fbpx

KĆERKU KARA, SNAHI PRIGOVARA

Svaka od riječi odslikava nešto. Taj jezik i taj govor koji govori jedno, a jasno ukazuje na drugo, našao je svoje mjesto u porodičnim zajednicama. Osmotrite malo bolje i pronaći ćete danas svekrvin govor iliti jezik na mjestima gdje biste ga najmanje iščekivali izvan kuće

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Uvijek mi je to bilo neobično. Kakav je to govor? Majčin ili svekrvin? Izuzetni primjeri postoje za ovu izreku sročenu očito u desetercu kao intimni dio neke epske epizode (možda to u nekoj pjesmi i postoji, ali pamćenje me izdaje, ili to nisam ni pročitao. Dovoljna je pretpostavka). Narodna dosjetka. Iz života. Priča za pričom. Nasmijem se i sad, dok ovo pišem, kad se nekih sjetim. O nesnalaženju snaha, naprimjer.

Tako prekorena zaova (tj. muževa sestra) zna da majka pridošlicu u kući ne podnosi. Makar bila ljuba omiljenom sinu. Inače, porodični nazivi nam, od sredine do sredine, u jeziku koji oblikujemo i koji oblikuje nas objašnjavaju uobičajene likove i prizore na svoj način i na način života – i onda i sad. Bez obzira na promjene koje su se dogodile i koje se zbivaju svakog trenutka.

Ostala je tako u jeziku slika nekadašnje porodične kuće i svih onih koji su u kuću dolazili po golemim i tananim vezama. Svaka od riječi odslikava nešto. Taj jezik i taj govor koji govori jedno, a jasno ukazuje na drugo, našao je svoje mjesto u porodičnim zajednicama.

Osmotrite malo bolje i pronaći ćete danas svekrvin govor iliti jezik na mjestima gdje biste ga najmanje iščekivali izvan kuće. Možda zato što oni koji se tim govorom služe smatraju da su u velikoj kući i, s obzirom da njome upravljaju, mogu govoriti tako da oni kojima je upućen prijekor znaju da to nije odistinski, a oni kojima je upućen istinski prijekor ne mogu ništa odgovoriti nego samo škrgutati zubima.

Bila svekrva ili svekar. Ili neko sasvim drugi s važnim porodičnim epoletama. Tako i u javnosti. Škrgutanje tu, doduše, liči na svračije noge, uši listova na ono što smo čuli i/ili načuli, a sve je skupa – uobičajena, svakodnevna kupusara, novinska ili prikrivena u elektronskim medijima.

Sad nešto više o velikoj kući. Jednim je dijelom pregrađena, kao što znate, ali pregrađivanje se, ovako ili onako, uz više ili manje galame, nastavlja. I svi se u tome trude izabrati svoj prostor.

Razgovarale jednom jetrve i odlučile pokušati poboljšati svoj položaj. Naravno, u velikoj kući. Tu je njihov svekar zauzimao vrlo važno mjesto.

– Mogao bi nešto učiniti i za nas – rekla je jedna.

– Učinio je – odgovori joj druga.

– Ništa to nije. Moglo bi se više.

I onda su malo šutjele. I razmišljale. Nije prošao ni dan-dva, a došla je jedna od njih svekru na posao, inače zaposlena u važnoj instituciji, nekako sva čudna i zamišljena. Moglo bi se kazati da je tužna.

Svekar se obradovao, ali odmah vidi da nešto nije u redu.

– Šta je bilo, snaho?

– Ogovaraju me na sve strane i na sve načine.

– Ogovaraju i mene. Nije to ništa.

– Nije to, ali razne podvale ozbiljnija su stvar.

– Naprimjer?

– Naprimjer…

I ispriča mu, gotovo šapatom, svoju mornu priču zbog koje, kako reče, noćima mirno ne spava. Stalno se budi i misli o tome.

– Oštrije!

– Molim?

– To je za oštriji način. Riješit ćemo to.

– Tako sam i mislila.

A svekar se gotovo nasmijao. Nasmiješila se i ona dok su pili kapučino i sok. Mužu žena, svekru snaha, ženama djeverova jetrva. Zaista za osmijeh.

I svekar se sjeti.

Maločas je vodio razgovor s jednim od svojih najbližih ljudi koji se žestoko založio za nekog ko je bio prokazan u vrlo važnoj oblasti života.

– Nije to tako – kazao mu je taj.

– Svi izvještaji govore da jeste.

– Znam, ali ima tu i preuveličavanja.

– I šta predlažeš?

– Pustiti ga. On će istjerati stvar na čistac.

– Svi kažu da je to propast. Nema im spasa.

– Pretjeruju. On zaista ima dobru ideju, potrebno je samo još malo vremena…

– Vidim da mu vjeruješ. Šta je on tebi?

– Šurjak. Inače, u potpunosti je naš čovjek. Ne bi učinio nešto protiv, nema tog iznosa. Zaista je odan i sposoban.

– Iznosili su se otud poprilični iznosi.

– I to je pretjerana priča. Smještena. Sve se nekako previše namjestilo…

Kao da se najednom probudio.

Snaha ga je gledala upitno.

– Nakupilo se umora?

– Nije to. Nečeg sam se sjetio. Nego, da mi popričamo o nekim kućnim stvarima kad smo se ovako lijepo našli…

– I ovdje se osjećam kao kod kuće.

– To i jeste naša kuća. Tako i jeste jedino ispravno. Kuda god pogledamo, razgledamo, zapravo, svoju kuću… – nizao je s nekim zanosom.

I onda su počeli razgovarati jezikom koji bi malo ko razumio. Ukućani naravno, a i punci i punice, te sva ona bulumenta koja ide uz njih. I to ne sve. Samo ono što se nekako tiče i njih. Tako je to s tim jezikom.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

– Moj did ima jednu crno-bijelu fotografiju, iako je od starosti promijenila boju. Svi su u opremi i na konjima. I did je među njima. Pitao sam ga za jednog koji je ličio na viteza kako ga ja zamišljam. Jedino mu je odjeća bila drukčija. Pitao sam kako se zove i znaš šta mi je rekao? – Kako ću znati? – Švraka

Divlje ruže penju se uz bijeli zid Majkine kuće. I danas osjećam njihov zamamni miris koji bi ispunjavao nosnice onima koji su tu sjedili. Jedanput sam tu prolazio kad se otvorio ljetni pljusak. Majka Zuhra izišla je iz kuće s kišobranom i pokušavala zaštititi svoje ruže. Zastao sam u nevjerici. Ugledala me i nasmiješila se. Mislim da su se i njene ruže smiješile

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!