Kamp na zapadu Albanije središte je sekte koja pokušava srušiti iransku vlast

Vježbaju tri puta sedmično, a vježbe uključuju savladavanje protivnika klanjem, lomljenjem ruku, izbijanjem očiju. Jedna od vježbi jeste i usavršavanje tzv. “glasgowskog osmijeha”, rezanje obraza od ugla usana prema uhu. Kamp, veličine otprilike 50 nogometnih igrališta, okružen je visokim ogradama i nalazi se samo 35 minuta vožnje od središta Tirane. Ljudi u kampu žive izolirano, većina od njih dvije hiljade ne smije posjedovati mobilne telefone, satove ili kalendare, iako članovi organizacije koja upravlja kampom poriču te tvrdnje

 

Na ruralnom zapadu Albanije formiran je kamp u kojem je okupljena neobična skupina muškaraca i žena koji se tu pripremaju za nasilno rušenje vlasti u Teheranu. Vježbaju tri puta sedmično, a vježbe uključuju savladavanje protivnika klanjem, lomljenjem ruku, izbijanjem očiju. Jedna od vježbi jeste i usavršavanje tzv. “glasgowskog osmijeha”, rezanje obraza od ugla usana prema uhu. Kamp, veličine otprilike 50 nogometnih igrališta, okružen je visokim ogradama i nalazi se samo 35 minuta vožnje od središta Tirane. Ljudi u kampu žive izolirano, većina od njih dvije hiljade ne smije posjedovati mobilne telefone, satove ili kalendare, iako članovi organizacije koja upravlja kampom poriču te tvrdnje.

“Moja kći živi negdje tamo”, kaže Mostafa Mohammadi, 61-godišnji Iranac. Njezino ime je Somayeh, stara je 38 godina. Njezin otac, koji živi u Kanadi, tvrdi da je drže u logoru protiv njene volje, zbog čega je proveo nekoliko mjeseci u Albaniji prošle godine. Kao i svi u kampu, Somayeh Mohammadi članica je Narodnih mudžahedina, militantne iranske opozicijske skupine koju odnedavno podupire i nekoliko članova administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa. I njegova administracija i MEK, kako je skraćeni naziv skupine, žele vidjeti leđa trenutnom režimu u Iranu, a sada, kada grupa ima potporu Washingtona, mudžahedini se očito nadaju da je konačno došlo vrijeme za akciju.

NACIONALNO VIJEĆE OTPORA IRANA

Gotovo 30 godina nekoliko hiljada pripadnika Narodnih mudžahedina živjelo je u egzilu u Iraku, ali su se 2013. mnogi od njih preselili u Albaniju. Već od 2017. većina članova te grupe živjela je u izoliranom kampu u blizini Tirane. Međutim, posljednjih mjeseci mnogo je njihovih članova nestalo. Neki od članova pričaju o mučenjima kojima su bili podvrgnuti u kampu i grupnim sesijama u kojima se od članova traži da pričaju o svojim seksualnim fantazijama. Sve se to događa u ime fantomskog vođe po imenu Masoud Rajavi, koji nije viđen još od 2003. Ne zna se je li uopće živ, postoje tek fotografije iz devedesetih na kojima se vidi brkati muškarac u zelenoj uniformi.

Stanovnici kampa samo su jedan dio pokreta koji vodi Maryam Rajavi, supruga nestalog vođe. Ova 65-godišnjakinja putuje između Albanije i njezina ureda u Parizu, odakle kreira politiku skupine. Nacionalno vijeće otpora Irana (NCRI), koje djeluje u Evropi, i američki NCRI strukturirani su kao vrsta privremene vlade koja je spremna preuzeti vlast u Teheranu čim se sadašnji režim ukloni. Ova grupa ima urede u mnogim glavnim gradovima, uključujući i onaj u Washingtonu, nedaleko od Bijele kuće. NCRI ima nekoliko hiljada članova širom svijeta. Njemački magazin Der Spiegel istraživao je ovu organizaciju, tražio odgovore na pitanja ko su njeni članovi i kako je došlo do formiranja kampa za obuku u blizini Tirane. Saznanja do kojih su došli su šokantna.

