Kako smo zaboravili nezvanični Dan sandžačke borbe protiv diskriminacije

Osjetivši ponižavanje i diskriminaciju, prijepoljski profesor Ferid Šantić stupio je ispred Doma revolucije, u kojem se nalazila i Muzička škola, u štrajk glađu. Bio je to neočekivani potez bošnjačkog bunta i hrabrosti. Šok za sve one koji su mislili da će sve teći “kao po loju”. “Na pitanje zašto – odgovor je zbog ponižavanja. I to ne ponižavanja pojedinca već ponižavanja cijelog jednog naroda

Piše: Almir MEHONIĆ

 

U vremenima kada su preko noći “drugovi” postajali “braća Srbi”, u Prijepolju se dogodio nesvakidašnji događaj koji ni do danas, čini se, nije adekvatno uočen i vrednovan među sandžačkim Bošnjacima i njihovim institucijama, a predstavlja, zapravo, prvorazredni čin humanizma i žrtve u borbi za ravnopravnost i ljudska prava.

Bio je to štrajk glađu profesora Prijepoljske gimnazije Ferida Šantića, ispred Doma revolucije, započet 13. juna 1991. godine, zbog pokušaja svojevrsne svetosavizacije bošnjačke djece u Muzičkoj školi u ovom gradu. Za mirno Prijepolje bio je to vanredni čin hrabrosti, iskakanje iz ustaljenog načina promišljanja i djelovanja Bošnjaka koji su u malom gradu na Limu odgajani uz onu poznatu rečenicu: “Šuti, čut će neko.”

Neman nacionalizma već se naveliko bila pustila iz kafeza. U svim porama srbijanskog društva nacionalizam je istican kao vrlina i ponos. A gdje je srpski nacionalizam, braća su mu hegemonizam, negiranje i asimilacija drugog i drugačijeg. To se desilo i u proljeće 1991. godine u prijepoljskoj Muzičkoj školi, gdje je nametnuto da petnaestak bošnjačkih đaka na časovima hora pjeva “svetosavsku himnu”, onu o “srpskoj crkvi i školi”, u kojoj su i bošnjačka djeca trebala uskliknuti:

Celo srpstvo slavi slavu
Svoga oca Svetog Savu
Pojte mu Srbi,
Pesmu i utrojte!

 

Desilo se to mimo nastavničkog vijeća, mimo svih nastavnih programa, bez znanja roditelja, potpuno tajno. U prijepoljskim okolnostima, u jednoj izraženoj multietničkoj sredini, bila je to prvorazredna provokacija i agresivno nametanje svetosavlja kao kulturne mjere i obrasca u koji se i prijepoljski Bošnjaci moraju ukalufiti.

Reagirali su bošnjački roditelji, a djeca su napustila časove hora. Međutim, uprava Muzičke škole upisala im je negativne ocjene. Roditelji su, zatim, zatražili pomoć predsjednika općine i školskih organa, ali je bilo očito da se ništa neće i ne želi promijeniti. Godine nakon toga pokazale su da je to bio samo jedan od metoda šire akcije asimilacije i diskriminacije kojom su bili izloženi Bošnjaci Polimlja, kao i šireg plana kako bi se njihov egzodus i njihovo iseljavanje ubrzali.

Osjetivši ponižavanje i diskriminaciju, prijepoljski profesor Ferid Šantić stupio je ispred Doma revolucije, u kojem se nalazila i Muzička škola, u štrajk glađu. Bio je to neočekivani potez bošnjačkog bunta i hrabrosti. Šok za sve one koji su mislili da će sve teći “kao po loju”.

“Na pitanje zašto – odgovor je zbog ponižavanja. I to ne ponižavanja pojedinca, već ponižavanja cijelog jednog naroda. A sve da bi se taj narod pokazao kao antidržavni, necivilizacijski, nekulturan i buntovnički. Kad naša djeca bojkotuju nastavu i ne dolaze na časove mjesec i po dana, niko za shodno ne nalazi da sazove čak i obični roditeljski sastanak, iako su upoznati svi od opštinskih do medijskih struktura. Poslije mjesec i po stav je direktora Muzičke škole i Doma revolucije da djeca moraju doći, a da ne moraju pjevati. Zamislite takav ponižavajući stav koji kaže: ‘Ne moraš pjevati, ali moraš stajati dok ja pjevam.’ Gdje je ta ravnopravnost? Koja smo to rasa i red ljudi? Zbog svega ovoga, smatram da ovakvi ljudi koji siju zlu krv među narodom i unose zao duh ne mogu dalje da ostanu na mjestima na kojima se nalaze”, rekao je Šantić tog ljeta 1991. godine, obrazlažući razloge stupanja u štrajk glađu.

