporno pokusava nametnuti beznadje i slika Bosne kao ‘tamnog vilajeta’ prepunoga mracnih karaktera, sitnih prznica, prevaranata i prevrtljivaca. Bosnjak kao dobri glupan ili kao podlac i krvnik. Ali, nije to slucajno. To je oblik specijalnog rata.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!