Dokazali su se kao vješti lobisti koji su posljednjih godina osvojili utjecajne pristaše. Američki sekretar za transport Elaine Chao, savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton i nekadašnji njujorški gradonačelnik Rudolph Giuliani govorili su na događajima NCRI-a i svi smatraju da je ta grupa održiva alternativa sadašnjem režimu na vlasti u Teheranu. “Svi moraju otići, ajatolah mora otići i oni moraju biti zamijenjeni demokratskom vladom, koju predstavlja Maryam Rajavi”, rekao je Giuliani na godišnjem skupu NCRI-a u Parizu u julu 2018. godine. “Sljedeće godine želim imati ovu konvenciju u Teheranu”, dodao je. I Giuliani i Bolton čak su posjetili grupu u Albaniji, a nedavno je, povodom 40. obljetnice iranske revolucije, savjetnik za nacionalnu sigurnost objavio videoporuku kojom se obratio iranskom vrhovnom vođi Homeiniju. “Ne mislim da ćete slaviti još mnogo godišnjica.”

Ko su, dakle, ti Trumpovi saveznici unutar tajnovitog kampa u Albaniji? Dvije statue lava čuvaju velika željezna vrata na ulazu u logor, a stražari viču: “Ne, ne!” ako se neko zaustavi ispred. Trojica muškaraca izlaze iza vrata i odbijaju odgovoriti na bilo kakva pitanja, obećavajući da će se na zahtjeve za intervju odgovoriti sljedeći dan, ali niko ne odgovara. Novinari njemačkog magazina kažu kako nikada nisu dobili bilo kakav odgovor na svoja pitanja od Narodnih mudžahedina ili iz NCRI-a, niti iz Tirane, Pariza ili Berlina. Advokat koji zastupa skupinu također je odbio razgovarati o slučaju Somayeh Mohammadi. Zapravo, grupa je odgovorila samo kada im je list poslao e-mail u kojem je izložio optužbe protiv njih, a glasnogovornik NCRI-a u Berlinu sve je poricao. Na svojim internetskim stranicama organizacija tvrdi da se zalaže za demokratiju, ljudska prava i strogo odvajanje vjere od države u Iranu. “Želimo pluralistički sistem, slobodu stranaka i okupljanja”, kaže se, naprimjer, u članku pod naslovom Deset tačaka plana Maryam Rajavi za budući Iran.

Njene izjave sugeriraju da će se, kada Narodni mudžahedini preuzmu vlast u Iranu, sve istog trena poboljšati. Ali izjave onih koji su preživjeli život u logoru ne odražavaju tu poruku. Naravno, neosporno je da je režim u Teheranu uključen u propagandni rat, ali bivši stanovnici kampa koji su dali izjave Spiegelu, neki od njih i po nekoliko sati, dokazuju da je ta organizacija u biti sekta iz koje je teško pobjeći. Gholamreza Shekari, vitki 50-godišnji muškarac, kaže da je 27 godina proveo kao pripadnik Narodnih mudžahedina, dodajući kako je “javno lice organizacije liberalno. Međutim, ona interno djeluje putem laži, manipulacije i straha”.

Shekari je u skupinu boraca dospio kao 20-godišnjak i, kao i mnogi drugi, očigledno je to učinio zaveden lažnim obećanjima. Godine 1988, usred konfuzije iransko-iračkog rata, pobjegao je preko iračke granice, gdje se susreo s pripadnicima Narodnih mudžahedina. “Oni su govorili o slobodi i demokratiji za Iran”, kaže Shekari. “A onda su mi obećali da će mi osigurati vizu za Evropu.” Vjerovao im je. Kasnije su mu, kaže, uzeli dokumente i rekli mu da će, ako napusti grupu, završiti u iračkom zatvoru za mučenje. Glasnogovornik organizacije odbacuje tu tvrdnju kao “smiješan i izmišljen scenarij filma”. “Pričali su nam laži kako bi osigurali našu poslušnost”, kaže Shekari. “Bili smo čuvani i prisiljeni prekinuti kontakt s našim porodicama.” Tvrdnje da je borcima zabranjeno održavati kontakt sa svojim porodicama su “neosnovane laži”, kaže organizacija.