U vremenima nakon toga, kada se profesor Šantić nalazio u emigraciji u dalekoj Švedskoj, on je ovako opisao taj slučaj: “Iako je to bilo vrijeme u kojem su se ‘iza brda’ valjala strahotna zla, moj štrajk glađu protiv nacionalne diskriminacije Bošnjaka na najkorektniji način propraćen je od najvećeg broja mojih srpskih sugrađana. Samo je nekoliko srpskih lokalnih novinara, režimskih glasnogovornika, pokušalo tendenciozno pisati i prikazati moj javni bunt. Nakon četiri dana štrajka glađu, bošnjačka djeca oslobođena su diskriminatorskog pjevanja crkvenih himni, sklonjene su im negativne ocjene, a ‘radnoj grupi je naloženo da sankcioniše odgovorne’…”

Šantić se sjeća i 5.000 potpisa onih koji su time podržali njegov štrajk. Među njima su, kaže, bila čak i cijela tri srpska imena.

Profesor geografije u Prijepoljskoj gimnaziji, a kasnije i jedan od osnivača i prvi predsjednik BZK “Preporod” za ovu sandžačku općinu Ferid Šantić tako je postao prvi u Sandžaku koji je izrazio javni bunt i protest protiv diskriminacije i nasilne asimilizacije Bošnjaka i nacionalnog, kulturnog i vjerskog ponižavanja. Bio je to čin koji je značio više od pobjede jednog profesora nad upravom neke muzičke škole. Zapravo, bio je to krik ugroženog i obespravljenog naroda koji je vrisnuo kroz profesora Šantića. Krik njegove intelektualne elite koja se nije htjela miriti nad svojevrsnim modernim pokrštavanjem i naletom agresivnog nacionalizma i šovinizma.

Međutim, ta pobjeda profesora Šantića nije označila i pobjedu nad nadolazećom, sveopćom diskriminacijom Bošnjaka u Sandžaku. Kreatori novog sistema i nove države kao da su htjeli poručiti da jedna pobjeda nad diskriminacijom ne znači i pobjedu u ratu. Svetosavske himne izlile su se s vremenom iz Muzičke škole i u sve druge prijepoljske, ali i sandžačke škole, a Sveti Sava postao je zvanična školska slava bošnjačkoj djeci, kao i svim drugim nesrbima, nametnuta iz najviših državnih struktura uz osvještavanja učionica, kandila, slavske kolače i popove.

Sve što je uslijedilo samo je potvrdilo veličinu donkihotovskog poteza profesora Šantića. Jer, šta je pojedinac ili grupa spram sistema i države?! No, neke bitke ne vode se zbog pobjede, već kao čin časti i diferencijacije. Nekada je bitno da samom sebi pokažete na kojoj ste strani. Kao u onoj priči o Sulejmanu, a. s., i mravu koji je žurno išao na hadž. Kada ga je Sulejman, a. s., pitao zna li koliko je daleko Kaba i da tako mali nikada neće stići, mrav mu je odgovorio da je važno da je krenuo na taj put, a ako ga zadesi smrt, značit će to da je umro na tom putu.

Baš zbog toga, 13. juni 1991. godine neuknjiženi je i nezvanični Dan sandžačke borbe protiv diskriminacije, netolerancije, dominacije, a profesor Šantić borac je za prava obespravljenih i diskriminiranih koji je ovim činom upisao sebe u historiji sandžačkih Bošnjaka. Svojim činom potvrdio je one Mandeline riječi: “Borio sam se protiv dominacije jednih nad drugima. Njegovao sam ideal demokratskog i slobodnog društva u kojem sve osobe žive zajedno u harmoniji i s jednakim mogućnostima. To je ideal za koji se nadam da živim i da ga ostvarim. Ako je potrebno, za taj sam ideal spreman i umrijeti.” Baš je takav bio i Ferid Šantić, spreman žrtvovati vlastiti život zarad slobode i jednakih prava za sve.

PROČITAJTE I...

“Vrlo je rijetko on dolazio kući s linije. Mati se uvijek žalila što ga nema. Često je govorila: ‘Vi svi nekako dođete, a moj Safet najmanje.’ A kad bi i došao kući, brzo bi se vraćao nazad. Kao da je to bio samo njegov rat. Toliko ga je vuklo da ide na ratište”

Svjesni smo da Stolac ne može sve sam učiniti, ali moramo krenuti od svoje avlije, moramo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi nas drugi podržali i pomogli. Stolac mora imati svoje mjesto u našoj državi zbog strateški važnog položaja i prostora na kome se nalazi. Stolac je najveći centar Bošnjaka kako prema istočnoj, tako i prema južnoj Hercegovini

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!