Shekari tvrdi da je u više navrata pitao kada će mu biti dopušteno da ode. No, to se ispostavilo kao pogreška: prema “Human Rights Watchu”, organizacija je počela mučiti članove koji su željeli napustiti grupu ili koji su postavljali kritična pitanja sredinom devedesetih. “Vrijeđali su me da sam špijun, tukli me po potkoljenicama do krvi i gasili mi cigarete po koži”, kaže Shekari. Nakon sedam dana, kaže, noge su mu bile potpuno crne. Kada zadigne pantalone, vide se ožiljci na njegovim nogama. Naposljetku, kaže, vođa Masoud Rajavi okupio je sve one koji su bili mučeni. “Prijetio je da ćemo, ako ikad o tome budemo razgovarali, biti predani Iračanima, što bi značilo dodatno mučenje ili smrt.” Suočen s tim optužbama, glasnogovornik njemačkog ogranka organizacije kaže da “niti u devedesetim, niti prije ili poslije, grupa nije zadržala svoje članove ili ih mučila”. Unatoč svemu, Shekari je ostao u organizaciji još 23 godine, što se u najboljem slučaju može objasniti kao rezultat ispiranja mozga. U Albaniji mu je konačno dopušteno da izađe iz kampa. Živi u skromno uređenom stanu u Tirani i prima finansijsku pomoć od Agencije za izbjeglice UN-a. Nema mnogo izbora nego ostati tamo gdje je, jer mu je kao Irancu teško dobijati ​​vize i postoji mnogo zemalja u koje mu nije dopušteno putovati. Nakon što je napustio skupinu, kaže kako je od grupe dobivao 350 eura mjesečno na pola godine “kako bi držao usta zatvorena”.

POTPORA TVRDOLINIJAŠA IZ SAD

Narodni mudžahedini dobivali su sredstva od nekadašnjeg iračkog diktatora Sadama Huseina, ali ovih dana pristaše te skupine skupljaju donacije i često se mogu vidjeti u pješačkim zonama njemačkih gradova, pokazujući prolaznicima fotografije pogubljenja u Iranu. Djeluju pod pokroviteljstvom organizacija s nazivima poput “Udruge za buduću nadu” ili “Organizacije za pomoć ljudskim pravima u Iranu”. Prema saznanjima njemačkih sigurnosnih i državnih agencija, sve te skupine povezane su s Narodnim mudžahedinima. Stručnjaci za sigurnost vjeruju da SAD, Saudijska Arabija i Izrael također pružaju grupi finansijsku potporu, ali nema dokaza za tu pretpostavku.

Nakon rušenja šaha Pahlavija prije 40 godina, militantna skupina, koja je u to vrijeme još uvijek bila antiamerička, izgubila je borbu za vlast i progonjena je od režima pod vodstvom Homeinija. Članovi skupine pobjegli su u Irak, odakle su vršili terorističke napade u Iranu i borili se protiv svoje zemlje u iransko-iračkom ratu. Bojeći se da bi se grupa mogla raspasti, vođa Masoud Rajavi pokrenuo je ono što je nazvao “ideološkom revolucijom” 1985. godine. On se oženio, a sve ostale prisilio je da se razvedu, a djeca su im poslana u inostranstvo. Sve osim lojalnosti vođi grupe više nije bilo tolerirano. Tako je nastao kult ličnosti oko Rajavija i njegove nove supruge Maryam. I danas mnogi stanovnici kampa nose fotografiju vođe na lancu oko vrata.

U martu 2003. godine je posljednji put Masoud Rajavi viđen u javnosti, neposredno prije nego što su po Bagdadu počele padati prve američke bombe. Maryam Rajavi govori o svom suprugu kao da je još živ. Nedugo nakon početka invazije na Irak 2003. godine, Amerikanci su upali u logor Narodnih mudžahedina i razoružali ih. Međutim, organizacija uskoro počinje tvrditi da je podupirala SAD, iako se borila na strani Sadama Huseina. Razoružavanje grupe moglo je značiti njen kraj, ali tvrdolinijaši iz SAD-a, poput tadašnjeg ministra odbrane Donalda Rumsfelda i potpredsjednika Dicka Cheneya, htjeli su ih iskoristiti kao poluge protiv Irana. Već 2002. grupa je sarađivala s izraelskom tajnom službom Mossad u njihovim naporima da Iran optuže za tajne poslove obogaćivanja ​​urana.

Godine 2007. postrojbe Narodnih mudžahedina počele su se obučavati u američkom vojnom objektu u pustinji u Nevadi, iako ih je u to vrijeme Washington još uvijek držao na svojoj listi terorističkih organizacija, a sada je Trumpova administracija zauzela poziciju koju Narodni mudžahedini zahtijevaju već godinama: tvrdokorni stav prema Iranu. Nakon što je Trump odbacio nuklearni sporazum s Iranom prošlog maja, zapovjednici skupine slavili su to kao svoju veliku pobjedu. Njihov popis pristalica trenutno je duži nego što je ikada bio, uključujući brojne američke senatore i pripadnike američkog vojnog i sigurnosnog aparata. Bivši šef obavještajne službe Saudijske Arabije Turki Bin Faisal al-Saud također je zagovornik. U Evropskom parlamentu grupa pod nazivom “Prijatelji slobodnog Irana” zastupa Narodne mudžahedine, kao i višestranačka grupa u njemačkom Bundestagu, koja se zove Njemački odbor za solidarnost za slobodni Iran.

U oktobru je Martin Patzelt, parlamentarac iz stranke CDU, posjetio kamp u Albaniji s bivšom predsjednicom Bundestaga Ritom Süssmuth, također iz CDU-a. Süssmuth je govorila o “kulturi življenja” među Narodnim mudžahedinima, dodajući da je iranska tajna služba u više navrata propagirala “strašne stvari” o toj skupini. Narodni mudžahedini često su odbacivali svaku vrstu optužbi kao propagandu iz Teherana. I to je bila učinkovita strategija, djelomično zato što je Iran u prošlosti brutalno progonio grupu i pogubio tisuće njenih sljedbenika.

Priče onih koji su napustili organizaciju zvuče kao da je ta grupa stalno u ratu. U svakoj sobi spava osam osoba i oni moraju ustati između 4:30 i 5:00 sati. Osim borbene obuke, brinu se i za građevinske projekte u kampu. Također kažu da oko hiljadu članova radi u tzv. “računarskoj diviziji”, navodno koristeći lažne račune za propagandnu kampanju na Twitteru i Facebooku. Glasnogovornik grupe demantira tvrdnje kako organizacija upravlja tvornicom trolova. Bivši članovi grupe kažu da u logoru ima oko 200 zapovjednika i da im se ponekad čitaju pisma njihovog nestalog vođe. Pitanje zašto Vlada Albanije tolerira iransku skupinu u njihovoj zemlji pitanje je na koje Ministarstvo unutarnjih poslova u Tirani nije spremno odgovoriti. Međutim, dokumenti Vlade SAD-a jasno pokazuju zašto su Narodni mudžahedini uopće završili u Albaniji.

ISPIRANJE MOZGA

Nakon pada Sadama Huseina 2003. godine, situacija za njih postaje sve opasnija. Tokom svog mandata, državna sekretarka Hillary Clinton pomogla je pronaći rješenje s Ujedinjenim narodima, a Albanija se na kraju složila prihvatiti brojne članove skupine. Zauzvrat, SAD su donirale 20 miliona dolara Agenciji za izbjeglice UN-a i obećale razvojnu pomoć Albaniji.

Počevši od 2013. godine, vođe grupa počele su kupovati sve više i više zemljišta te su na kraju izgradili kamp ​​u kojem su na desetine bijelih kontejnera i sive dvospratne zgrade. U njima se nalazi velika kuhinja, pekara, muzički studio, računarski centar i stomatološka ordinacija, barem prema propagandnom spotu. Na još jednom od nekoliko videa unutar kampa Somayeh Mohammadi može se vidjeti, to je žena čiji je otac pokušavao da je oslobodi. U spotu ona nosi uniformu s maramom i razgovara s dvojicom albanskih novinara. Njezin otac, kaže ona, agent je iranskog režima i ustrajava kako želi ostati u logoru. “Ovdje je slobodna zemlja. Ako želim ići bilo gdje, mogu ići.”

Priča koju njezin otac kazuje, potkrijepljena dokumentima i videomaterijalom, zvuči sasvim drugačije. Sam Mohammadi bio je dugogodišnji pristaša organizacije i prikupljao je donacije za grupu u Kanadi, gdje živi od 1994. godine. Kada je Somayeh imala 17 godina, žena iz organizacije joj je ponudila “kratki izlet” u kamp u Iraku. Somayeh se nikad nije vratila. Organizacija je poslala roditeljima traku na kojoj je snimljena Somayeh koja govori da je odlučila ostati u logoru. Njezin otac kaže da ga je organizacija namamila na mjesta u raznim zemljama s obećanjem da je može vidjeti, ali, umjesto toga, iskoristila ga je u demonstracijama. “Organizacija ne daje ništa bez da dobije nešto zauzvrat”, kaže Mohammadi.

Na jednom videu iz juna 2003. Mohammadi se može vidjeti ispred francuske ambasade u Ottawi, očigledno natopljen benzinom dok izvlači šibice. U to vrijeme, vođa skupine Maryam Rajavi bila je u pritvoru u Francuskoj zbog sumnji u terorizam, a demonstranti u mnogim zemljama zapalili su se pred francuskim ambasadama. Budući da se i on očito pripremao za isto, Mohammadi se od tog trenutka u grupi smatrao herojem. Čak mu je bilo dopušteno posjetiti svoju kćer u logoru, ali se on na kraju distancirao od grupe i počeo snimati sve u pokušaju prikupljanja dokaza da su je držali protiv njene volje. Somayeh je 17. oktobra 2013. poslala pismo kanadskim vlastima, u kojem je napisala: “Molim vas, pomozite mi da se što prije vratim u moju bivšu zemlju, Kanadu”, ali Somayeh nema kanadski pasoš i vlasti joj nisu mogle pomoći.

 

 

PROČITAJTE I...

Zar se Sarajevski kanton pretvara u “banana‑republiku” pod utjecajem američke sile kao što su nekad bile Nikaragva, Honduras i Panama? Nadamo se da nije tako, ali imamo razloga za brigu. Historija nas uči da su ovakva kolonijalna uređenja bila rasadnik korupcije, kriminala, nepotizma, političke nestabilnosti, te su u pravilu propadala.

Muhamed Pašalić, donedavni član Naroda i pravde, obznanio je da napušta ovu stranku. Pašalić, čija je supruga Almedina Zukorlić-Pašalić također članica Naroda i pravde, ali i izvršna sekretarka BANU-a, oglasio se na svom Facebook profilu te objasnio da je primoran napustiti Konakovićevu stranku prvenstveno zbog "licemjernih i munafičkih odnosa" te "samovolje, bahatosti i nepravde" koji vladaju u stukturama ove stranke i to uz nijemo aminovanje samog stranačkog vrha.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!